petak, 26.05.2006.
Kako si priznati da je kraj? Koliko dugo treba se nadati prije nego prestati? Kako prezivjeti i preboljeti nesto sto nikad nije postojalo? Nesto sto je bilo veliki dio tvoje maste...sto si pokusao pretvoriti u stvarnost...ali ti nikada nije uspjelo...
...i stoga si se na kraju kao kukavica predao? Ali da li si kukavica ili jos uvijek ostajes ratnik? Ja mislim da sam ovo drugo jer ne prestajem da se borim...svaki dan sa znanjem da je gotovo..da ti nisam bila nista osim neke vrste ludog provoda...A da li sam ti uopce znacila i toliko? Ma cisto sumnjam, ali ovaj put, iskreno mi je svejedno sta mislis...
Zelim se izgubiti u pisanju...Pronaci neki svoj svijet medu slovima...svijet gdje se necu morati kriti pod laznom facadom...Nego biti ono sto jesam...Osoba puna zara....Nestati samo na par trenutaka...kao prije u tvom zagrljaju...Opet osjecati se tako sigurno, mada je cijeli svijet protiv mene...Samo malo...na par minuta...ili bar sekundu...samo...a onda cu da se opet vratim u hladne ruke realnosti...i izdrzim njen dah istine...tako gorak...a nekad je bio presladak...surovo se smijem...pa zar sam na trenutak uspjela se uvjeriti da cu izgubiti se...pronaci spas medu rijecima???
- 05:50 -
