Kravata

<	kolovoz, 2008					>
P	U	S	Č	P	S	N
				1	2	3
4	5	6	7	8	9	10
11	12	13	14	15	16	17
18	19	20	21	22	23	24
25	26	27	28	29	30	31

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari On/Off

Opis bloga

Pisati blog ili ne? Čemu sve to?
A što da ne!

btw Siboney je naziv pesme iz soundtracka od 2046. Izvodi je Connie Francis.

Linkovi

Blog.hr

Free Hit Counter

lignjoslav@gmail.com

Ne pitajte šta možete učiniti za svoju zemlju, pitajte šta ima za ručak.
Orson Vels

Beware of the man who works hard to learn something, learns it, and finds himself no wiser than before. He is full of murderous resentment of people who are ignorant without having come by their ignorance the hard way.
from The Books of Bokonon, Cat's Cradle

I stumbled out of bed
I got ready for the struggle
I smoked a cigarette
And I tightened up my gut
I said this can't be me
Must be my double
And I can't forget, I can't forget
I can't forget but I don't remember what

I'm burning up the road
I'm heading down to Phoenix
I got this old address
Of someone that I knew
It was high and fine and free
Ah, you should have seen us
And I can't forget, I can't forget
I can't forget but I don't remember who

I'll be there today
With a big bouquet of cactus
I got this rig that runs on memories
And I promise, cross my heart,
They'll never catch us
But if they do, just tell them it was me

Yeah I loved you all my life
And that's how I want to end it
The summer's almost gone
The winter's tuning up
Yeah, the summer's gone
But a lot goes on forever
And I can't forget, I can't forget
I can't forget but I don't remember what

Pixies - I Can't Forget
(Leonard Cohen cover)

-------------

...
...
Davno je to bilo. Sada je Nađenjka već udata; udali su je, ili je sama pošla - svejedno, za sekretara plemićkog masalnog fonda i sad već ima troje dece. Ono, kako smo ja i ona nekad išli na sankanje i kako je vetar donosio do nje reči "ja vas volim, Nađenjka" nije zaboravljeno; za nju je to sad najsrećnija, najnežnija i najlepša uspomena u životu.
A meni sad, kad sam postao stariji, nije više jasno zašto sam izgovarao one reči, zašto sam se šalio...

Anton Pavlovič Čehov - Šala

23.08.2008., subota

Legao sam u krevet i nastavio sa čitanjem. Došao sam do dela gde on konačno kupuje kravatu, vezuje nekako čvor ali uopšte nije siguran da je vezao kako treba.

Pade mi na pamet kako odavno nisam nosio svoje kravate. Možda sam zaboravio da vežem čvor? Ustao sam, našao kravate u ormaru i stao pred ogledalo. Deset minuta sam bezuspešno pokušavao da vežem kravatu bez košulje na sebi. Sve dok nisam uzeo svoju prvu kravatu. Kravatu koju sam davno maznuo od oca, nešto užu, tamnocrvenih boja, sa sivkasto-srebrnim sitnim aplikacijama.

Kad je ovako opisujem, izgleda mnogo ružnije nego što zaista jeste. A u stvari se radi o sasvim pristojnoj, diskretnoj kravati.

U svakom slučaju, tek tada sam uspeo da vežem kravatu kako treba. Štos je u tome da se na početku kravata oko vrata prebaci naopako, na naličje. Onda čvor ispadne kako treba, a kragna košulje kasnije sakrije izvrnuti deo kravate.

Vratio sam kravatu, čitao još malo, ugasio svetlo i zaspao.

Postepeno me je probudio svrab po celom telu. Najviše po rukama i leđima. Kao da mi je izbila neka alergija, napali me mravi, komarci, šta li je. Ne vredi da se pokrivam, otkrivam, menjam položaj. Svrbi me, češem se, znojim se, budim se.

Postao sam svestan sna koji sam upravo sanjao.

U snu sam opet sa bivšom suprugom. Bez lica, bez slika, znam samo da nas je dvoje i da je to ona. Opet smo po našim brdima i planinama. Visoka plavkasta brda sa kržljavom vegetacijom, pusta, bez ljudi. Po padinama se providi kamenjar. Ponegde ima napuštenih kuća i puteva. Sa nama je i treći – jedan moj drug iz stvarnog života, koji je davno poginuo. U snu, on je negde otišao, sam, sa rancem. Trebalo je da se vrati, ali se nije vratio. Čekali smo ga nekoliko dana, a onda otišli dalje. On se nikada nije pojavio.

I dalje u snu, nekoliko godina kasnije opet sam na tim istim planinama. Hodam duž grebena, penjem se na vrhove, gledam u doline, razmišljam gde je i kako završio, na kom mestu, kako njegov drečavi ranac i dalje stoji tamo gde ga je poslednji put spustio.

Budim se zbog svraba. Dugo mi treba da razlučim san od jave.
Ustajem. Šetam se po stanu. Vraćam se u krevet. Ne mogu da zaspim. Ponovo ustajem i sedam za računar.

- 05:10 - Komentari (2) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>