Današnji dan je kao hrana bez začina, zasiti te, al u njemu ne uživaš.
Nakon nekog vremena ponekad nam se učini kako je neka priča koja se događa u nama završila svoj krug i stigla na početak. Sada je samo bogatija za jedan krug, za jedno iskustvo. Što nam je to iskustvo donijelo ponekad saznamo tek puno kasnije, a često ni ne znamo točno odgovor na ovo pitanje. Mislim da bi svako iskustvo trebalo ostati to što je, samo iskustvo, i da mu ne bi trebali davati nikakav poseban značaj. Ponekad ne trebamo ni imenovati s čim u vezi je iskustvo bilo, samo je dobro naglasiti da bi se svakako trebalo prepustiti slobodi koju sada osjećamo. Kao da smo lancima bili vezani za iskustvo i sada kad je krug zatvoren, mi smo slobodni. Možda bi se to moglo usporediti sa nečim jako sličnim rađanju. Pa i cijeli život, ako bi ga živjeli onako kako naša duša želi, zasigurno bi se sastojao od cijelog niza preporađanja. Sada samo postoji želja da se umirimo, utoplimo i da nas netko drag zagrli. Jel ipak smo zatvorili još jedan krug. To bi se moglo opisati i kao da smo otkrili još jednu perspektivu s koje gledamo na svijet i ona nam predstavlja put, izlaz iz prostora u kojem je već postala poprilična gužva i koji nas lagano već guši, a sad sam se iskobeljala, pronašla izlaz i odjurila nezaustavljivo prema vrhu ne bi li što prije udahnula svježi zrak i uživala u njemu. I sada sam gore, sretna što dišem, ne osvrćem se natrag, strah me da se ova nova stvarnost ne raspline u komadiće i postane samo po sebi iskustvo i ništa više.
A već sam tako jako bila zavoljela to iskustvo... - ...zavaralo je svaki moj pogled. Da bar nemam tu potrebu dokazivanja sebe samoj sebi. Ne mogu si pomoći, srce mi je ludo, često pokušavam dokazati nešto što kao da nadilazi sve zakone univerzuma. Shvativši to, predajem i tu varku univerzumu, ne trebam ni tu klicu lažne nade, sve dajem nebu, želim biti prazna do kraja, prazna od svega, da kad primim ono što doista volim, da se u toj ljubavi raspadnem i ponovo rodim.
Svaki put kad se oslobodim tuge, postanem slobodna. Kad se oslobodim ljutnje, otkrijem novu tugu. Da se oslobodim očekivanja, naučila bi voljeti. A da se oslobodim očekivanja prema samoj sebi, tko bi mi bio ravan. Sluga svima, i jedini gospodar sebe same. O tako bi voljela stopiti se s vjetrom i nestati s njim, da se rastopim na suncu i da me mjesećina ponovo sastavi, s kišom da se ljubim, s munjama se stopim do kraja. I uvijek shvatim da želim nešto što cijelo vrijeme u meni stoji. Ljubav je doista neponovljiva, i kao takva dragocjena. Željela bih zahvaliti svima koji su se našli u krugu, svima koji su njegov dio. Želim reči jednom paru divnih očiju da sam sretna što smo djelili jedan trenutak vremena, vremena koje bespomoćno stoji, samo se naše duše kreću. Svaka u svom krugu.
SMIRI SE SRCE MOJE
Smiri se srce moje,
to tek je stranac u životu tvom!
O zašto me moje misli more
i plamen strasti kupa me svu?
Što je sad ovo?
Prepoznajem odnekud sliku tu.
To kristali naših duša
nižu se skladno
u moru života što čeka na nas.
Gdje je sad moral?
Gdje je sad mudrost?
Gdje li je znanje života mog?
O, Boginjo, ženo
što živiš u meni
molim te sada
smiraj mi daj.
Smiri mi srce,
napoji mi dušu,
odnesi do njega
svjetlosti mir.
I uzdahe moje
nek' nosi ih vjetar,
da dušu moju dodirne on.
O poznam te dobro
ti stranče daleki,
što nasred pučine
stojiš sad sam…
Osjećam tvoje usne po sebi
dok vrući cjelov razlijeva se svud.
Al, srce tad stane…
duša se trgne…
ego u meni raste ko lud…
Ti tek si stranger života mog,
tek duša dupina
što tijelo mi nosi u smiraj dubine.
I grli me i ljubi!…
Zatočenica tvoje sam dubine.
O Neptune dragi, vodi me tamo
da okusim slasti iz vrta tvog.
Al poslije mi vrati dušu k meni,
jer ona mi treba za život moj.
O moram ići ljubavi moja
ne tuguj sada za mnom.
Ja živjeti ne mogu skrivena u tebi
jer sloboda i ljubav moj su dom.
Hvala ti Bože na poznanstvu tom,
na strasti i sreći što pruža mi on.
Odoljeti teško je zelenilu tom.
Al draža je meni sloboda moja
ja u LJUBAV zaljubljena sam.
Zagreb, 10. kolovoza 2005.
Dopisivanje s iskričarima poprimilo je razmjere epidemije koja se bezobrazno širi po cijelom tijelu. Što je to što me vuče da otvorim srce nekom nepoznatom virtualnom svijetu. Na neki način ovo je terapija, samo što se nakon nje treba liječiti od terapije same. Tko zna, možda ovo predstavlja svojevrsnu kolektivnu vježbu vidovitosti. Putem teksta, putem nula ijedinica ulazimo u svijet ljudske psihe, u svijet drugih duša, duša koja proiciraju svoje virtualne slike, svoje osjećaje u kompjuterski jezik, a zatim negdje drugdje netko te podatke ponovo pretočene u tekst prima... i tako se mehanizmom povratne sprege stvar zavrti, osjećaji buknu, emocije zavladaju, i nismo se ni okrenuli a već smo začarani. Čime? Što je sada prava stvarnost? Previše smo polagali vjere u kemiju odnosa, a gle sada...iznenađeni? Što sada? Što s osjećajima koji nepogrešivo izviru iz samog srca? Ne, to ne može biti istina, najčešće je što se može čuti. Sve je ovo virtualni svijet, istina, teško je priznati da mi nikad nije bilo ljepše, ali čeka me stvarnost, ne mogu joj pobjeći..za smjelije ipak nada...za odvažne ovo je moguća prečica do duše, do srca, do drugih dimenzija stvarnosti. Možda je ovo svojevrsna vježba, da, znala sam da će se netko pobrinuti za nas...
Post je objavljen 17.08.2005. u 23:45 sati.