UN TEMPO
20.01.2014., ponedjeljak
|
Slučajno sam bila u prigodi čuti razgovor, negdje 2000. godine između jednog mlađeg muškarca i postarije žene. Naime, on je htio pisati negdje (novine, časopis, ne znam točno) o Bebu na drugačiji način ne kao oriđinalu, kakvim je važio, a ona nije htjela za to niti čuti. Skoro je nepomično stajala, slušala njegovo moljakanje, povremeno ljutito odmahivala glavom i bez riječi otišla, ostavivši ga zamišljena. Kao da danas vidim taj prizor. Upravo je bila završila misa u Crkvi sv. Petra na Boninovu, a mi smo onako u grupicama još malo ostali na gornjem podestu smijući se i brbljajući, dok se u mojoj neposrednoj blizini odvijao ovaj ozbiljni razgovor. Tad sam i doznala da je ta žena bila Bebova snaha. Naprosto, obitelj nikad nije prihvatila njegov status - gradskoga oriđinala. Oznake: oriđinali |