U čast Antoneli!
Pada kiša.
I grmi.
Ja, zamisli promjene, ne znam što da pišem… da li da smo bili na terenskoj nastavi (pušiona), da sam dobila (jebenu) gripu, ili da mi je crni humor totalno OK (na onaj kalup: -Što je to bijelo i meko, a kad stisneš gumb crveno?
-Beba u mikseru…
)
Postajem sve čudnija.
Da, da i to je moguće.
Postoje i gore stvari od pričanja sa sobom u ovoj mračnoj prostoriji. Iako mi, doduše, trenutno ništa ne pada napamet.
OK, neću o tome!!!
Neću o ničemu!!!
Ubojito je dosadno! (ubij me…)
Aj dobro. Pozdrav
(P.S. Nela, je li ti predugo, ili da još skratim…?)
| srijeda, 23.05.2007. u 09:29 |
][
14 ][ P ][ # ][ ^ ]
[ |
Oproštajno pismo Kurta Cobaina
Govoreći jezikom iskusne budale koja bi očito radije bila ponižena, djetinjasta, tužna, ova poruka bi trebala biti prilično jasna. Sva upozorenja, od mog upoznavanja sa etikama zajedno sa nezavisnošću i zagrljajem vaše zajednice, su se pokazala veoma istinitim. Ja nisam osjećao toliko uzbuđenje slušajući muziku koliko stvarajući je i pišući je toliko godina. Osjećam se krivim radi ovih riječi, npr. kada se povučemo sa bine i pogase se svjetla i kada me masa ljudi zove na bis, to me ne pogađa na isti način kao i Freddy Mercurija koji je, tako se činilo, volio biti obožavan i voljen od te iste mase ljudi, što je nešto što ja veoma cijenim i čeznem. Ja ne mogu od vas napraviti budalu, nikoga od vas, jednostavno nije fer za vas i za mene. najgori čin, koji ja mogu zamisliti, bio bi varajući ljude i folirati da imam 100% zabavu. Ponekad osjećam da bi trebalo osvijestiti se prije nego što izađem na binu. Ja sam pokušao napraviti sve što je u mojoj moći, jesam, Bože, vjeruj mi da jesam, ali to nije dovoljno. Ja poštujem činjenicu da sam utjecao na mnoge ljude. Ali sam preosjetljiv. Ja bih morao biti lijena osoba koja podcjenjuje a da bih dobio zanos za sve ljude koje osobno znam i za fanove Nirvanine muzike. Svi mi imamo nešto dobro u sebi, i ja mislim da jednostavno previše volim ljude, ali ja jednostavno ne mogu preći preko frustracija, osjećaja krivnje i empatije koju osjećam prema svakom, tako je osjećam da me čini jebeno tužnim. Malog tužnog, osjetljivog, nepoštovanog čovjeka, Isuse, čovjeka!!!
Zašto jednostavno ne možeš uživati? Ne znam, imam poštovanje žene sa slatkim ambicijama i moje kćeri koja me toliko podsjeća na ono što sam ja nekad bio: pun ljubavi i uživanja, prolazeći mirno pored svake osobe misleći da je svako dobar i da me neće povrijediti. To me muči do neke granice koju ne mogu zamisliti. Ne mogu podnijeti misao da Frances postane samouništivi roker koji će se ubiti kao što sam ja postao. Ja sam velik, ali od moje sedme godine ja sam postao mrzovoljan prema svima uopće. Samo zbog toga jer se činilo previše lako za ljude da budu zajedno i da budu empatični. Empatija! Samo zbog toga jer je previše volim i osjećam se žalosno za ljude. Hvala svima za zabrinutost i pisma tokom ovih godina. Ja sam previše zlovoljan, baby! Nemam više želje ni za što i stoga zapamti: BOLJE JE IZGORIJETI NEGO SE POSTUPNO UGASITI! MIR, LJUBAV, SLOGA.
KURT COBAIN
Frances i Courtney, bit ću na vašem oltaru.
Molim te Courtney, samo nastavi...za Frances, za njen život koji će biti sretniji bez mene.
VOLIM VAS! VOLIM VAS! VOLIM VAS!!!
| utorak, 22.05.2007. u 08:49 |
][
4 ][ P ][ # ][ ^ ]
[ |
Ja spaljena trčim preko minskog polja.
I nakon jednog kilometra sjetim se da mi tragove tijela i raznesenih organa prati mrtva tjeskoba.
…Samo želim reći da posjetite ''black rain makes me happy'' i ''no name 20''…
Izgubila sam vjeru u život.
Izgubila sam vjeru u život.
Našla sam utjehu u igli… Sad heklam i super mi je…
Cursors -
Get this Cursor
MySpace LayoutsFriendster Layouts
| srijeda, 16.05.2007. u 13:34 |
][
10 ][ P ][ # ][ ^ ]
[ |
Virtualci virtualcima
Svi Vi koji ste došli ovdje u potrazi za nečim originalnim,
ili u krajnju ruku nečim zanimljivim,
ne bi vam baš rekla da ste došli na pravo mjesto, ali… WELCOME TO MY LIFE! :
Inače, čisto informativno, zovem se Iva. Imam premalo
godina i slušam sve što mi se sviđa,
što bi inače značilo ništa određeno.
Uglavnom sam sasvim (ne)obična tinejdžerica. ::
Odjednom na ulici. Osjećaš se kao uveli list koji je otpao sa stabla i za koga više nitko ne mari. Samo čekaš da te zgaze, da istruneš i padneš u zaborav.
Prijatelju moj, ja sam ti u bedu. Definitivno!
Postala sam nitko i ništa u vlastitim očima i u očima drugih. I umjesto da se trgnem, nastavljam i dalje trunuti, ne mareći više nizašto. Ni za nekadašnje frendove, ni za frajere, ni za roditelje, ni za one starije koji se mogu okrstiti imenom dušobrižnika. Dok je mojim žilama tekla crna krv, imala sam sve: ljubav, toplinu i sigurnost. Iako sam znala da to nije stvarna ljubav, toplina i sigurnost, vukla me prema sebi kao neka nadnaravna sila kojoj nisam mogla odoljeti. Nisam joj se, prijatelju moj, imala snage suprotstaviti. Prijašnji osjećaji za mene su postali strani. Nisam držala više ni do čega. Moje su se oči zamutile i ispunila tamom. A ta je tama strašila sve oko mene. Svi su htjeli vidjeti kako se taj mrak podignuo iz mojih očiju. Nadali su se povratku staroga sjaja, poleta i volje. Ali to se nikada nije dogodilo.
Padala sam u ponor. Sve je oko mene cvalo, a ja sam venula. Mislim da me za to više nije bilo briga. Otišla sam iz onog starog života, pozdravila sam se s njime zauvijek. Nemoj misliti kako ne znam, kako nisam bila svjesna. Svjesna sam i previše. Svi smo mi svjesni, ali smo nemoćni. Kakva idiotska lakoća neodgovornosti. Koja nepromišljenost u mojoj ludoj glavi. Od prvog dima cigarete da prvog dima žiže. Od prvog džointa do prvog fiksa. Lažem li ja sama sebi, ili su me oni prevarili!??
Sigurno je, prijatelju moj, da oni lažu. Ni sami ne vjeruju u svoje priče. Govorila sam prije da je za sve kriv Mario s onom hrpom nadrkanih budala oko sebe, nije mi ni prijatelj, ni poznanik. Ništa on nije kriv. On je nudio, ja sam uzela. Ne može on biti kriv za nešto što am ja sebi napravila. Mario je samo izgovor. Jebiga! Ne želim više o tome. Možda su svi rije navedeni razlozi djelovali negativno. Tako su se nekako stvari poklopile ja sam skrenula u rivu ulicu. Znam da me ovakva kemija uništava, ali nemam snage za povratak u lijepi, bijeli svijet.
Ništa od mene. Za mene je život postao izgubljeni svijet kojeg nikada neću dosegnuti. Posvuda oko mene svira simfonija smrti koja će na meni, vjerojatno uskoro, odsvirati svoje posljednje note. I zapamti, nisam ti ja Jimi Hendrix, ni Kurt Cobain! Ali svejedno, prijatelju, ja odlazim! Zbogom!
| petak, 11.05.2007. u 10:06 |
][
6 ][ P ][ # ][ ^ ]
[ |
Plač starog duha
Mutno, kišno tek probuđeno jutro sjaji mi iz suznih očiju.
Pokušavam gledati, a ne vidim i ne razumijem što se oko mene događa. Samo čekam. Očekujem njega, jedinog, s uvijek istim strahom, ali i sa starom znanom srećom. Da, srećom, jer on me vodi drugima, nepoznatim vrhuncima, onom tek po koricama vidljivom stvarnom životu. Ljudi, svi izgubljeni, kao ključ smislenog življenja traže tračak nade po samim rubovima, a ne trude se zagledati dublje ispod njih. Valjda da ne nađu istinu za kojom bježe, a za kojom žude svake sekunde ne znajući da su i oni sami sekunde. Uvijek žure u svoj izmišljeni, njima normalan svijet.
A ja?
Ja sam tu, sama s tužnim prozorom koji gleda u daljinu i crvenim cvijetom koji seže za dugom. Pored mene polako se izvlači mukli dim iz ostavljene cigarete što guta zadnje drhtaje zraka u ovoj kući ispunjenoj tragovima…
Odjednom netko, ni sama ne znam zašto, tiho, najtiše počinje sastavljati razbacane riječi u mojim mislima. Polako se okrenem i čujem tupi hod za mojim sitnim koracima. Došao je. Kao zid koji čuje svaki glas, svaki pokret, a ne može se pomaknuti. Samo stoji. Kao i ja sada u ovom trenutku. Uvlači se u svaki dio moga tijela, koje je izmoreno od tamnih, lažnih sjećanja i koje nema snage oduprijeti se davnom duhu.
Nešto nije isto kao prije, nešto je drugačije. Ali znam da ne mogu doprijeti do toga, a da se ne vratim onoj lijepoj smrti što je zauzela moje mjesto…
| srijeda, 09.05.2007. u 10:06 |
][
4 ][ P ][ # ][ ^ ]
[ |
)