subota, 01.11.2008.
Sebe ponekad pitam
Ponekad sebe pitam:
što će mi veliko srce
i tople ruke
što iskreno pružam svima,
kada u dušama ljudskim
toliko laži i zavisti ima?
Čemu govoriti riječi utjehe
nekim uplakanim očima
kad sutra će, možda,
moje suze zbog njih poteći?
Zašto gajiti nadu u blagost
i tražiti je u ledenim pogledima ,
ako sam sigurna
da ću tamo tek zlobu
i podsmijeh pročitati?
Ma neka im sve blago
ovoga svijeta,
neka se njime ponose i diče,
ali srca im kamena
ne mogu ugušiti
duh u meni
i mojim pjesmama.
Srce će mi zato
veće postati,
ruke toplije biti,
stihovi će i dalje teči,
a ja ću još glasnije pjevati
i nježnije ljubiti.
.
.
.
.
. 
- 22:21 -
