Mutno, kišno tek probuđeno jutro sjaji mi iz suznih očiju.
Pokušavam gledati, a ne vidim i ne razumijem što se oko mene događa. Samo čekam. Očekujem njega, jedinog, s uvijek istim strahom, ali i sa starom znanom srećom. Da, srećom, jer on me vodi drugima, nepoznatim vrhuncima, onom tek po koricama vidljivom stvarnom životu. Ljudi, svi izgubljeni, kao ključ smislenog življenja traže tračak nade po samim rubovima, a ne trude se zagledati dublje ispod njih. Valjda da ne nađu istinu za kojom bježe, a za kojom žude svake sekunde ne znajući da su i oni sami sekunde. Uvijek žure u svoj izmišljeni, njima normalan svijet.
A ja?
Ja sam tu, sama s tužnim prozorom koji gleda u daljinu i crvenim cvijetom koji seže za dugom. Pored mene polako se izvlači mukli dim iz ostavljene cigarete što guta zadnje drhtaje zraka u ovoj kući ispunjenoj tragovima…
Odjednom netko, ni sama ne znam zašto, tiho, najtiše počinje sastavljati razbacane riječi u mojim mislima. Polako se okrenem i čujem tupi hod za mojim sitnim koracima. Došao je. Kao zid koji čuje svaki glas, svaki pokret, a ne može se pomaknuti. Samo stoji. Kao i ja sada u ovom trenutku. Uvlači se u svaki dio moga tijela, koje je izmoreno od tamnih, lažnih sjećanja i koje nema snage oduprijeti se davnom duhu.
Nešto nije isto kao prije, nešto je drugačije. Ali znam da ne mogu doprijeti do toga, a da se ne vratim onoj lijepoj smrti što je zauzela moje mjesto…
Post je objavljen 09.05.2007. u 10:06 sati.