skolioza

Ma, zbunjena sam... operacija mi se ne čini toliko strašnom... ono, imala bi šipku i šarafe i zbog toga bi bila teža i imala problema s plaćanjem računa , ali u isto vrijeme bi «preko noći» narasla nekoliko cm, kralježnica bi mi se ispravila, a time i trbuh istegao izgledala bih mršavije... meni je sve to povezano i s time što mi je jedna noga kraća i zbog toga sam se i nakrivila... nije puno kraća, da ne bi neki odmah pomislili svašta, ne šepam (barem mislim i tako su mi rekli) i nemam nekih problema s time. Ma, ne znam šta da mislim... hmmm... ima više minuseva nego pluseva, ali opet mi se čini da bi mi nakon operacije (ali samo u slučaju da mi se stanje pogorša) bilo lakše, ali kada se sjetim rezanja i ostalog mesarenja, šarafa i šipke, ožiljka, boli, i toga da mi se dio kralježnice ne može pomaknuti (zapravo ne može ni sada kako bi trebalo pošto mi je zakrivljena na stranu, pa se ne savija kao kod onih bez tih problema), a tek onoga čega me najviše strah, a to je da se drugi moraju brinuti za mene i da me gledaju onako bespomoćnu kako ništa ne mogu sama, pa i nije mi baš svejedno. Kada bi se to dogodilo, mislim da bi nakon par godina napravila i onu drugu operaciju, tj. dala bi izvaditi sav taj metal iz sebe... znam da je to posve nepotrebno osim ako nemaš problema s time, ali ne bi željela cijeli život biti puna nekog metala.
Stvarno sam puno počela razmišljati o tome i mislim da me zbog toga sada kičma boli, mislim da je to sada nešto psihološki jer do sada nisam imala problema, a znate ono kada se previše brinete, pa vas stvarno počne boljeti? E, to se sada meni događa. Svejedno, razmišljam o tome da odem doktoru da provjerim stanje, te da se onda mogu opustiti, ili s razlogom početi brinuti. Ma, znate šta? Iskreno, nije me strah da me starci vide onako iskomiranu, stah me da me prijatelji ne vide takvu, a pogotovo ne bi htjela da me dragi vidi takvu... mislim da bi mu zabranila posjete...