UN TEMPO
05.08.2006., subota
|
u nevelik opus ove dubrovačke spisateljice i pjesnikinje spomenut ću još: - "u hvalu brata ruđera", - "misli djevojke kad meće na se kaluđersko odijelo", - "razgovor o propetom jezusu", - "nestalnost ljepote", - "djevica i ljubica"... to su dosta dugačke pjesme, pune pobožnih hiperbola, najčešće ukrašene slikama iz prirode. anica i ruđer posjedovali su i slikarski talent. iz jednog pisma da se razabrati kako su rezmjenjivali i crteže, tj. portrete i autoportrete (autoportret ruđera boškovića i portret pavle bettera bosković). autorica monogerafije "anica bošković", slavica stojan ovako definira anicu bošković kao književnicu: U poeziji je njezinoj sve teološki preozbiljno i svrhovito, pa ondje kroti svoj smisao za humor, kontrolira svoj stilskojezični izraz, zaustavlja spontanost. Pisma bratu otkrivaju Aničin užitak u smijehu i poznavanje ljudske naravi ... Osim ljudskih portreta ona duhovito komentira i male životne situacije u kojima se nalazila. Epistolarij Anice Bošković, unatoč činjenici da je nesretnim povijesnim okolnostima sveden na desetak pisama, ukazuje na to da ga je stvarala naobražena i talentirana književnica, svijesna pjesničkog poslanstva u svom narodu. |