nedjelja, 23.09.2007.
Što na umu to na drumu.
|
Ova piskaranja na blogu nemaju nikakvu svrhu. Zna mi se dogoditi da netko meni jedva poznat kaže da je čitao blog i osjetim nelagodu jer sam toliko svoje intime i ludosti rasuo tipkajući ovdje. Puno je tu stvari napisano koje bi me mogle povrijediti ako bi se upotrijebile protiv mene. Život koji trenutno živim je uobičajeno jadan i nemam nikakve želje da ga prezentiram sa humorističnim doskočicama kojima blogovi obiluju. Dnevno političke ili, ne daj bože, estradne teme me ne fasciniraju a priče, priče jednostavno ne dolaze više, od kako sam počeo žvakati novu molekulu nemam nikakvih zanimljivih ideja niti asocijativnih nizova. Moderna medicina čini čuda postao sam od opasno nesretnog čovjeka jedan posve pristao nesretan čovjek koji će si vrlo vjerovatno, ako mu budućnost unatoč toj dobrovoljnoj kapitulaciji ne donese ništa dobra, jednostavno navući omču oko vrata i hop, skončati ovu bijednu pizdariju od života. |
četvrtak, 13.09.2007.
Bla!
|
Reda radi odlučio sam napisati par redaka. Spremam stan, pomeo sam gnijezdo goluba s balkona sa dvoje nejakih golopćića, skupio sam 300 l smeća koje sam našao razbacano po stanu pa sad mogu hodati naokolo. Polako dolazim k sebi. Dobio sam 15 kg u dva mjeseca zahvaljujući Olanzapinu, ne ljubim ništa jer me ostavila moja mlada djevojka. Ušao sam u prosječnost zahvaljujući lijekovima koji reduciraju moždanu aktivnost. Pokleknuo sam zbog matematike koja govori da je cijena gubitaka društvene prihvatljivosti i egzistencaijalnog opstanka prevelika u odnosu na cijenu gubitka vitke linije i veselog mozga. Sad sam tu gdje jesam, sam u svojoj izbi riješavam materijalne probleme koji su se nakupili u periodu mahnitosti, sabirem dojmove i učim živjeti sa erozijim mozga koja je nastala napredovanjem bolesti. Ali još sam tu! I još ću ljubiti, i još ću šljakati i još ću srati pizdarije na ovom blogu! Tako mi bog pomogao. Amen. Uz ovaj patetični postić evo i jedne prigodne pjesmice: Ma kako uzdiglo se srce Ma kako uzdiglo se srce Klonuti mora, mora pasti. Sudbino, prije no mi klone O daj mu još jednom cvasti! Jos jednom opij ga i digni Milinom jedne mlade žene, Još jedne zaljubljene oči Za ove oči zanesene. Kad već se mora u tom srcu Ugasit mladost, a za vazda, Sa svojim blagom, slično skrcu Nek ne umre, već nek razda! Još nekoliko jasnih dana Da cijelog sebe u njih zgusnem, I grleći se, ljubeći se Ostatak mladosti da usnem. Dobriša Cesarić |
