|
|
| < | veljača, 2008 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | ||||
| 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 |
| 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 |
| 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 |
| 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | ||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Dizajn : The Trooper
Ja,i SCEnE still moga života u svijetu ljubičastih idiota...-i loše rime poput ove
Ja sam mala bočica otrova,izvana sjajna i ulaštena,a iznutra...pa tko je probao(pokoj mu u duši) zna!Zovem se Sweet Marilyn, pridjev Sweet dolazi od naziva pjesme moje omiljene grupe Guns n RosesDnevnik.hr
Video news portal Nove TV
Blog.hr
Blog servis
Forum.hr
Monitor.hr
Patricija-cura s kojom sam djelila prva 4 razreda Oš Banije
AGRAMER-lud lik kojem iz nekog neobnješnjivog razloga smetam
ĐURO-zakon likich iz Novaka
TINACHA-fooooora likinja
UniQue SouL-jedinstvena i fora duša
Emo Cura-interesantna osoba,uvijek nađem vremena da pročitam postove
BREAKING BENJAMIN 4EVER!!!
If I had to
I would put myself right beside you
So let me ask
Would you like that?
Would you like that?
And I don't mind
If you say this love is the last time
So now I'll ask
Do you like that?
Do you like that?
No
Something's getting in the way
Something's just about to break
I will try to find my place in the diary of Jane
So tell me how it should be
Try to find out what makes you tick
As I lie down
Sore and sick
Do you like that?
Do you like that?
There's a fine line between love and hate
And I don't mind
Just let me say that I like that
I like that
Something's getting in the way
Something's just about to break
I will try to find my place in the diary of Jane
As I burn another page
As I look the other way
I still try to find my place in the diary of Jane
So tell me how it should be
Desperate, I will crawl
Waiting for so long
No love, there is no love
Die for anyone
What have I become
Something's getting in the way
Something's just about to break
I will try to find my place in the diary of Jane
As I burn another page
As I look the other way
I still try to find my place
In the diary of Jane
Dan kao i svaki drugi,no ipak nešto je drugačije...Neopisiva potreba za čokoladom...ne to je isto...Hiperaktivnost i živci nategnuti ko žice na gitari?Ne to je isto...Gledanje crtića i ispijanje stvarno velikih gutljaja nezašećerene kave?Ne čak je i to isto...Neću duljit,neki dan nam je došao striček pms na vrata pa smo čudniji nego obično...A pokucala je i depra pa sam je gotoljubivo pustila u svoju glavu...I što ja drugo znam raditi nego pisati post!?Nemojte na to odgovoriti...Na musicplayeru se vrti pjesma Welcome to my life...Sada se samo želim zaključati u svoju sobu,pojačati glazbu tako snažno da me nitko ne čuje kako vrištim...Osjećam se kao da je sve oko mene jedna nepopunjena slagalica,ja se kao dio nigdije ne uklapam,i kada padnem svi me samo pregaze jer zato što se ne uklapam nisam važna...I onda zatvorim oči i želim padati,sve oko mene je crno,a ljudi se od mene udaljavaju...Znam da me nitko ne želi povući,jer ja nisam dio toga...jer nisam ono što oni žele da budem...Jednom mi je netko rekao da sam stvorena za velike stvari,poručujem toj osobi da volim te laži, i tu istu osobu...Volim svijet,volim život...ali ne mogu ni život ni svijet natjerati da voli mene...Želim biti dio društva...da i ja mogu bar u nečemu biti bitna...Da bar i meni netko pruži priliku,da mi netko pruži ruku i povuče me...ne nitko ne zna kako je to biti ja...Kako je kada očekuju,ali te gaze dok se boriš ispuniti ta j***** očekivanja!!!Proglašena sam promašajem,a oni žele da se još uvijek borim,da ispunim ta njihova očekivanja,ali ne vide da na podu krvarim...jer smatraju da nisam vrijedna njihovih pogleda...Pa dobrodošli u ovaj nečiji život...
Idem u mercator,da si kupim neki plastičan osmjeh...
do tada:
poseban Pozz svim Novačanima,Brezi,Ini,Martini,jednoj lažljivoj osobi i onima koji se s vremena na vrijeme sjete da ja još uvijek dišem...
Kao klinac...uvijek je slušao starog dok je nevješto mrcvario note kojekakve country pjesme na gitari...Zaljubio se on,tako mlad,u tu istu gitaru...U zgrebano tjelo i izlizane,jeftine žice,u napukli konjic i hrapav zvuk koji joj je drapao ljepotu...Stari je uvijek uveče kada su zrikavci i zmije već šuškali kroz visoku,nepokošenu travu izašao na trijem.Tamo ga je svaki dan čeklala njegova stolica.Bila je to,izrezbarena,antikna stolica za ljuljanje.I tamo ga je u krilu iste stolice čekala žrtva njegova truda.-Gitara možda starija od stolice.Svakim ju je danom gledao,jer mu je stari zabranio da je dira.Svakim danom je sve više čeznuo da među prstim osjeti staru plastičnu trzalicu i žice što je tresu.Ali svakim je danom bio osuđen da svojevoljno sluša note što ih je ista gitara nevješto pjevala pod rukama pijane budale.Pogledao je kako je rub gitare okrhnut,pa se na tren vratio u prošlost i u taj dan kada se s istom gitarom pokušao iskrasti u svoju sobu i posuti žice trzalicom,ali jedino što ga je tada posuo bio je remen od starog,još dan danas na leđima im pravokutan ožiljak od teške mjedene kopče.Gitara mu je toga dana pala i okrhnula se o veliku metalnu kutiju u kojoj je klinac držao „sve što mu je vrijedno“,sličice,naljepnice,fotografije...Misao mu je presjeklo pucanje jedne žice,nije niti njegovom starom bilo žao žice koliko je njemu...Ali stari je u limenoj kutiji,u papirnatim vrećicama još uvijek imao pokoju žicu,klinac je potrčao po nju.
Ušao u kuću,otišao u sobu,otključao kabinet,segnuo do police,ugrabio kutiju,potrčao dolje...Tek što je došao do starog i tek što mu je dozvao ime primjetio je kako mu je glava obješeno visila sa ruba njegovog „prijestolja“,tek je primjetio gitaru što mu je nesigurno zaglavljena u ruci starog izbjegla pad.Stari je bio hladan i blijed,obješen kao krpa...Mama mu je dojurila,bez nekog posebnog razloga...Zaustavila brzoplet pogled na starom,kleknula do njega,dozivala ga...Ali klinac je stajao poput kipa,gledao kako se mami oči ispunjavaju suzama dok je sve glasnije i glasnije vikala...i tresla mrtvo tijelo njegova oca,sve dok nepokon nije odustala i pala na pod stežući u rukama rubac umrljan od njene šminke i mokar od suza...
Klinac je isto tako ukipljeno dočekao svaku osobu koja mu je prošla kroz kuću u idućih par dana...Bio je tu pogrebnik,i svećenik...mama ih je opsovala kada su otišli ,nazvala ih je kradljivcima,onda je zapalila cigaretu i opet počela plakati...Prošle su i cjele trupe žena u crnim,svilenim haljinama i s bijelim svilenim ružama u kosi...Mama im je poslije uputila nešto grublje ali jednako nježne riječi kao i svećeniku i pogrebniku...Ubrzo je koračao u koloni što ju je predvdila skupina jačih muškaraca koji su nosili lijes...Tu je bilo ljudi koji su komentirali,onih što su u rukama stezali rupčiće.Primjetio je čak par onih što su se podsmjehivali upirući poglede u njegovu mamu...Kasnije je još bilo za preživjeti karmine,mnogi su se međusobno žalili na hranu,neki su samo zbijeni u kut promatrali živčanu Mamu kako hoda lijevo-desno nastojeći poslužiti nezadovoljnu gomilu...Mama je na kraju opet počela plakati,ovoga puta potiho,ležala je sklupčana na svome velikom krevetu,stiskala jastuk i jecala...Idućeg je jutra mama bila bolje,ali jsu joj suze nekako izdrepale kožu pod očima pa je izgledala umorno,ali ako je bila umorna vješto je to skrivala...Klinac je izašao na trijem,protegnuo se,bacio pogled na NJEGOVU stolicu i gitaru koja je sjedila u istoj...Već se okrenuo i shvatio da više nema onoga tko mu brani osjetiti zvuk gitare pod rukama...I već je nesigurnim korakom krenuo prema njoj i tek što je pružio ruku kao da se uplašio pa je pobjegao u sobu...Segnuo pod krevet po željeznu kutiju uzeo svoje baseballske sličice,skočio na stari bicikl i pedalirao najbrže što je mogao...U gradu je iste sličice prodao i nakon toga kročio kroz vrata dućana gdije je kupio vlastitu gitaru i trzalicu... gitara što se činila kao da joj je trup crvene boje sada mu je ležela u rukama,biserna trzalica provukla se kroz nove čvrsto stegnute žice gitare...Sada je tu vrisak,glasan žamor i publika koja izvikuje ime „Billy“ ,nakon prve note odsvirane na skupoj električnoj gitari vrisak prekriva golemu koncertnu dvoranu...Klinac nikada nije taknuo tatinu gitaru,ona još uvijek leži na trijemu...
Kada je napisao pjesmu „Billys dad“ imao je tek 12 godina i još uvijek slušao nevješte note svoga starog...Danas ju je odsvirao na svom koncertu pred 16 000 ljudi koji su zaljubljeni u zvuk njegove gitare...ni oni je nikada neće taknuti...
BY: SWEET MARILYN
Neeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeee!!!Ovo se jednostavno ne događa!!!!Odakle početi!?Ušla sam u ovu noćnu moru,a ružičaste naočale su mi pale na autocesti i pregazio ih je bmw sa neukusno presvučenim sjedalima!!!Užasno se osjećam i zapravo mogu reći da iskreno i doslovce osjećam neke umrtvljene otkucaje svoga prepolovljenog srca u prsnom košu koji se odjednom čini preuzak...Ljudi lažu...Nije fer...Nikada nije niti bilo...Dakle sada mi frendica misli da sam zatreskana u njenog dečka!!!!???Oni su mi best frendovi...oboje...ili su barem uvijek bili...I sada mi je on danas rekao da je skužio da im se ja namećem,da želim da prekinu i grozne stvari poput toga!!!Užasno mi je...i koliko god želim ne mogu prestati plakati...Ni suze mi više nisu ružićaste...nego realne i crne od mješavine maskare i crnog sjenila koje se danas našlo na mojim kapcima...I moj prijatelj misli da sam zaljubljena u njega...Frendica mi se naki dan izderala na mene...bez ikakvog razloga...A cijela mi je okolina dala do znanja da sam iritantna i nepoželjna u nihovom društvu...I zašto!?Zašto ljudi lažu...Je li to samo iz potrebe ili su toliko vjerni sebi da svoja uvjerenja prenose i pretvaraju u gadne tračeve...I sada me mrze...Sve i jedna osoba do koje mi je ikada bilo stalo...I evo postala sam jedna od onih što pišu post iz bedirancije...Ne mogu zaustaviti plač i jecaje...topim tipkovnicu u suzama koje su plod mene kao osobe...Već sam izgubila dragu osobu zbog toga što više jednostavno nije mogla gledati mene kao osobu...I ŠTO SAM JA NAPRAVILA!?Zašto baš ja...Uvijek sam obožavala život i vidjela ga kroz slobodne oči,letjela sam u oblake a sada sam lancima prikovana na zemlju...Dečko mi je u bedu zato što sam predepremirana da mu uopće prepričam što se dogodilo...SORY...Ne znam što mi je..ali nekako je teško to shvatiti kada ih toliko izgubiš...Volim svoje prijatelje,stalo mi je do njih...i bilo mi je dok sam ih još imala i dok oni nisu mene vidjeli nekim tuđim očima ili su zaprevo otvorili svoje oči i vidjeli me na neki drugi način koji im ne odgovara..I ne volim koristiti riječ "mržnja" ali to upravo osjećam prema sebi...Ne želim ovo...Želim nestati negdije stvarno daleko,bojim se,bojim se danas živjeti..Prvi puta zaista se bojim života..Im gonna make myself dissapear,noone will know Im there...You can take my hand
I 5 dan Bog stvori blog!I evo mene na njegovoj tvorevini...Nisam vec dugo pisala post pa mi je savijest uperila pištolj u glavu i veli :PIŠI POST!!!
Da i kad smo već kod toga dajem oglas na radio blogovini da kupujem novu nebrutalnu savijest,za 14-godišnju tvrdoglavu anarhisticu...Pa tko je ima nek se javi...Evo slušam My Chemichal Romance i u strahu od savijesti pišem novi post...Moj je svijet potpuno poružičastio....Sve osim moje odjeće koja uporno ostaje crna...ali uvijek se u crnome osjećam zaštićeno i izolirano i sigurno...Između ostaloga obratila sam pažnju na to da većina blogera mojih godina piše post ili kad je jako zdepremirana ili ljuta ili strašno sretna...Nadam se da ja nisam baš takva...ali i to je ok.Ako trebaš nešto na čemu ćeš se ispucati postovi su prava stvar..Ja vam se danas neću ispucavati...Napisati ću vam možda da mislim da sam zaljubljena...u jednu osobu za koju nikada ne bih niti zamislila kao potencijalnog dečka...Ali on je već tu,u mome životu...Još ne znam jesu li ovi zbunjujući osjećaji skočili na njega ali nekako se tako ponaša...Nerjetko doživim da mi se nekako suptilno nameće...Ovo baš i nije dobro s obzirom da imam dečka...ali život ima čudne puteve.Neću više o ljubavi i kao svaka budala stavit ću ružičaste naočale i praviti se da je sve ok.I bit će O.K. ...jednoga dana...A tak je to,svima nam se to događa,bar se tako nadam jer ne želim ispast luđakinja.Na music playeru mi se vrti pjesma :"Kill all your friends"Pjesma zapravo govori o tome kako se sa starim prijateljima vidimo samo na sprovodima starih prijatelja ali ne možeš više tulumariti sa njima jer tu su sprovodi i tuga...Ja sam danas shvatila,i to shvaćam još više iz dana u dan:Da su moji prijatelji najbolje osobe na svijetu...Kao fino probrane čokoladice iz veeeeeelike bombonierre,ali ipak nikada ne znaš što ćeš dobiti...ja se smrtno bojim čokolada s marcipanom jer mi imaju okus po ljepilu.Ali oni su nekako svi sa nugatom i karamelom,svejedno svaki je jedinstven...i sve ih POZZam uključujući i blogere koji me tek kommaju i ne poznaju ali svejedno izdvoje minutu svoga vremena i nekoliko svojih dragocjenih pogleda da pročitaju moj post ili ostave kommentar...TNX....I što još ah da!!!Svima vam poklanjam pjesmu Kill all your friends i lyricse tako da zapravo poslušate riječi i da znate koliko je dragocjen svaki trenutak proveden sa frendovima!!!!!!!!!!POZZ svim blogerima i svima koji su poklonili poglede ovoj rečenici...<
I 5 dan stvaranja svijeta Bog stvori blog...Blog je više od internetske stranice,on je razlog zašto mnogi od nas (lijenih teenagera) izdvoje pola sata svoga dragocjenog vremena da nešto i napišu pa to lansiraju na blagodat koju danas u civilized worldu zovemo INTERNET...Pa..evo mene i mojih pola sata pisanja...Dugo nisam pisala post,pa mi je savijest uperila pištolj u glavu i veli PIŠI!!!A ja ovakva pa sva u strahu da me ne propuca počela pisati...Danas ću vam malo pisati o štetnom utjecaju televizije na današnju mladež.Pa djeco to vam je grozno...Kakav je danas program...Prisiljeni smo gledati doooooosadne serije i naravno neizostavne sapunice...Medijski smo zakinuti od televizijskih kuća koje ne misle na naše potrebe pa za naše bake repriziraju sapunice a nas ostavljaju da slušamo komentare poput:"Joj ova bi se ovom uvukla u krevet"...pa..."Ovaj ovu vara s njenom sestrom"...i meni osobno najdraže:"joj gle ovu zmiju,ta bu ih sve izludila"..Tako je i ja sam postala žrtva sapunica i bake sapunoholičarke.Ratkajeve mi je prepričala već najmanje 20 puta!!!Pa još nazivi sapunica:Putovi ljubavi,Začin ljubavi,Ljubav nema cjene,Ljubav ovo ljubav ono!?Bar su se neki mogli malo i potruditi oko naziva...Ne osuđujem ja one koji vole sapunice,ali žalim nas koji smo postali žrtve takvog programa.Ne osjećam se baš najbolje kad sva umorna dođem iz škole izvalim se u naslonjač upalim telku a ono neka ženska drži prodike na španjolskom...Nekako mi je žao djece koja uz to odrastaju...to može postati teški psihološki slučaj u budućnosti...samo što ovoga puta neće mama biti za sve kriva nego baka i televizijski program...Moj se crni ljubimac(TV) sada trenutačno odmara od jučerašnjeg kasnonoćnog gledanja...a ja prolistavam TV program da znam kada se trebam sakriti od sapunica i njima sličnim zarazama što napadaju Tv-e diljem svijeta...Za sapunoholičare:
Divim vam se jer možete uživati u tome,No Hard Feelings!!!
Za sve ostale...Ako u Resident Evilu možemo izlječiti zombi infekciju...zašto ne izmisle neko cjepivo za TV...moga već puca temperatura od silnih sapunica....
POZZ
Pa...ja zaista i prvi puta ne znam što da pišem....Slušam Gunse i koljem tipkovnicu mrcvareći ovo ruglo od posta....Dan mi je proletjeo poput kakve ptičurine ...usput mi je ostavila "darak" na glavi...sve je čudno...tu nema promjene..Ja sam nekak totalno bez inspiracije,izmoždena i bez neke motivacije za pisanje ovoga posta...Nešto sam kao posvađana sa frendom....mi smo uvijek bili skupa u svemu.Dosta smo toga prošli a onda smo upali u tu svađu koja je samo došla,popratile su je i neke čudne glasine koje su bile krcate lažima....ili dodatcima.Fali mi naše prijateljstvo...on mi još nije ostavio ni jedan komm na ovome blogu,to je grozno jer inače je bio sklon tome da barem prođe moje postove...Ja sam sada u bedu zbog toga...Između ostalog pomirila sam se sa curom koja mi je bila best frendica,a ja i ona sad same ne znamo gdije smo i na čemu smo..Ovo je bilo najduže što smo ikada bile posvađane....još od 5 razreda smo nerazdvojne i onda se umješaju dečki i raznorazne gluposti... i u prvome tjednu svađe svi još uvijek vjeruju da ćemo se pomiriti kad ono od mirenja ni M sve do 1 mjeseca 2008 godine...I sama ne vjerujem koliko smo dugo bile posvađane...a i puno se stvari dogodilo pa sam malo i izgubljena jer sam se full sprijateljila sa puno ljudi i onda sam zbunjena jer sada vise ne znam ni tko mi prijatelj....Moja plavuša i ja pomirene nakon toooooooooliko vremena...Ja i moj čvarak-to vam je moja bjest fjendjica se dugo nismo vidjele,oko 4 dana...Prekrshila sam i neka nacela ali ne svoja...ma ima taj jedan decko....i....ma duga priča!!!Bliži se valentinovo,meni najgori i najgluplji dan u cijeloj godini...na taj sam dan uvijek neobično hiperaktivna i opako happy....to me tako neobjašnjivo živcira i depremira...lik se ubio na valentinovo!!!A mi to slavimo...pa koji smo mi luđaci!!!Ja ću ga provesti slušajuci Bullet for my Valentine i gledajući horrore sa best frendom-on zna koji je Pozz njemu!!!I da! nastavnica iz matematike me sad prije par dana podsjetila da je 2008!Što znači da je za od prilike 3-4 mjeseca novigradsko proljeće 2008!!!!Naravno da ću se prijaviti,a ako sam upala prošle godine onda ću valjda i sada!!!!Jadva čekam,da opet vidim sve svoje frendove i frendice...već si lagano šaljemo porukice da vidimo tko će se prijavit koja će radionica biti...A za one koji ne znaju Novigradsko Proljeće -Cittanova Primavesse je sedmodnevna škola stvaralaštva,svake godine prjavi se jako puno djece a odaberu nas 300 koji će provesti ludih sedam dana na tulumima radionicama i slobodnom vremenu na kupanju i u druženju sa talentiranom i kkreativnom djecom iz čitave Hrvatske.Doživljaj je nevjerojatan!!!!Ali zato zadnji dan uvijek suze teku u potocima...nitko nikada ne želi otići i oprostiti se sa frendovima...ali evo dođe druga godina i dobijem priliku opet se prijaviti i sve ponovno proživjeti!!!!! I Kao i uvijek post cu zavrsiti sa rukama koje se grce Pozz mojoj
Brezi
Štefi
Kemy
Štefinom Brici
Ljudi Volim vas (i mrzim valentinovo)!!!
P.S ovo je stvarno bio duuuugi post i napisan je samo zato što me breza tražila da ga objavim....
CYA
