30.05.2012., srijeda
Znam
Čuj, zvone, veli meni Mate, a kako se to čuje?
A ono oko glave kao zoljice, vrlo velike ose, zuje meci, a moj Mate ne čuje, ne precipira, ma ništa otkada je opaljena prva topovska. Samo oči raširenih zjenica.
Eh, mislim ja sebi, Mate moj, tebi ovaj naš mali rat dođe ko najbolja droga.
Uto zazvrji poljski telefon, i čujem Mirelu kako viče: Topovi!
Eee!!!. odjednom se počne derat po dolcu: ajmo brže, puni!
A mi kopali Grgi cesticu. Od ceste u Kasumoviću, tamo s križanja prema Obućinama.
Puše buretina, jebena, proljetna, ratna. Tučem kamen sa macolom i psujem, onako ličko ratničko raspoložen.
Pogledam niz padinu, nešto mi privuklo pogled, onako gluh od bure, vidim jedan onako lijepo opisni krležijanski zemljoskok.
Pucaju po nama! vičem.
Sereš! viču oni meni.
Bura skriva zvuk.
Slijedeća je rikošetirala oko pedeset metara južnije.
Uzbunaaaaaa! derem se ja.
Pogledam na kućicu, mali veza krili rukama ko stara baba i nešto viče. Trčim koliko me noge nose.
Buretina odnosila glas nekamo u pizdu mile matere, ništa ga ne čujem. On maše ko vjetrenjača, ja trčim.
Ulećem pod sam balkon, derem se: Šta je!
Pucaju po vama, veli Vule.
Znam.
|
- 14:00 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
29.05.2012., utorak
Treptaj duše, čist` sex i dobra zajebancija
A, ne znam šta mi bi te `74. kad sam prvi puta na staroj Toski 5 pustio Lucille Talks Back, taj orkestar me naježio, a da BB nije riječi zinuo. Meni se osmjeh oko glave nacrtao, i eto, došao sam doma. Samo su uši stajale na pola toga moga osmjeha i ćulile se tom zvuku, srce se napunilo ko bačva rakije i samo što ne nešto-plodira, a ja sam nauznak opao i od tada imam lezije i svaki puta kada čujem blues, jednostavno se obeznanim. Maligano se obeznanim, kao da se izokrenem iz ove stvarnosti, odem negdje od sebe i nema me, samo zvuk, zvuk, letim. Vidi kako letim, leteći oko svoje stvarnosti rasipam se u tome zvuku, do zadnjega takta, do zadnje note. Poslije, sve mi je potaman, manje boli, manje tražim, skoro da bi mogao prestati disati, a da živim življe nego sada, dok se punim plućima borim s ovdašnjim, smogom zasićenim zapusima tu u potkrovlju zagrebačkom, tu u urbanoj konglomeraciji pred/post-socijalističkih zgrada, staklenih banaka, modernih vila i potleušica pravljenih bez poretka i smisla, osim u prezapuštenim umovima vlasnika dotičnog urbanog smeća.
Kroz taj prizor u obeznani, ekipu nekih kao rokera, mahera, bajkera i zgubidana gledam, toče se pivčugom i zagađuju pljugama, kao da nema ništa strašnije nego proživjeti dan, a negdje u pozadini himnički zapusi Born to be wild odbijaju se od mojih moždana kao špigule od asfalta i siju svoju blistavost na rijeke piva ispijenih u to ime; od dana kada je prvi motocikl ugledao svjetlost, sve do nesagledive postmodernističke budućnosti, gdje mašta gubi smisao u samoj podatnoj drhtavosti razmišljanja: kako bi bilo da ... ili: što bi bilo da... Laundromat potpali svojim rifom i Rory pok. Gallagher, zaarlauknu iz svog opaljenog smisla baš tamo gdje najjače boli, gdje baš peče svakodnevica, kao da te Frenk, koji eto dobio je i u Berlinu Zappinu ulicu, zgromljuje svojom slobodom ljubavi, drame i kaosa, a ovdje na juropljanskom predziđu klinci ne znaju ni kako zvuči miris slobodnosti od zadrtosti, ne razlikuju miris vagine od smrada vaginalija, sve je na prisilnom postu od kvalitete i ukusa, možda se zato ja osjećam kao da sam na postu od dobre mjuze sve ove godine. A tko će ga znati?
Suša, dugo godina, suša. Neki bijesni klinci osjećaje zamijenili smrću, ubijanjima, najnižim kalom, crnilom i sivilom. Drugi kopiraju prve i treće i pričaju, melju, seru li ga, ne pjevaju, ni glazbu od muzike ne stvaraju i od zajebancije žive. Suša. Suša emocija, dobre svirke. I taman kada je rock krepo bez daha na kraju svoje banalnosti, sve posmicaše s njim u očajnom strahu da se ponovo ne uskrisi, da ne posije ponovo sjeme uzbune i uzdigne svoju grintavu, ružnu gubicu i zapjeva - I want to break free, ispraćen beskrajnim korom pobješnjelih domaćica, sjebanih staraca i pokojnim Fredom Neredom u gaćebluzi, ogrnutim plaštom queer queena, kako dirigira masom, a svi u radosti praskaju se međusobno.
I s rukama podignutim iznad glave naprosto uživaju.
A nije se vrati` Ero, makar bi i moga. :-), `eli.
Vraćamo mi Fredove kako god kojega se sjetimo, i sve fredovske ajzebancije vraćamo, kao da ipak postoji taj žal za mlados`, kao da se neće čuti ljubav koje nema i ljuvene pjesni famozne još od Šiška Dubrovačkog Menčetića, palivragonje koji je bolje ćutio od svih nas mudrosera današnjih šta su komadi i kako ih trošiti, a da se ne istroše i odnosi, ili je već onda bio rokendrol, ili rokendroll nije ono što jest, u mojim ušima zvučnici prave se da su zvuk Garbage man, pa se osjetim sjebentisan i napušten, napušen i bez trave, k`o da sam up`o u kazanče kad sam bio mali.
Zašto ne bit, a bit. K čemu od časti življenja pobjeć, pa živjeti kako dolikuje živini, a ne životu? I još: da li je umjesto erosa dobro imati tanatos ili uza dovoljno orgazama imati zadovoljstvo i radost života? Da li živim Purple rain ili You sexy motherfucker? Pomjeram li se k nečemu ili je za čekati da se svijet pomjeri k meni? A sve ipak, pomjera se svakotrenutno, zavijekevjekova se pomjera još od kada je to Bruno Đ. skužio. I prišapnuo bih Gordonu S. da Every breath you take ipak nije ljubavna pjesma, mada glupani zaista, zaista žele živjeti takovu paranoju, a čak je i taj isti Gordon S. jednom, iznenađenje, rekao da je to hate song, disorder, a nikako da je eros.
A pak ovi koji nisu u danas, e njih nikako ne pripovijedaju, ne pjevaju, ne svira ih se. Njima se ne ide do kraja već do jaja. Zeko im je dragdiler. Ako vole komade sa velikim sisama, tada su u ekipi. Jer, ako ih ne vole, dakle, manje su u ekipi, nema erosa, samo razlika od, do i nadalje. Biti za i protiv, pa to je pathos, to je to...yesss. Onda se ekipa napije, pa sve uokolo, a i sebe razbije, eto i erosa i pathosa i tanatosa, eto apsolutno cjelovite maskuline hormonske reakcije začinjene pivom i potpazušjem, testosteronom i nadasve potpunim odsustvom vagine i miomirisa, estrogena i nježnosti, da ne bi urekli pleme, jer se pleme množi regrutacijom, božesačuvajnas nikako tom spljuganom prokreacijom. A čin snošaja, e to tu je radi pišopokazivanja i jakosti, a ne erosa i ljuvenosti. O nježnosti pričaćemo jednom negdje u nekom drugom životu, sada je važnije pripadati jačem, većem, brojnijem. `Ko će kome, nitko nikako k svome. Drkaju u uvjerenju da je to erotika. Trpljenje radosti života odavno su pustili onome tko zna da mu turpija i šmirgl ne trebaju da bi brusio osjećati eros.
Koliko pak znadem ja tako zapiliti pa skoro ne prepoznavati pravu stvar tu, doma, pred nosom svojim, i dok ovo pišem, prilazi mi selo u ravnici, moja baka, drugovi u mladosti, crkva, kolo, tamburice i u ušima već se ispijeva hrpa pjesama, tko o čemu znade il` ne znade pjevat`, ali baš sve, sve što ja čujem u tim pjesmama je treptaj duše, čist` sex i dobra zajebancija.
To jest, Eros s onoga svijeta.
|
- 18:19 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
|
