*Do you ever put your arms out and just spin and spin and spin? Well, that's what love is like. Everything inside of you tells you to stop before you fall, but you just keep going

Treće mjesto.



Da .. Mi, koje smo se počele pripremati tjedan i pol pred natjecanje,
mi, koje smo ostajale do 7 navečer u školi kako bismo radile dok se ne srušimo jer fizički više ne možemo,
mi, koje smo slušale kako se I.gimnazija sprema od 9. mjeseca i kako ih priprema geniji prve pomoći,
mi, koje smo pognute glave došle do cura koje su nam svojom pojavom osigurale podiji jer su najbolje, kako bismo tražile pomoć od nekoga tko se kuži u to sve,
mi, kojima su se ljudi smijali jer smo se toliko trudili oko "nemoguće misije",

mi smo uspjele stati na taj podiji.
Mi, koje smo zaslužili krvavim znojem.


Jutros smo se našli kod mene kako se ne bismo živcirale kući same .. Popile kavu, postavile pizze (izbacite uljeza XD) , ubacile ih u peć
a)
b)
ii dok se pekla pizza , imale smo fotosešn, kmezave govore, plesanje , plakanje, smijanje, s**anje i tak to.
Sjele napokon za stol,
Jele, tj. prejele se XD

I (citiram Maju) bez obzira na sve, ovih dana smo se sve zbližile jedna s drugom, a do prije dva tjedna se skoro nismo ni znale .. Upoznale smo cure kojima ćemo biti zahvalne zauvijek, i shvatile smo kako prva pomoć nije samo 50 stranica repetitorija, milijun nekih godina povijesti CK, nego je prijateljstvo, humanost, ponos, borba, ljubav, snaga, jedinstvo,.

To je nešto što se ne boduje, što se ne mjeri. To nešto je sada dio nas i držat će nas zajedno i sutra, kada više nema ni priprema ni natjecanja.

Spremile smo torbu da ne bismo zaboravili na to, i krenule sa spremanjem , kada smo shvatile da je zapravo jaaaaako kasno pa smo brzo prijavile nestanak.

Na putu do škole sam bila moralna podrška, kao šesti član ekipe. Vladala je panika ali je Biljana sa mnom to rješila pa su se cure malo opustile ..


Došle smo tamo smirene, skulirane, znale smo što se sve očekuje od nas, i imale smo to kod sebe.
Iako su svi bili nervozni i zabrinuti pa su ponavljali povijest CK i to .. ali trema se ne ubija tako. Stoga je karaoke bilo najbolje rješenje.

Odradile smo svoje i, kroz dva radilišta i tri pismena testa nakon više od dva sata, imali smo rezultate.

3. mjesto : II gimnazija
2. mjesto : I gimnazija
1. mjesto : medicinska škola

Kako se treba znati "pobjediti", tako treba znati i izgubiti.
Razumijem razočaranje I.gimnazije alii ako ono dođe do te mjere da se zbog drugog, a ne prvog mjesta plače i tuguje dok svi, ama baš svi, i oni koji su bili na zadnjim mjestima plešu i pjevaju, onda smo zaboravili u čemu se natječemo i koje su stvari koje nam trebaju biti na prvom mjestu.

A Medicinskoj školi i njihovom mentoru svaka čast, pokazali su da ne postoji nešto nemoguće, pa ni pobjeda favorita.

Bilo je nezaboravno, a CK definitivno ne stavljam u ladicu jer me ovo sve šarmiralo sada ii jednostavno je prelako odustati, a ono što se dobiva tim CK-em me previše fascinira kako bih zaboravila na to. Na godinu pripreme počinju ranije, da se vratimo na ono prvo mjesto za koje ćemo se boriti.
Ove godine ga nije bilo, ali sam osobno, kao i Vlatka, Katarina, Maja, Nina, Sonia, toliko stvari naučile i toliko lijepih trenutaka prošle da je i treće mjesto dobro.



Zahvaljujemo Henryu Dunantu (08,05,1828) i bitci kod Solferina (24,06,1859) [majo dan dobrovoljnih darivatelja krvi ?! AJMO BRŽE XD] ; postojanje CK i u RH ; Vlatki koja se sjetila natjecanja ; Maji koja me nagovorila i borila se za mene da uđem i ostanem u ekipi ; LEGicama koje su najbolja ekipa na svitu ; Kiki, Tonji Ivi, Dunji koje su nam tako puno pomogle i toliko stvari naučile ; prof-i Vukelić iliti Our Mentorica koja nas je uspjela natjerati da naučimo te silne datume ; i svim onim ljudima koji su barem malo vjerovali u nas.



Ništa nije isključeno - ništa nemoguće.
Daj sve od sebe i uspjet ćeš.

Smij se, život je lijep !



p.s. ne pitajte me što mi je .. mislim da sam previše pjevala i plesala pa sam sada mal tak nabrijana XD

p.s.2
ah. da.
zaboravila sam reći .. malo smo izostale sa nastave paa recimo da idem to malo nadoknaditi .. maalkice samo XD

U kasnim satima sam se sinoć vratila iz Zagreba. Škola je organizirala posjet Klovićevim Dvorima gdje je od 13. prosinca 2007. do 16. ožujka 2008. izložba Chagallovih slika, što je diglo cijenu puta, dakako. Unatoč tome dva busa su bila puna, i jedan od njih na kat. U 6 sam se nacrtala na Rondelu velikana (ne pitajte kako sam to uspjela izvesti) i s čudom vidjela da je tamo većina učenika prvih razreda .
Reko' aj' dobro .. Izgleda da je potreba za šopingom prerasla sve granice pa im je želja za metropolom bila jača od svega.

Dočekala dvije gospođice, Pčelica i Catwoman i čim su otvorili vrata našeg busa, potrčale smo unutra da zauzmemo najbolja mjesta, s tim da smo bile sigurne u to da će Swarowski, Veky i Dina zauzeti tamo najmračniji dio busa, skroz na kraju. Međutim uđemo .. I vidimo kako su zadnja mjesta PRETRPANA nekom djecom
* couldn't believe *

Još uvijek se sjećam naših putovanja prošlih godina i nije bilo tih likova i tih faca ljudi iz razreda koji su se usuđivali sjesti na zadnja mjesta ako smo bili u busu sa drugim-trećim razredima. Podrazumjevalo se da im ta mjesta pripadaju i da ih imaju u paketu s činjenicom da su stariji od nas i da se nećemo prepirati zbog toga. Ali unatoč tome, uvijek smo si bili dobri pa nas nisu tjerali sigurno iza vozača ..

Međutim .. A dobro ajde nećemo više o tome. Sjedili smo 2 sjedala do profesora. Drugi razred. Tamo iza djeca iz prvog. Okej okej. Idemo dalje (apsolutno ne pričam u političkom pogledu )

Profesorica je u 6.20 izvadila spisak s imenima osoba koje su trebali biti u našem krasnom vozilu, pa je krenula redom, s mikrofonom u ruci, ispitivanjem tko je tu a tko nije.
Zaustavila se kada je netko iza - ne zna se zašto - izvadio srednji prst
Nismo mi odmah ni skontali, ali prof.-ina faca i trk do nazad jasno su govorili da ju nisu ljubazno pozdravili. Šokirani, nastavili smo s našim " tu sam - prisutan - *alo 'ba evo me* " i tako to ..
Sve je teklo glatko dok se tamo nazad nisu razbudili (trebalo im je 10 minuta), te su krenuli pjevanjem.
Da. Baš to. Ceca i Seka i te krasne pojave su bile u pitanju.
A samo da spomenem kako su svi imali na sebe palastinke, crne široke majice te emo-spike.



Osim što nije mogla vjerovati, draga profesorica je bila bijesna kada im je PONOVILA po dvadeseti put da u busu nećemo čirilicom. Nastavili su, dakako, tiše. U toj mjeri da ih one ne čuju. Ali mi smo itekako čuli. Hvala Bogu pa smo brzo stigli do Lipovljana (sveto stajalište koje je već godinama zabilježeno kao stajalište naše gimnazije) gdje smo stali na 20-ak minuta.
Došle smo k sebi, kol'ko-tol'ko. Vani su nas čekale curice koje raspravljaju o tome koji je od njihovih momaka stariji i tko se više napio prošlih subota. Naravno da su na sebi imale samo jedan sloj odjeće koji nam je na onoj temperaturi povečalo drhtanje zbog hladnoće. Kak' super.

Ne znam kako su se smirili, ali smo do Zagreba izdržali svi živi i zdravi.
Popeli se gore na Kaptolu do Muzeja, gdje nas je mlada gospođica-s-čudnim-naglaskom vodila krorz Chagallova djela. Prve tri slike je vladao tišnjak, no zatim je mini djeci postao dosadan Marcovo stvaralaštvo pa su malo sjedili na podu, pipali slike (ne bi li iskočilo van nešto ), pitali 50x po minuti kada će biti slobodni od tog strašnog prizora XD.
Jadan čovjek .. Ispalo je da nema stila i da mu ništa ne valja .. A jednu je sliku čak 28 godina slikao

Nakon 30 duuuuugih minuta, preživili su do trenutka kada su ugledali purgersko nebo imajući ispred sebe 5 sati za zabavu po gradu.

Ja i moje drage princeze smo se prošetale po gradu, slikajući se dok skaćemo sa nekih stepenica .
Došle do nekog parka (rijetke zelene površine), gdje smo sjele na klupi i uživale tračanjem , kada smo primjetile (kako ne primjetiti ) neke cure iz naše škole, kako uz opće deranje, hodaju nasred ceste kao da su Vukovar oslobodile, s bocama u rukama. Posjedale po podu (da, nasred parka, gdje su majke s djecom čudno i tužno gledale u njih ) i krenule s kreveljenjem i sprdanjem na toj razini tona da nisi mogao ne čuti.
Kako se ne stiditi ?

'ajmo uzeti u obzir to da je slobodno mogao proći čiko u plavom. One se pijane povaljale po podu a nijedna nema više od 15 godina.
Takvim fantaziranjem smo došle do pitanja : ZAŠTO ? TKO JE KRIV ?

Osobe kojima je put u Zagreb postao put prema cuganju i spavanjem na klupi mora da imaju ozbiljnih problema samim sa sobom. Prolaze kraj mene i gledaju me kao da će me pojesti ako nešto pogrešno kažem. Pjevaju cajke i napijaju se svake subote. Imaju nove načine pozdravljanja profesora. Imaju želju tuči se sa mnom jer smatram da su neodgojene. Na prvom im je mjestu da im nitko ne smije ništa.

Tko je kriv za njih ?

Ne govorim da smo mi (stariji od njih) bili, niti da jesmo anđeli na zemlji. Ali nisam nikada, niti znam za nekoga da je zamjerao ili starijem od njega odgovarao. Nije mi nikada padalo na pamet prepirati se s profesorom, kamoli sa osobom starijom od mene.

Što bi bilo da je stvarno prošao čiko u plavom, da ih je priveo pa da provedu popodne u postaji, te da se ne vraćaju kući busom, nego da roditelji dolaze po njih ? SHOW PROGRAM.

Čemu sve ovo vodi ja ne znam, ali sigurno nije nešto dobro.
Nadam se samo da će takve face u životu naići na nekoga tko će im Martama pokazati da se praviti najpametniji uvijek i bilo gdje ne valja. Ako već lijepim načinom ne ide ..

Iskreno se nadam da će naći neki cilj u svom životu, da će pronaći same sebe i da će preživjeti pubertet.
A nadasve se nadam da se više ne rodi nijedno dijete, ako će ga čekati takvi roditelji kakve djeca imaju danas.

Jer eto do čega dolazi .. Pa mu ti samo daj sve, od izlazaka cijelu noć do novaca za cigarete.

Bravo !


p.s. Dakako ja zahvaljujem Bogu na svojoj Pčelici i na svojoj Kraljici svijeta, galaksija, svemira. A njima za krasno provođenje.