UN TEMPO
14.07.2006., petak
 nije bilo spomenica, velebnih skulptura, isticanja individualnih zasluga ma koliko bio netko zaslužan, ne, ništa. to se smatralo normalnim, poslom, obvezom, dužnošću. jedini spomenik ikad podignut, s izuzetkom zaštitniku grada sv. vlahu, bio je onaj pučaninu mihu pracatu, lopuđaninu. ne pripadniku vlasti, ne vladaru, običnom čovjeku. kao što je moć usvojenog istočnjačkog sveca počivala na višeznačnoj legendi, tako je i postavljanje spomenika pučaninu u sred kneževa dvora - simbola republike bila višeznačna poruka. ja bi je ovako istakla: nije velik onaj tko samo misli da je velik. pracatov uspjeh došao je nakon mnogo neuspjeha, bio je rezultatom upornosti, mudrosti i vjere. to je i stvarna poruka tog simbola. e da, ne smijem zaboraviti onaj drugi važni moto republike:  non bene pro toto libertas venditur auro, možda je bio prvi. ne možda, nego je bio, jer je i fizički uklesan na lovrijencu prije ovoga na vratima senata i vijeća. ni to nije bila samo puka parola, nipošto. jer sloboda se uistinu plaćala zlatom i zlatom je uzvraćala. |