Kažu da kod rastanaka više pati onaj koji ostaje, a manje onaj koji odlazi...Onaj koji odlazi ili odlazi u avanturu ili se vraća doma, onaj koji ostaje, osjeća prazninu...Puno puta sam to osjećala dok sam sestričnu ispraćala na kolodvoru kada je odlazila za Duga Resu ili sam osjećala onaj ushit vraćajući se doma puna doživljaja dok sam gledala sestričnu kako na kolodvoru maše i potiskuje suze....
Ovoga puta desilo se sve...Bila sam uzbuđena što se vraćam doma svojim dečkima, nisam mogla dočekati trenutak da zagrlim Jana, da ispričam svima moje doživljaje, ali osjećala sam strašnu tugu što je naše druženje gotovo...
Ovo putovanje je nešto najbolje što sam mogla napraviti za sebe i svoju familiju i svoju prijateljicu...Desio se onaj trenutak kada su se sve zvijezde urotile da ja to putovanje ostvarim i da mogu ponoviti, ponivila bi isto još 10 puta minimalno....


Sva znojna pakiram kofere, guram poklone, muževe tenisice broj 46 koje zauzimaju previše mjesta i po 100 put samu sebe proklinjem što sam uzela toliko robe i cipela. Što ako me sa Janovom novom Batman špiljom ne puste u avion? U Rijeci je ponoć, u Bostonu 18 h, nakon toliko godina ponovno dočekujem rođendan s Martinom, TJ mi daje predivni poklon koji mi svakodnevno zvonca oko ruke. The One šalje poruku s čestitkama, vidimo se sutra, plan za doček u Veneziji je spreman. Odlazimo na aerodrom, naručujemo vino i pivu i slavimo 35!!! Rođendan pun pomiješanih osjećaja....Sretna sam zbog povratka, a tako me tjeskoba pere jer se rastajemo....Grlimo se, smijemo kroz suze...Kao u svakom američkom romantičnom filmu kažem joj da mora trčati zamnom u avion pa se opet smijemo....Ulazim u avion, pozdravljam svjetla Bostona i odlazim....zaspivam odmah, a budim se 1 h prije Rima...U avionu za Veneziju do mene sjeda kapetan....Naš 3. suputnik ga zbunjeno gleda i kaže: "You are not driveing??", "Oh not today, I'm going home"...I ja isto.....Gledam venecijsku lagunu i srce mi kuca....Uzimam kofere, očekujem nastavak američkog filma u kojem me moji dečki dočekuju...Ispada da ću ja dočekati njih....Po običaju kasne, na tjednoj bazi kažem The Oneu da će i zakasiti na vlastiti sprovod.....Stižu nakon par minuta....Jan me gleda i gleda i kaže: Tata je zakasnio da vidim kako sliječe avion....Grlimo se svi....Jan je tako veliki, kao da je narasao u 10 dana, ne znanimaju ga ni igračke, ni pokloni, bitno mu je samo da sam stigla...."Šta si ono rekla mama, di će tata zakasniti??" Smijemo se svi, pa eto, iako nemam svoju verziju američkog filma na aerodromu, doček je ipak za sjećanje.

Živeći u mantri: "Sreća je putovanje, a ne odredište", pobijam krilaticu i kažem: Ovog puta sreća je bila oboje!