Kao klinac...uvijek je slušao starog dok je nevješto mrcvario note kojekakve country pjesme na gitari...Zaljubio se on,tako mlad,u tu istu gitaru...U zgrebano tjelo i izlizane,jeftine žice,u napukli konjic i hrapav zvuk koji joj je drapao ljepotu...Stari je uvijek uveče kada su zrikavci i zmije već šuškali kroz visoku,nepokošenu travu izašao na trijem.Tamo ga je svaki dan čeklala njegova stolica.Bila je to,izrezbarena,antikna stolica za ljuljanje.I tamo ga je u krilu iste stolice čekala žrtva njegova truda.-Gitara možda starija od stolice.Svakim ju je danom gledao,jer mu je stari zabranio da je dira.Svakim danom je sve više čeznuo da među prstim osjeti staru plastičnu trzalicu i žice što je tresu.Ali svakim je danom bio osuđen da svojevoljno sluša note što ih je ista gitara nevješto pjevala pod rukama pijane budale.Pogledao je kako je rub gitare okrhnut,pa se na tren vratio u prošlost i u taj dan kada se s istom gitarom pokušao iskrasti u svoju sobu i posuti žice trzalicom,ali jedino što ga je tada posuo bio je remen od starog,još dan danas na leđima im pravokutan ožiljak od teške mjedene kopče.Gitara mu je toga dana pala i okrhnula se o veliku metalnu kutiju u kojoj je klinac držao „sve što mu je vrijedno“,sličice,naljepnice,fotografije...Misao mu je presjeklo pucanje jedne žice,nije niti njegovom starom bilo žao žice koliko je njemu...Ali stari je u limenoj kutiji,u papirnatim vrećicama još uvijek imao pokoju žicu,klinac je potrčao po nju.
Ušao u kuću,otišao u sobu,otključao kabinet,segnuo do police,ugrabio kutiju,potrčao dolje...Tek što je došao do starog i tek što mu je dozvao ime primjetio je kako mu je glava obješeno visila sa ruba njegovog „prijestolja“,tek je primjetio gitaru što mu je nesigurno zaglavljena u ruci starog izbjegla pad.Stari je bio hladan i blijed,obješen kao krpa...Mama mu je dojurila,bez nekog posebnog razloga...Zaustavila brzoplet pogled na starom,kleknula do njega,dozivala ga...Ali klinac je stajao poput kipa,gledao kako se mami oči ispunjavaju suzama dok je sve glasnije i glasnije vikala...i tresla mrtvo tijelo njegova oca,sve dok nepokon nije odustala i pala na pod stežući u rukama rubac umrljan od njene šminke i mokar od suza...
Klinac je isto tako ukipljeno dočekao svaku osobu koja mu je prošla kroz kuću u idućih par dana...Bio je tu pogrebnik,i svećenik...mama ih je opsovala kada su otišli ,nazvala ih je kradljivcima,onda je zapalila cigaretu i opet počela plakati...Prošle su i cjele trupe žena u crnim,svilenim haljinama i s bijelim svilenim ružama u kosi...Mama im je poslije uputila nešto grublje ali jednako nježne riječi kao i svećeniku i pogrebniku...Ubrzo je koračao u koloni što ju je predvdila skupina jačih muškaraca koji su nosili lijes...Tu je bilo ljudi koji su komentirali,onih što su u rukama stezali rupčiće.Primjetio je čak par onih što su se podsmjehivali upirući poglede u njegovu mamu...Kasnije je još bilo za preživjeti karmine,mnogi su se međusobno žalili na hranu,neki su samo zbijeni u kut promatrali živčanu Mamu kako hoda lijevo-desno nastojeći poslužiti nezadovoljnu gomilu...Mama je na kraju opet počela plakati,ovoga puta potiho,ležala je sklupčana na svome velikom krevetu,stiskala jastuk i jecala...Idućeg je jutra mama bila bolje,ali jsu joj suze nekako izdrepale kožu pod očima pa je izgledala umorno,ali ako je bila umorna vješto je to skrivala...Klinac je izašao na trijem,protegnuo se,bacio pogled na NJEGOVU stolicu i gitaru koja je sjedila u istoj...Već se okrenuo i shvatio da više nema onoga tko mu brani osjetiti zvuk gitare pod rukama...I već je nesigurnim korakom krenuo prema njoj i tek što je pružio ruku kao da se uplašio pa je pobjegao u sobu...Segnuo pod krevet po željeznu kutiju uzeo svoje baseballske sličice,skočio na stari bicikl i pedalirao najbrže što je mogao...U gradu je iste sličice prodao i nakon toga kročio kroz vrata dućana gdije je kupio vlastitu gitaru i trzalicu... gitara što se činila kao da joj je trup crvene boje sada mu je ležela u rukama,biserna trzalica provukla se kroz nove čvrsto stegnute žice gitare...Sada je tu vrisak,glasan žamor i publika koja izvikuje ime „Billy“ ,nakon prve note odsvirane na skupoj električnoj gitari vrisak prekriva golemu koncertnu dvoranu...Klinac nikada nije taknuo tatinu gitaru,ona još uvijek leži na trijemu...
Kada je napisao pjesmu „Billys dad“ imao je tek 12 godina i još uvijek slušao nevješte note svoga starog...Danas ju je odsvirao na svom koncertu pred 16 000 ljudi koji su zaljubljeni u zvuk njegove gitare...ni oni je nikada neće taknuti...
BY: SWEET MARILYN
Post je objavljen 12.02.2008. u 10:00 sati.