Odlučila sam dojmove staviti na papir...
Iako mislim da ih nikada neću zaboraviti, vjerojatno će godinama biti manje bitni i manje živi.
Na kraju pisala sam i o lošim događajima u mom životu pa zašto ne o lijepim...


Kako budem stizala, pisati ću o doživljajima i uploadati slike...

Moje putovanje započelo je u Trstu. Ma lažem, započelo je mjesecima prije. Maštala sam, razmatrala opcije, gledala Boston i New York na google mapsu, kalkulirala što želim sve vidjeti, razgovarala s prijateljicom o našim planovima, pripremala Jana da me neće biti 10 dana....Šta reći, kada 3 dana prije nisam ništa jela (znala je Amerika da ću tamo nadoknaditi :) :)

Dakle,stala sam na Trstu...
Odvela sam Jana u vrtić kao i svakog dana....Nisam htjela dramatizirati, ali sva sam se tresla, teta N me uvjeravala da će sve biti ok....Jan me u to isto uvjerio kada me nonšalantno pozdravio kao i svakoga dana....Pozdravila sam se s The One-om, išao je na posao i on me nonšalantno pozdravio, kao šta ja dramim, pa šta ne znam da će sve biti ok, nije da ideš zauvijek....Sjela sam u auto, otišla po tatu i prepustila mu mjesto vozača...Nisam bila u motu za vožnju....Spasio me Balašević, kao što to često napravi. Snimila sam si jedan njegov koncert na kojem već znam što će kada, u pauzama pjevanja, reći i tata i ja smo se smijali do aerodroma (kao i on dok se vraćao natrag)....Trščanski aerodrom podsjeća na riječki, možda je ipak malo veći i definitivno je ipak frekventniji....Imala sam let za Munchen u 13.30...Naravno, kada putujete s mojim tatom, onda morate doći 2 sata ranije pa smo stigli u 11.30. Mi to zovemo "ostaviti knjižicu" (kada sam bila mala uvjek smo morali kod doktorice ići u 7:00 iako je radila od 8 jer "ako ostavimo knjižicu, biti ćemo prvi"...Dok smo čekali na check in, pogledavala sam se s curom koja je isto stigla s roditeljima i pitala sam se gdje ona putuje. Čekirale smo se, pozdravila se s tatom, ošo' on s Balaševićem, upoznala se sa Slovenkom Moranom....Bojiš li se leta, pitala me....NEEEE, ja uživam u tome, da mi je svaki dan jednom uzletjeti....Mogu li sjediti kraj tebe? Možeš, ali nemamo mjesta jedna kraj druge....Pogledam joj razočarano lice...Smislit ćemo nešto.....Popile kavu i krenule....Moj osmjeh od uha do uha, ona se premišlja: "Ja ne grem, neću se ukrcati"-Ma hoćeš, ja sam tu....Sjele...smjestile se....Krenule....Što reći o sljedećih 55 minuta leta, osim da se makar 10 puta htjela otkopčati i izači iz aviona (A HA, za vrijeme leta!!!). "Ja greeeeeem vannnnn", "MI padamo, padamo"....Sve sam probala, od toga da sam imala ogroman osmjeh na licu, do toga da sam disala s njom, ali ništa nije pomoglo kao neka gluparija koju sam izmislila o tlaku i otporu, ne bi sad javno o tome jer sam vrlo poznata kao osoba koja ne zna apsoluno objasniti niti jednu fizičku pojavu, osim fatamorgane (vjerojatno me ni u tom nitko ne bi shvatio)....Dakle, avion bla bla....otpor... bla bla, znaš zrak bla bla....OK, sletili smo....Ne sijećam se da me ikada itko tako grlio i nije puštao iz zagrljaja.....Stigle smo u Munchen...Dalje je letila u Barcelonu naći se sa dečkom, a zna se, ja sam letila mojoj M u Boston....Na aerodromu je svaka trebala krenuti na svoju stranu, ali se teško odvajala od mene. Napokon sam ju uspjela uvjeriti da ne može samnom, a niti ja s njom i rekla sam joj da odmah na ulazu u avion kaže stjuardesi da ima napadaje panike i da će biti sve ok...."Nikad te ne bum pozabila"....Ni ja Monika tebe!!!

U Munchenu sam se bome našetala, do mog gate-a je bilo sigurno 30 minuta šetnje. Iako su mi to svi najavljivali za velike aerodrome, stvarno to nisam očekivala i dobrano sam se oznojila da bi stigla možda 5 minuta prije ukrcaja.....
Mjesto uz prozor, žena do mene se odmah preselila na slobodno mjesto, vauuu, imam 2 sjedala za sebe, dekica, knjiga, slušalice na uši...Za nevjerovat, ali na tabletu ispred sjedala u izboru muzike sam imala svoje ljubimce Jack Johnsona i James Blunta.... 8 sati leta su prohujali, pokušala sam i sa filmovima, i iako je izbor bio jako dobar, nekako se nisam mogla skoncentrirati...oko 19 h po SAD vremenu vidjela sam Cape Code i znala sam da smo blizu....Sunce je zalazilo u svom rozom odsjaju, a ja sam stizala na 2. kontinent....Gledala sam obalu Bostona, prilično razvedenu, punu malih otočića i prilično muljevitu.....Sletili smo....Stigla sam....Nakon cijelog dana putovanja (Rijeka-Trst-Munchen-Boston), najdosadnije je čekanje u redu u uredu Imigracije...Ni sama ne znam koliko je to trajalo, cca 45 minuta i onda: Gdje idete, kada se vraćate, ok, Dobrodošli u USA.....Uzela sam kofer, pozdravila prijateljicu iz aviona, Dankinju iz Copenhagena s kojom sam kratila vrijeme čekajući na Imigracijskom i krenula prema izlazu......

Tamo je stajao T.J., 4. godišnji sin moje najbolje prijateljice!
S ogromnim plakatom na kojem je pisalo "SIMPLICA WELCOME" i sa još većim osmjehom!
Počela sam plakati....I smijati se......Zagrlila M.....Zagrlila TJ....
Stigla sam.....