u nevelik opus ove dubrovačke spisateljice i pjesnikinje spomenut ću još:
- "u hvalu brata ruđera",
- "misli djevojke kad meće na se kaluđersko odijelo",
- "razgovor o propetom jezusu",
- "nestalnost ljepote",
- "djevica i ljubica"...
to su dosta dugačke pjesme, pune pobožnih hiperbola, najčešće ukrašene slikama iz prirode. anica i ruđer posjedovali su i slikarski talent.
iz jednog pisma da se razabrati kako su rezmjenjivali i crteže, tj. portrete i autoportrete (autoportret ruđera boškovića i portret pavle bettera bosković).
autorica monogerafije "anica bošković", slavica stojan ovako definira anicu bošković kao književnicu:
U poeziji je njezinoj sve teološki preozbiljno i svrhovito, pa ondje kroti svoj smisao za humor, kontrolira svoj stilskojezični izraz, zaustavlja spontanost. Pisma bratu otkrivaju Aničin užitak u smijehu i poznavanje ljudske naravi ... Osim ljudskih portreta ona duhovito komentira i male životne situacije u kojima se nalazila. Epistolarij Anice Bošković, unatoč činjenici da je nesretnim povijesnim okolnostima sveden na desetak pisama, ukazuje na to da ga je stvarala naobražena i talentirana književnica, svijesna pjesničkog poslanstva u svom narodu.
Post je objavljen 05.08.2006. u 21:57 sati.