skolioza

dileme i bojazni koje svi imamo

posve slučajno sam večeras naišla na tvoj blog i moram ti odmah napisati mail... neću se nadati nikakvom odgovoru, ali želim ti ispričati svoju priču.
inače, ja sam od onih koji su pesimisti do bola i koji uporno misle da je njima najgore, pa mi je
tvoj blog pokazao da ima hrpa gorih slučajeva i da je zapravo problem u mojoj psihi...
ovako...
skoliozu je prvi puta primjetio moj tata kada sam imala 13 godina. mene je sama činjenica da mi nešto nije u redu s kostima doslovno užasnula i zato mi je trebalo užasno dugo da pristanem da odlazak ortopedu. ta doktorica me poslala u klaićevu gdje sam ležala 2 tjedna u onim odvratnim remenčićima od kojih dan danas imam traume-mrzim se toga prisjećati...nije mi to bilo teško, s vremenom se čovjek navikne na to, ali nisam se mogla naviknuti na to da se događa nešto takvo, nisam se htjela zamarati time... bilo je to prekrasno ljeto i ja sam se htjela zabavljati, a ne ležati u odvratnoj bolnici u odvratnom krevetu! nakon ta dva tjedna sam dobila onaj steznik, ali kad sam se vratila kući nisam htjela izlaziti iz kuće. priznajem-mrzila sam svoja leđa i prokleti steznik! naravno, svi su me isprepadali pričicama da moram stalno nostiti taj steznik i ubijati se vježbanjem da se stvar nebi pogoršala (nisam napomenula, u početku je iskrivljenje bilo 36 stupnjeva..). ne mogu ti opisati koliko sam to mrzila!!! nisam se htjela truditi oko toga, leđa su mi već tako i tako bila uništena. nije mi jasno zašto sama nisam primjetila koliko
mi jedna strana leđa strši i koliko mi trbuh izgleda deformirano.
nakon nekih godinu dana sam prestala konstantno nositi steznik, krenula sam u srednju školu i nisam se htjela sramotiti metalnim šipkama i odvratnom crvenom plastikom sa odvratnim iskešenim medvjedićima. moje nošenje steznika se svelo samo na noć, a nakon nekog vremena bi ga stavila samo kad bi se moja mama dobro izvikala na mene zbog moje nemarnosti. nije me bilo briga, prestala sam vježbati one vježbe za skoliozu, prestala sam misliti o tome. svakih 6 mjeseci sam uredno odlazila na kontrole u klaićevu, gdje su me stalno tješili kak je to super, kak ću još malo moć prestat nosit steznik i bla, bla.. živcirali su me, ponašali su se kao da su moja leđa u savršenom redu, kao da samo ja vidim koliko su mi leđa u komi, desna lopatica i lijevi kuk bježe svako u svoju stranu, a trbuh mi izgleda kao da imam bar 10 kg više od svoje prave težine.
kod zadnje kontrole u klaićevoj sam imala oko 39 stupnjeva, više se ni ne sjećam...a to je zapravo dobro, u nešto više od 3 godine povlačenja po toj bolnici stvar je otišla samo 3 stupnja dalje....al meni se ipak i dalje gadi pogledati u ogledalo.
ne mogu nabrojati koliko sam se puta već isplakala zbog toga, ne idem na more, ne idem na bazene, ne idem nikuda gdje bi netko mogao vidjeti moja leđa, ne mogu se lijepo obući, uvijek moram odjeću prilagođavati svojim leđima... najgore je na tjelesnom, ja NIKADA nisam mogla napravit normalan kolut-uvijek bi otišla jako u stranu. mrzim se zbog gomile ograničenja koja mi je nametnula moja skolioza. i zbližavanje sa ljudima mi teže ide, zato što se bojim otvoriti i uopće priznati da imam skoliozu, a kamoli nekome pokazati svoja leđa..da ne pričam o grljenju..u svemu vidim potencijalnu opasnost od ismijavanja i to me već jako živcira.
sad je prošla već skoro puna godina od kad sam u potpunosti prestala nositi steznik i odlaziti na kontrole, imam skoro 18 godina i užasnu depresiju zbog stanja svojih leđa. poznajem neke cure koje su prošle operaciju i žive normalno, kao da skolioze nikada nije ni bilo...ali mene je strah otići na operaciju. imam osjećaj da bi me svi krivo shvatili, da ja želim na tu operaciju samo zbog estetskih razloga, ali ne mogu objasniti koliko meni to sve smeta,
koliko se ne mogu gledati s time!!!
do prije nekih 2 mjeseca sam se mogla pohvaliti da me nikada nisu boljela leđa, stvarno... nikakvi bolovi, super sam podnosila napore i podizanje tereta...ma sve... ali sada me leđa sve češće i sve jače bole, puno se više umaram, a grčevi znaju biti toliko jaki da se jedva mičem.
sada se pitam jesam li pogriješila svojim odustajanjem od svega? možda sam trebala više raditi sa time, više vježbati...ma ne možda, nego sigurno. moj najdraži ego me zeznuo. a strah me opet se uhvatiti ukoštac sa skoliozom, strah me opet otić doktoru, strah me razmišljati o operaciji... pošto sam skoro godinu dana živjela kao da nemam skoliozu, ne znam koliki je sada stupanj iskrivljenosti...toliko me strah svega toga...a i sram...
i onda sam, iz čiste znatiželje i potrage za odgovorima slučajno naišla na tvoj blog i ostala šokirana pričama drugih ljudi, iskreno, jako se divim elli, curi iz splita...a i tebi se divim...:) ona moja teorija-meni je najgore i to-pada u vodu jer vidim da sam pogriješila u tome što sam se bojala i sramila svega toga... no moja depresija nije manja zbog toga... mislim da ću riskirati i ipak napraviti nešto sa svojom kralježnicom, ne želim se cijeli život boriti sa
sramom... sada znam da to želim, jer sam vidjela da ima jako puno ljudi kojima je bilo puno gore, a sa time su se nosili puno, puno bolje nego ja. baš sam kukavica, ha?
uglavnom, još sam pod dojmom tvog bloga, ali nadam se da moja volja neće splasnuti do sutra..:)
imam još puno pitanja, dilema i bojazni, ali ipak si me potaknula da pokušam riještiti sve
to....

lijepo te pozdravljam i želim ti sve najbolje!!!
ivana