Krenuo sam iz Zagreba put Podravine vlakom, da obnovim podravske motive.
Bili su u sumaglici koju su dodatno uništavali pogledi na željezničke stanice I njihovu infrastrukturu.
Za HŽ rat očito nije završio, na doslovno svakoj stanici stoje WCei pokraj grade u raspadajućem stanju. Ružan pogled iz vlaka.

U Koprivnici presjedam I moram čekati sat vremena. Stanica je isto derutna bez otvorenog lokala koji je u raspadanju. Na sreću tu je odmah hotelčić Bijela kuća sa urednim sanitarijama.

Zamislite u ponudi imaju čak i ruski čaj, kojeg u Zagrebu ni svijećom ne možeš pronaći.
Nakon zagrijavanja krenuh dalje u avanturu.



Stiže vlak za Varaždin I pitam vlakovođu na kojoj stanici silazim. Četvrtoj, kaže. U vagonu je toplo iako je iz prošlosti daleke, prijeratne.


Magla svuda I opet ne vidim Podravinu.


Silazim na stanici kao jedan od troje putnika. E, sad treba put gradića petnaestak minuta. Pitam kuda I ispratitelj vlaka pokazuje mi smjer. Izađem na ulicu I dolazim do raskšća I više neznam kuda. Nigdje nikoga – grad duhova u subotu poslije podne. Dolazio sam u Ludbreg često po sučanom vremenu i sdruge strane. Nema crkvenoga tornja da se orjentiram. Ma gdje je taj centar svijeta? Konačno dolazi neki automobili i ja ga nasred ulice zaustavljam i pitam ljutitog vozača kuda da krenem. Pokazao je prstom i nastavio dalje.


Iza ugla konačno ugledah orjentir i zamislite, Mueller dućan, radi. E sad je sve lakše. Eto me odmah kod centra svijeta.


Sumaglica, a kasno poslije podne na prelasku u suton ne daje izgleda za dobre fotografije.


Vidim I neke novosti slave I svoju I našu olimpijku.


I ovdje duhovi samo što ne naiđu.


Nakon razgledavanja prošećem se do dvorca gdje ću dobiti Zbornik u kojem je moja pjesma.




Susrećem se s gospodinom Crnićem I suprugom koji me po dogovoru voze u Zagreb. To je već druga priča.
U njoj nema magle, vidljivost dobra, Ugodna vožnja. Vraćam se Zagrebe tebi!