utorak, 23.08.2005.
Zagreb, 23. kolovoza 2005.
Ima nekih ljudi s kojima se pijenje kave protegne na više godina. Ne vjerujem u muško ženska prijateljstva, al neka zaista tako i izgledaju. Ipak ja tvrdoglavo stojim pri tom da je takvom prijateljstvu morala prethoditi neka kriza odnosa jer u početku je sigurno netko nekoga želio povaliti. Ponekad mi se čini da to nikada ni ne prestaje, al ja se ponekad trudim ostati slijepa na neke očite znakove. No dobro, teško je ponekad odrediti šta je za nas najbolje, žrtvovati lijepi dio prijateljstva i praviti se slijep na ono drugo ili strogo odrezati i ostati Pale sam na svijetu bez igdje ikoga. Pa nije baš normalno gledati muškarca ili ženu koji se stalno kreće samo u krugu ljudi istoga spola. Uvijek sa sumnjom gledam na takve slučajeve i baš mi se i ne sviđaju. Teško da bi ikada prišla muškarcu koji stalno boravi u muškom društvu, a vjerojatno bi u jednom trenutku pomislila kako s njim zasigurno nešto nije u redu, ili bi mi se pojavile slike gdje me tjera da s njim i njegovim frendovima gledam nogometne utakmice ili slušam neke muške spike. Svaka vama čast, naš bogovski spolu, naša hrabra junačka polovice, al hvala vam lijepa, ne trebam baš sve čuti. Zaista, rijetka su muško ženska prijateljstva, al pristajem vjerovati da i to postoji, iako sam se i sama uvjerila kako je sve stvar kontrole jedne osobe koja drži stvar na distanci. I dobro je što je tako. Nećemo miješati ovce i novce...
I danas tako sjednem ja na kavu sa frendom. Nekad sam jako voljela slušati što mi ima za reči, bio mi je poprilično interesantan, al to je bilo zaista davno. Zadnjih godinu dana, kad sjednem na kavu s njim, nalazimo jako malo zajedničkih tema i sve se nekako svede na spiku o vremenu ili obavezama koje nas čekaju. Užas... I tako bla, bla, bla.... trab trab, glupe spike koje nikoga ne zanimaju. Zašto sad neko jednostavno ne izađe iz tog ludila i napravi neku glupost, da razbije dosadu, šta ja znam, da me stera u kurac i kaže, daj glupačo ideš mi na živce ili nešto tako, sigurno bi bilo interesantnije...
I onda, meni stiže SMS, ne mogu sakriti osmjeh koji se pojavio na mom licu kada sam pogledala od kog je i šta piše. To je kao da vam netko razvuče usne u osmijeh i zakači ih na kutevima s nečim tako da se više nemogu vratiti u početni položaj. Eto, odao me običan sms, ja zaista nemogu nikoga ni smuljati, niti raditi na nekom poslu koji bi zahtjevao da ne pokazujem osjećaje koji mi u tom trenutku navru. Gledajte, ja sam u tom trenutku doista bila sretna... a ne trebam vam ni reći kako se radi o biću koje nisam nikada u životu dodirnula. Danas čest i popularan naziv za to je virtualno poznanstvo.
Moja sreća je bila toliko očita, da je svaki komentar bio suvišan. Al ono zbog čega sam vam počela pisati ovaj tekst je ono što mi je taj moj dragi prijatelj rekao, a rekao je slijedeće: Nevjerojatno je kako ljudi znaju pisati fantaziju, al malo tko je zna pretočiti u život.
Vjerujte da o tome razmišljam još uvijek, kako to, gdje je kvaka, da sve ove lijepo napisane riječi, sva ova lijepa virtualna poznanstva nestaju u ružnoj stvarnosti, gdje to zaštekamo? Istina je u nama, ako smo u stanju napisati i zamisliti nekakvu čaroliju, što nas to zaista sprečava da ju i živimo, i da li nas uopće išta i može spriječiti. Ja mislim da nam je život i dat upravo zato da se izrazimo u kreiranju vlastite čarolije. Ograničenja ne postoje, prepreke ne postoje, jel čarolija je upravo takva, nema prepreka na njenom putu. Možda bi veća istina bila reći, gdje je nestala naša kreativnost u kreiranju vlastita ŽIVOTA.
Zgodni citati koji mi dolaze vezani za ovaj gornji tekst uzeti su iz knjige "Hvala ti ljubavi":
Naša sudbina nije zapisana u zvijezdama...
...zvijezde su zapisane u našoj sudbini.
Kad pronađeš put,
drugi će pronaći tebe.
Prolazeći cestom,
bit će privučeni tvojim vratima.
Taj put, koji je nemoguće čuti,
odjekivat će u tvojem glasu.
Taj put, koji je nemoguće vidjeti,
odražavat će se u tvojim očima.
- 19:58 -
ponedjeljak, 22.08.2005.
Ovom pjesmom htjela bih se zahvaliti mudracu koji spava u krošnji i deblu šljive koja stanuje pored moje terase i svaki dan sve više postaje dijelom moje sobe. Ponekada kad sam tužna ona mi se samo vragolasto smije. Jednog dana nekim čudom ugostila je ona tada sasvim čudnog gosta. Te je noći cvrčak jedan ostavio meni poklon vrijedan. Pa joj sada samo zahvaliti želim.
Pod prozorom moje sobe
jedna šljiva mala,
ponosno je jednog jutra
plavu boju dala.
Veselo mi pokazuje
plodove svoje,
a oni joj ovog ljeta
jako lijepo stoje.
Ponekada dok je gledam
poželim joj reči,
da bih sada najradije htjela
pored njenog debla leći.
Hranila bi ona mene
plodovima svojim,
a ja bih joj uzvračala
zagrljajem mojim.
Skladan bi to duet bio
doista vam velim,
jer ja svoju malu šljivu
počesto poželim.
I dok tako maštam
o toj mojoj sreći,
probudim se nasred sobe
u plavoj odjeći.
- 16:27 -
subota, 20.08.2005.
Kad bi znalo...
Kad bi znalo modro more
koliko volim tvoje zore
Kad bi znalo...
Kad bi znalo rajsko žalo
da mi treba samo malo
da se vinem u visine
podignem se nad planine.
Kad bi znalo modro more
da me grle strane gore
Kad bi znalo...
Kad bi znale sve te ptice
sve te travke i te žice
da je u me srce malo
da se morskoj pjeni dalo.
Kad bi znalo modro more
da te volim, modro more
Kad bi znalo...
Bi li sa mnom zaplakalo
modro more, samo malo
skupilo se svo u mene
i nestalo poput pjene.
Kad bi znalo...
- 19:01 -
MOJ DOŽIVLJAJ ISTRE
Prošavši Učku čovjek ne može a da ne ostane zapanjen. Da li je to osjećaj povratka u prošlost ili činjenica da usporedo postoji još jedan svijet. Svijet snažniji od sveg što nam je oko naviklo gledati, svijet toliko snažan da mu ovaj dobro poznati svijet uz sav napor ne može nauditi. Smijeh me hvatao pri samoj takvoj pomisli. Tolika sreća me primila i ja sam se jednostavno našla uljuljana u toj čaroliji, kao da me sam Bog poslao ovdje ne bi li mi time pokazao svoju postojanost. Na mom ulazu u Istru, što znači kod izlaza iz tunela Učka, dočekali su me patuljci, bilo ih je na milione, zaposleni, sretni, i svjesni činjenice da ih naše duše ne mogu ne primjetiti. Put po Istri ostavljam svakome na volju, a preporučam svima. Opisat ću ga nekom drugom prilikom kad mi zvijezde dopuste uplitanje u te sfere. Na mom izlasku iz Istre vilinski ispraćaj.
NEGDJE SASVIM DRUGO
Tamo negdje kod Opatije bilo ih je toliko da mi je trebalo dosta vremena da shvatim što mi poručuju...
Zbog toga sam već uskoro stajala pred njom... al kao da sam tamo stajala već puno puta ranije... ne vidim razliku... Gledala me tim svojim tužnim očima punim snage. Uvijek mi nešto ima za reči... ne forsiram...
Susrećem vani nekakav čudan kip, čini mi se stariji od nje. Nedostaju mu neki djelovi zaostali u vremenu tajni. Rado bi s njim popričala ali nemam vremena, uvijek to vrijeme.
Kao da to moje prisustvo gore želi ostaviti nekakav trag... Ta moja duša uvijek me iznenađuje...
Pozdrav s kraljicom Jadrana trajao je kratko, u tišini, donekle nevidljivo, al čarobno u svakom slučaju.
- 13:56 -
Zadnjih dana sva sam se pretopila u pjesme...
Pjesme su postale dio mene, i gledam, gledam kako se polako pretvaram u tekst, tekst postaje muzika... osjećam je svakim najsitnijim dijelom svojih stanica, osjećam je paučinom od koje je satkana moja duša... osjetim kako sam se sva pretopila u pjesmu, pjesmu koja stvara novi tekst, zvuk pjesme koja čini univerzum.
- 12:42 -
JEDNOM...
Jednom
kada za to bude pravi čas
kada zvijezde našim putem krenu
kad shvatimo i sami da vremena nema
u životu koji poklonjen je nama
sresti će se oči
dodirnuti duše
taknut će se patnja
potaknuti osmjeh...
Cijelu jednu vjećnost vidjet ćemo tada...
Jednom
sve ono što smo htjeli
postati će sada
i sresti će duše svoj dovršetak
ispunit će jecaj sve praznine grudi
zasjati će sunce
stopit će se tijela, pretopiti srca...
Jednom
smješit će se nebo pogledavši dole
kako dvije duše usporedo stoje
svaka sjaji svoju svjetlost u daljinu
zagrljeni sjaje kao JEDNO.
Ovu pjesmu posvečujem jednom dječaku kojeg mi je jedne večeri donio jedan cvrčak koji poznaje glazbu koja dušu mi veseli.
- 11:22 -
srijeda, 17.08.2005.
Za jedan poljubac tvoj....
taj dodir sreće
na livadi tajni
ubrao bi cviječe
srcem osvojio
tvoje nizine
dodirom spojio
nebeske visine
Za jedan poljubac tvoj....
znale bi rijeke
doline tuge
zemlje daleke
nebeske duge
predivnih boja
anđela glas
da bila bi moja
Za jedan poljubac tvoj....
dvije kapi kiše
zlatom bi sjale
dok vjetar ih njiše
Za jedan poljubac tvoj....
posteljom sreće
zvonila bi zvona
a ponor straha
da drugi te uze
sakrile bi kapi
što zovu se suze
Za jedan poljubac tvoj....
- 23:56 -
OVO JE BLOG JEDNE PREDIVNE DJEVOJKE ZA KOJU MISLIM DA JE ISTO TOLIKO LIJEPA!!!!!
:)))))TVOJ CVRČAK!
- 23:45 -
Zagreb, 4. kolovoza 2005.
Današnji dan je kao hrana bez začina, zasiti te, al u njemu ne uživaš.
Nakon nekog vremena ponekad nam se učini kako je neka priča koja se događa u nama završila svoj krug i stigla na početak. Sada je samo bogatija za jedan krug, za jedno iskustvo. Što nam je to iskustvo donijelo ponekad saznamo tek puno kasnije, a često ni ne znamo točno odgovor na ovo pitanje. Mislim da bi svako iskustvo trebalo ostati to što je, samo iskustvo, i da mu ne bi trebali davati nikakav poseban značaj. Ponekad ne trebamo ni imenovati s čim u vezi je iskustvo bilo, samo je dobro naglasiti da bi se svakako trebalo prepustiti slobodi koju sada osjećamo. Kao da smo lancima bili vezani za iskustvo i sada kad je krug zatvoren, mi smo slobodni. Možda bi se to moglo usporediti sa nečim jako sličnim rađanju. Pa i cijeli život, ako bi ga živjeli onako kako naša duša želi, zasigurno bi se sastojao od cijelog niza preporađanja. Sada samo postoji želja da se umirimo, utoplimo i da nas netko drag zagrli. Jel ipak smo zatvorili još jedan krug. To bi se moglo opisati i kao da smo otkrili još jednu perspektivu s koje gledamo na svijet i ona nam predstavlja put, izlaz iz prostora u kojem je već postala poprilična gužva i koji nas lagano već guši, a sad sam se iskobeljala, pronašla izlaz i odjurila nezaustavljivo prema vrhu ne bi li što prije udahnula svježi zrak i uživala u njemu. I sada sam gore, sretna što dišem, ne osvrćem se natrag, strah me da se ova nova stvarnost ne raspline u komadiće i postane samo po sebi iskustvo i ništa više.
A već sam tako jako bila zavoljela to iskustvo... - ...zavaralo je svaki moj pogled. Da bar nemam tu potrebu dokazivanja sebe samoj sebi. Ne mogu si pomoći, srce mi je ludo, često pokušavam dokazati nešto što kao da nadilazi sve zakone univerzuma. Shvativši to, predajem i tu varku univerzumu, ne trebam ni tu klicu lažne nade, sve dajem nebu, želim biti prazna do kraja, prazna od svega, da kad primim ono što doista volim, da se u toj ljubavi raspadnem i ponovo rodim.
Svaki put kad se oslobodim tuge, postanem slobodna. Kad se oslobodim ljutnje, otkrijem novu tugu. Da se oslobodim očekivanja, naučila bi voljeti. A da se oslobodim očekivanja prema samoj sebi, tko bi mi bio ravan. Sluga svima, i jedini gospodar sebe same. O tako bi voljela stopiti se s vjetrom i nestati s njim, da se rastopim na suncu i da me mjesećina ponovo sastavi, s kišom da se ljubim, s munjama se stopim do kraja. I uvijek shvatim da želim nešto što cijelo vrijeme u meni stoji. Ljubav je doista neponovljiva, i kao takva dragocjena. Željela bih zahvaliti svima koji su se našli u krugu, svima koji su njegov dio. Želim reči jednom paru divnih očiju da sam sretna što smo djelili jedan trenutak vremena, vremena koje bespomoćno stoji, samo se naše duše kreću. Svaka u svom krugu.
SMIRI SE SRCE MOJE
Smiri se srce moje,
to tek je stranac u životu tvom!
O zašto me moje misli more
i plamen strasti kupa me svu?
Što je sad ovo?
Prepoznajem odnekud sliku tu.
To kristali naših duša
nižu se skladno
u moru života što čeka na nas.
Gdje je sad moral?
Gdje je sad mudrost?
Gdje li je znanje života mog?
O, Boginjo, ženo
što živiš u meni
molim te sada
smiraj mi daj.
Smiri mi srce,
napoji mi dušu,
odnesi do njega
svjetlosti mir.
I uzdahe moje
nek' nosi ih vjetar,
da dušu moju dodirne on.
O poznam te dobro
ti stranče daleki,
što nasred pučine
stojiš sad sam…
Osjećam tvoje usne po sebi
dok vrući cjelov razlijeva se svud.
Al, srce tad stane…
duša se trgne…
ego u meni raste ko lud…
Ti tek si stranger života mog,
tek duša dupina
što tijelo mi nosi u smiraj dubine.
I grli me i ljubi!…
Zatočenica tvoje sam dubine.
O Neptune dragi, vodi me tamo
da okusim slasti iz vrta tvog.
Al poslije mi vrati dušu k meni,
jer ona mi treba za život moj.
O moram ići ljubavi moja
ne tuguj sada za mnom.
Ja živjeti ne mogu skrivena u tebi
jer sloboda i ljubav moj su dom.
Hvala ti Bože na poznanstvu tom,
na strasti i sreći što pruža mi on.
Odoljeti teško je zelenilu tom.
Al draža je meni sloboda moja
ja u LJUBAV zaljubljena sam.
Zagreb, 10. kolovoza 2005.
Dopisivanje s iskričarima poprimilo je razmjere epidemije koja se bezobrazno širi po cijelom tijelu. Što je to što me vuče da otvorim srce nekom nepoznatom virtualnom svijetu. Na neki način ovo je terapija, samo što se nakon nje treba liječiti od terapije same. Tko zna, možda ovo predstavlja svojevrsnu kolektivnu vježbu vidovitosti. Putem teksta, putem nula ijedinica ulazimo u svijet ljudske psihe, u svijet drugih duša, duša koja proiciraju svoje virtualne slike, svoje osjećaje u kompjuterski jezik, a zatim negdje drugdje netko te podatke ponovo pretočene u tekst prima... i tako se mehanizmom povratne sprege stvar zavrti, osjećaji buknu, emocije zavladaju, i nismo se ni okrenuli a već smo začarani. Čime? Što je sada prava stvarnost? Previše smo polagali vjere u kemiju odnosa, a gle sada...iznenađeni? Što sada? Što s osjećajima koji nepogrešivo izviru iz samog srca? Ne, to ne može biti istina, najčešće je što se može čuti. Sve je ovo virtualni svijet, istina, teško je priznati da mi nikad nije bilo ljepše, ali čeka me stvarnost, ne mogu joj pobjeći..za smjelije ipak nada...za odvažne ovo je moguća prečica do duše, do srca, do drugih dimenzija stvarnosti. Možda je ovo svojevrsna vježba, da, znala sam da će se netko pobrinuti za nas...
- 23:45 -
