iz bolnice
Sutra sam ja na redu (dont ask) i po glavi mi se mota strašno puno stvari koje ne mogu povezati u koherentne rečenice. Jednu curu su jutros odveli dolje i dok ovo pišem ona je u OP sali i režu ju. Daj dragi Bože da s njom bude sve ok.
I sa mnom, kad smo već kod toga. Na rubu sam odustajanja. Znam da dosad nije nitko ostao nepokretan i da nije nitko umro, i da je vjerojatnost da će se to dogoditi vrlo mala, ali opet. Radi se o meni. O mojoj taštini? Ne znam. Je li uopće grijeh htjeti imati ravnu kičmu? Koliko je moja operacija samo kozmetička, a koliko ju je zaista trebam? Nitko mi ne može garantirati da ću u starosti imati manje bolova, jedino što mi mogu garantirati je da bih narasla i da bih dobila lijep struk i ravna leđa. Koja Bog zna nisu ni sad toliko strašna. Pa ja imam svega 50 stupnjeva!
Hoće li mi to stvarno olakšati život?
Vrijedi li rizik rezultata?
Kako samo to da dokučim?
|