utorak, 23.08.2005.
Zagreb, 23. kolovoza 2005.
Ima nekih ljudi s kojima se pijenje kave protegne na više godina. Ne vjerujem u muško ženska prijateljstva, al neka zaista tako i izgledaju. Ipak ja tvrdoglavo stojim pri tom da je takvom prijateljstvu morala prethoditi neka kriza odnosa jer u početku je sigurno netko nekoga želio povaliti. Ponekad mi se čini da to nikada ni ne prestaje, al ja se ponekad trudim ostati slijepa na neke očite znakove. No dobro, teško je ponekad odrediti šta je za nas najbolje, žrtvovati lijepi dio prijateljstva i praviti se slijep na ono drugo ili strogo odrezati i ostati Pale sam na svijetu bez igdje ikoga. Pa nije baš normalno gledati muškarca ili ženu koji se stalno kreće samo u krugu ljudi istoga spola. Uvijek sa sumnjom gledam na takve slučajeve i baš mi se i ne sviđaju. Teško da bi ikada prišla muškarcu koji stalno boravi u muškom društvu, a vjerojatno bi u jednom trenutku pomislila kako s njim zasigurno nešto nije u redu, ili bi mi se pojavile slike gdje me tjera da s njim i njegovim frendovima gledam nogometne utakmice ili slušam neke muške spike. Svaka vama čast, naš bogovski spolu, naša hrabra junačka polovice, al hvala vam lijepa, ne trebam baš sve čuti. Zaista, rijetka su muško ženska prijateljstva, al pristajem vjerovati da i to postoji, iako sam se i sama uvjerila kako je sve stvar kontrole jedne osobe koja drži stvar na distanci. I dobro je što je tako. Nećemo miješati ovce i novce...
I danas tako sjednem ja na kavu sa frendom. Nekad sam jako voljela slušati što mi ima za reči, bio mi je poprilično interesantan, al to je bilo zaista davno. Zadnjih godinu dana, kad sjednem na kavu s njim, nalazimo jako malo zajedničkih tema i sve se nekako svede na spiku o vremenu ili obavezama koje nas čekaju. Užas... I tako bla, bla, bla.... trab trab, glupe spike koje nikoga ne zanimaju. Zašto sad neko jednostavno ne izađe iz tog ludila i napravi neku glupost, da razbije dosadu, šta ja znam, da me stera u kurac i kaže, daj glupačo ideš mi na živce ili nešto tako, sigurno bi bilo interesantnije...
I onda, meni stiže SMS, ne mogu sakriti osmjeh koji se pojavio na mom licu kada sam pogledala od kog je i šta piše. To je kao da vam netko razvuče usne u osmijeh i zakači ih na kutevima s nečim tako da se više nemogu vratiti u početni položaj. Eto, odao me običan sms, ja zaista nemogu nikoga ni smuljati, niti raditi na nekom poslu koji bi zahtjevao da ne pokazujem osjećaje koji mi u tom trenutku navru. Gledajte, ja sam u tom trenutku doista bila sretna... a ne trebam vam ni reći kako se radi o biću koje nisam nikada u životu dodirnula. Danas čest i popularan naziv za to je virtualno poznanstvo.
Moja sreća je bila toliko očita, da je svaki komentar bio suvišan. Al ono zbog čega sam vam počela pisati ovaj tekst je ono što mi je taj moj dragi prijatelj rekao, a rekao je slijedeće: Nevjerojatno je kako ljudi znaju pisati fantaziju, al malo tko je zna pretočiti u život.
Vjerujte da o tome razmišljam još uvijek, kako to, gdje je kvaka, da sve ove lijepo napisane riječi, sva ova lijepa virtualna poznanstva nestaju u ružnoj stvarnosti, gdje to zaštekamo? Istina je u nama, ako smo u stanju napisati i zamisliti nekakvu čaroliju, što nas to zaista sprečava da ju i živimo, i da li nas uopće išta i može spriječiti. Ja mislim da nam je život i dat upravo zato da se izrazimo u kreiranju vlastite čarolije. Ograničenja ne postoje, prepreke ne postoje, jel čarolija je upravo takva, nema prepreka na njenom putu. Možda bi veća istina bila reći, gdje je nestala naša kreativnost u kreiranju vlastita ŽIVOTA.
Zgodni citati koji mi dolaze vezani za ovaj gornji tekst uzeti su iz knjige "Hvala ti ljubavi":
Naša sudbina nije zapisana u zvijezdama...
...zvijezde su zapisane u našoj sudbini.
Kad pronađeš put,
drugi će pronaći tebe.
Prolazeći cestom,
bit će privučeni tvojim vratima.
Taj put, koji je nemoguće čuti,
odjekivat će u tvojem glasu.
Taj put, koji je nemoguće vidjeti,
odražavat će se u tvojim očima.
- 19:58 -
