
Već je prošlo nedelju dana otkako sam se vratio.
Bilo je tužno vratiti se. Tužno je kad se nešto lepo završi.
Sredina avgusta je po mom internom satu uvek značila kraj leta. Leto odbrojava, septembar i jesen su na vidiku, zbogom sunce, zbogom prolećna ljubavi, već vidim i pozdravljam zlatnu šumu, rskavo inje, mrak, led i vatru. Iako vreli dani još nisu prošli, svaki od njih može biti poslednji, i uskoro ćemo prestati da nosimo majice sa kratkim rukavima, a vreme i voda će sprati preplanulost kože.
Gore sam bio prvi put posle četiri godine. Sve se puno promenilo, puno je ljudi i automobila, puno kuća na mestima gde su nekad bile šume i livate, gužva je. Nestalo je ono mestašce od pre dvadeset godina gde niko nije mario ni za šta, u kom je bilo samo jedno mesto gde se mogao pojesti sladoled, gde se pivo moglo popiti samo na terasi hotela ili u lokalnom klubu penzionera. Prošlo je doba kada je bilo normalno otpešačiti pet kilometara do grada samo da bi se svratilo na burek.
Mada...
Pojavila se kafanica na vrh planine, 300 metara niže i pola sata hoda od šatora. To sam ukapirao tek pretposlednjeg dana. Pivo je preskupo, ali prija... naročito kad mu se ne nadaš.
Kako je bilo lepo izmisliti novu rutinu. Istočno od šatora su se uzdizali vrhovi, pa smo bili u senci sve do osam sati. Ustajao sam uvek prvi, oko sedam, i uz kaficu sedeo na omiljenoj steni, čitao knjigu, gledao u stenje oko sebe. Jedne stene su bile u senci; zelena, siva i plava su bile hladne i tamne. Na suprotnoj strani nisko sunce je postepeno obasjavalo padinu brda, od vrha ka podnožju, svu od žućkasto-zlatnih tonova.
To je vidik koji sam upijao, fotografisao, pamtio. Slike i boje koje bih uvek želeo da gledam. Zeleno, prljavo belo, plavo.
Nedostaje mi kamenje.
Poneo sam Atlas oblaka, do zadnjeg trenutka pred polazak nisam znao koju knjigu da uzmem, slučajno sam naleteo u knjižari i setio se recenzije što sam negde pročitao. Sve se dobro uklopilo. Prava knjiga za čitanje na planini, na kamenu, u senci.
Nedostaje mi kamenje. I da ga gledam, i da hodam po njemu. Da prelazim preko sipara, da skačem sa stene na stenu, da se pridržavam rukama, penjem, spuštam.
Ima jedno parče staze što ide preko litice i pored ambisa, gde mi je proteklih godina bilo neprijatno, gde sam zbog straha od visine uvek prolazio s mukom. Međutim, ovaj put sam osetio ravnodušnost. Bio sam svestan provalije ispod sebe, ali sam osećao samo deliće one stare nelagode. Šta je to kvrcnulo u meni, da li više ne ljubim život kao ranije? Ili sam od lomatanja po stenama postao mnogo sigurniji na nogama?
Gore na planini, sve je jednostavno. Kada si na suncu, toplo je. Kada sunca nema, hladno je. Ako su gore oblaci... biće svašta. Kada si gladan, jedeš. Kada nisi gladan, ne jedeš. Kada padne mrak, ideš da spavaš.
Ovde u gradu sam svaki čas gladan, vazda nešto jedem, pijem. Svako malo sam umoran i oči mi se sklapaju. Ili ne mogu da spavam, a trebalo bi, baš kao sada. A tamo gore sam deset dana živeo od kilograma slanine i sušenog mesa, četiri vekne hleba, nekoliko konzervi i malo testenine, dvesta grama neskafe i pola kile šećera. Spavao od deset do sedam. Lomatao se po celi dan. I sve je bilo kako treba.
Osim što sam luka zaboravio da ponesem, to sam se grdno prevario, klot slanina i lebac se smuče negde oko sedmog dana.
Da sam ja neki bogati biznismen, uložio bih deo para u kamenje, makar investicija propala. Jedno poljanče, poveće, po mogućstvu na blagom nagibu, bih bogato zasuo kamenim gromadama, veličine od metra pa do desetak metara. Pa bih onda prelazio sa kraja na kraj tog poljančeta, sve skačući cik-cak po tom kamenju, s kamena na kamen dugim i što sporijim skokovima.
|