blog je nedvojbeno zanimljiv, ali, ali... čemu tolika - notorno nekritička - glorifikacija dubrovnika, tj. republike? povijesna istina je poprilično drugačija... republika sv. vlaha bila je 'trgovačka' u punom smislu riječi: sve se kupovalo - povlastice u trgovini balkanom pod turskom vlašću, informacije političkog i ekonomskog karaktera, ljudi i njihove sudbine - i sve je bilo na prodaju, od ustupaka do časti, i ljudi dakako... upravo činjenica je jedini spomenik nekom dubrovčaninu onaj mihu pracatu najbolje govori o opsjednutosti dubrovčana novcem: pracat je namro gradu, tj. republici imovinu (novac u bankama, nekretnine, dionice, flotu...) u vrijednosti procijenjenoj šezdesetih godina 20. stoljeća na (ekvivalent) 8 milijarda dolara! s tim bi bezveznjak šuker znao što i kako... drugo, siromaštvo umjetničkoga blaga dubrovnika - više arhitektonskih spomenika, skulptura, slika, rukopisa, notnih zapisa... ima 90 posto talijanskih provincijskih središta nego grad! - ponajbolje svjedoči o 'sintezi' gramzljivosti i škrtosti dubrovačke vlastele; držićev skup arhetip je dubrovačkog vlastelina, omađijanog sjajem zlata... ono malo umjetnički zaista vrijednog u dubrovniku nastalo je marom nekolicine koja je vidjela svijeta, a nadasve veneciju, genovu, amalfi, firenzu... pa se povela za boljim uzorima. jedini zaista respektabilan arhitektonski spomenik dubrovnika, njegove zidine, 'djelo' su paničnoga straha gospara od gubitka slobode (dakako, u njihovoj interpretaciji - za onu konavoskih seljaka, stanovnika primorja i pelješca, a posebice otoka, permanentno izvrgnutih pljačkaškim upadima iz zaleđa i gusarenju s mora, marili su jedino kad bi ih udarilo po džepu!). dubrovnik je, sve u svemu, bio mizerna balkansko-provincijalna varijanta apeninskih slobodnih republika - i zato nikada nije dosegao njihov stupanj ekonomskog blagostanja, političke ni kulturne moći... najbolja ilustracija te bijede duha je 'legendarna' dubrovačka - kad bi se našli u stisci - 'noi non siamo cristiani, ne turchi, ne ebrei... ma solo poveri ragusei'... dakle, odricali su se čak i kršćanstva! uostalom, u venecijansko-turskim ratovima, kandijskom i morejskom, republika je pomagala osmanlijama, a ne katoličkoj mletačkoj republici, dostavljajući turcima strateške robe i pristajući (naravno, nevoljko, kao i uvijek - ali zbog gramzljivosti, a ne političkih principa) na povećani danak... ukratko: odijelimo romantičnu mitologiju od krute zbilje - bolje ćemo se osjećati!
03.04.2009. (14:51)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
canis lupus canalensis
blog je nedvojbeno zanimljiv, ali, ali... čemu tolika - notorno nekritička - glorifikacija dubrovnika, tj. republike? povijesna istina je poprilično drugačija... republika sv. vlaha bila je 'trgovačka' u punom smislu riječi: sve se kupovalo - povlastice u trgovini balkanom pod turskom vlašću, informacije političkog i ekonomskog karaktera, ljudi i njihove sudbine - i sve je bilo na prodaju, od ustupaka do časti, i ljudi dakako... upravo činjenica je jedini spomenik nekom dubrovčaninu onaj mihu pracatu najbolje govori o opsjednutosti dubrovčana novcem: pracat je namro gradu, tj. republici imovinu (novac u bankama, nekretnine, dionice, flotu...) u vrijednosti procijenjenoj šezdesetih godina 20. stoljeća na (ekvivalent) 8 milijarda dolara! s tim bi bezveznjak šuker znao što i kako...
drugo, siromaštvo umjetničkoga blaga dubrovnika - više arhitektonskih spomenika, skulptura, slika, rukopisa, notnih zapisa... ima 90 posto talijanskih provincijskih središta nego grad! - ponajbolje svjedoči o 'sintezi' gramzljivosti i škrtosti dubrovačke vlastele; držićev skup arhetip je dubrovačkog vlastelina, omađijanog sjajem zlata... ono malo umjetnički zaista vrijednog u dubrovniku nastalo je marom nekolicine koja je vidjela svijeta, a nadasve veneciju, genovu, amalfi, firenzu... pa se povela za boljim uzorima. jedini zaista respektabilan arhitektonski spomenik dubrovnika, njegove zidine, 'djelo' su paničnoga straha gospara od gubitka slobode (dakako, u njihovoj interpretaciji - za onu konavoskih seljaka, stanovnika primorja i pelješca, a posebice otoka, permanentno izvrgnutih pljačkaškim upadima iz zaleđa i gusarenju s mora, marili su jedino kad bi ih udarilo po džepu!). dubrovnik je, sve u svemu, bio mizerna balkansko-provincijalna varijanta apeninskih slobodnih republika - i zato nikada nije dosegao njihov stupanj ekonomskog blagostanja, političke ni kulturne moći... najbolja ilustracija te bijede duha je 'legendarna' dubrovačka - kad bi se našli u stisci - 'noi non siamo cristiani, ne turchi, ne ebrei... ma solo poveri ragusei'... dakle, odricali su se čak i kršćanstva! uostalom, u venecijansko-turskim ratovima, kandijskom i morejskom, republika je pomagala osmanlijama, a ne katoličkoj mletačkoj republici, dostavljajući turcima strateške robe i pristajući (naravno, nevoljko, kao i uvijek - ali zbog gramzljivosti, a ne političkih principa) na povećani danak... ukratko: odijelimo romantičnu mitologiju od krute zbilje - bolje ćemo se osjećati!
03.04.2009. (14:51) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...