Reda radi odlučio sam napisati par redaka.
Spremam stan, pomeo sam gnijezdo goluba s balkona sa dvoje nejakih golopćića, skupio sam 300 l smeća koje sam našao razbacano po stanu pa sad mogu hodati naokolo.
Polako dolazim k sebi.
Dobio sam 15 kg u dva mjeseca zahvaljujući Olanzapinu, ne ljubim ništa jer me ostavila moja mlada djevojka.
Ušao sam u prosječnost zahvaljujući lijekovima koji reduciraju moždanu aktivnost.
Pokleknuo sam zbog matematike koja govori da je cijena gubitaka društvene prihvatljivosti i egzistencaijalnog opstanka prevelika u odnosu na cijenu gubitka vitke linije i veselog mozga.
Sad sam tu gdje jesam, sam u svojoj izbi riješavam materijalne probleme koji su se nakupili u periodu mahnitosti, sabirem dojmove i učim živjeti sa erozijim mozga koja je nastala napredovanjem bolesti.
Ali još sam tu!
I još ću ljubiti, i još ću šljakati i još ću srati pizdarije na ovom blogu!
Tako mi bog pomogao.
Amen.
Uz ovaj patetični postić evo i jedne prigodne pjesmice:
Ma kako uzdiglo se srce
Ma kako uzdiglo se srce
Klonuti mora, mora pasti.
Sudbino, prije no mi klone
O daj mu još jednom cvasti!
Jos jednom opij ga i digni
Milinom jedne mlade žene,
Još jedne zaljubljene oči
Za ove oči zanesene.
Kad već se mora u tom srcu
Ugasit mladost, a za vazda,
Sa svojim blagom, slično skrcu
Nek ne umre, već nek razda!
Još nekoliko jasnih dana
Da cijelog sebe u njih zgusnem,
I grleći se, ljubeći se
Ostatak mladosti da usnem.
Dobriša Cesarić
Post je objavljen 13.09.2007. u 13:06 sati.