MOJ DOŽIVLJAJ ISTRE
Prošavši Učku čovjek ne može a da ne ostane zapanjen. Da li je to osjećaj povratka u prošlost ili činjenica da usporedo postoji još jedan svijet. Svijet snažniji od sveg što nam je oko naviklo gledati, svijet toliko snažan da mu ovaj dobro poznati svijet uz sav napor ne može nauditi. Smijeh me hvatao pri samoj takvoj pomisli. Tolika sreća me primila i ja sam se jednostavno našla uljuljana u toj čaroliji, kao da me sam Bog poslao ovdje ne bi li mi time pokazao svoju postojanost. Na mom ulazu u Istru, što znači kod izlaza iz tunela Učka, dočekali su me patuljci, bilo ih je na milione, zaposleni, sretni, i svjesni činjenice da ih naše duše ne mogu ne primjetiti. Put po Istri ostavljam svakome na volju, a preporučam svima. Opisat ću ga nekom drugom prilikom kad mi zvijezde dopuste uplitanje u te sfere. Na mom izlasku iz Istre vilinski ispraćaj.
NEGDJE SASVIM DRUGO
Tamo negdje kod Opatije bilo ih je toliko da mi je trebalo dosta vremena da shvatim što mi poručuju...
Zbog toga sam već uskoro stajala pred njom... al kao da sam tamo stajala već puno puta ranije... ne vidim razliku... Gledala me tim svojim tužnim očima punim snage. Uvijek mi nešto ima za reči... ne forsiram...
Susrećem vani nekakav čudan kip, čini mi se stariji od nje. Nedostaju mu neki djelovi zaostali u vremenu tajni. Rado bi s njim popričala ali nemam vremena, uvijek to vrijeme.
Kao da to moje prisustvo gore želi ostaviti nekakav trag... Ta moja duša uvijek me iznenađuje...
Pozdrav s kraljicom Jadrana trajao je kratko, u tišini, donekle nevidljivo, al čarobno u svakom slučaju.
Post je objavljen 20.08.2005. u 13:56 sati.