skolioza

Sto mu mrkvica!!!!

Ima onih među nama koji se ubrajaju u ljude za koje kažemo da su u životu imali više sreće od drugih. Lako ih je prepoznati, najčešće po stupnju zavisti i mržnje koje drugi ljudi gaje prema njima. Lijepi su, uspješni i sve im lako i uvijek ide od ruke. Često su oni jako svjesni tog nezarađenog blagoslova i hvale se njime kao što parodiraju paunovi u vremenu parenja. Za takve ljude neuspjeh je strana riječ, a kad se desi dovede ih do ruba očaja.
Tako sam neki dan čitala o sasvim „prosječnoj ženi“ koja nakon posla svaki dan otrči svojih sat vremena! I ne samo to – u tih sat vremena još uspije otrčati 12,5 km!!! Svaki božji dan. Nevjerojatno. Mislila sam da sam u kakvoj-takvoj formi, ali me ovo pogodilo kao grom.
Ne mogu si uopće zamisliti kakav je to osjećaj trčati svaki dan sat vremena. Vjerojatno bih ja to uspjela istrčati, ali brzinom od jadnih 8 km na sat i trebao bi mi dan-dva oporavka da se vratim na atletsku stazu. Hmmm, trenutačno dnevno trčim 30 minuta pri brzini od 9,5 km/h, mislila sam da je to ok vrijeme i sad sam potištena, nisam u formi.
Kad trčiš svaki dan osjetiš nakon nekog vremena kako ti gležnjevi i koljena pate, kako im treba posebna njega. Ipak želja da istrčim tih sat vremena jača je od bolova, jača možda čak od saznanja da to često trčanje dugoročno ne može biti dobro. Jer nisam ja jedna od onih koja je blagoslovljena prirodnom vještinom brzog trčanja na duge staze. O ravnim leđima da i ne govorim! Trčim jer to volim, brojevi su moj orijentir, uživam u trudu koji ulažem u postizanje cilja. Znam da sam prosječna trkačica, što mi daje pravo da zavidim i da ne volim supersavršene, te također pravo da mogu ne-uspjeti. To je moja prednost, i tko zna, možda jedanput u životu, i ja, obična smrtnica doživim savršen dan. Samo se tada neću znati hvaliti…