Siboney

< listopad, 2007 >
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30 31        


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari On/Off

Opis bloga
Pisati blog ili ne? Čemu sve to?
A što da ne!

btw Siboney je naziv pesme iz soundtracka od 2046. Izvodi je Connie Francis.

Linkovi
Blog.hr



Free Web Counter

Free Hit Counter


lignjoslav@gmail.com

Ne pitajte šta možete učiniti za svoju zemlju, pitajte šta ima za ručak.
Orson Vels

Beware of the man who works hard to learn something, learns it, and finds himself no wiser than before. He is full of murderous resentment of people who are ignorant without having come by their ignorance the hard way.
from The Books of Bokonon, Cat's Cradle

I stumbled out of bed
I got ready for the struggle
I smoked a cigarette
And I tightened up my gut
I said this can't be me
Must be my double
And I can't forget, I can't forget
I can't forget but I don't remember what

I'm burning up the road
I'm heading down to Phoenix
I got this old address
Of someone that I knew
It was high and fine and free
Ah, you should have seen us
And I can't forget, I can't forget
I can't forget but I don't remember who

I'll be there today
With a big bouquet of cactus
I got this rig that runs on memories
And I promise, cross my heart,
They'll never catch us
But if they do, just tell them it was me

Yeah I loved you all my life
And that's how I want to end it
The summer's almost gone
The winter's tuning up
Yeah, the summer's gone
But a lot goes on forever
And I can't forget, I can't forget
I can't forget but I don't remember what

Pixies - I Can't Forget
(Leonard Cohen cover)


-------------


...
...
Davno je to bilo. Sada je Nađenjka već udata; udali su je, ili je sama pošla - svejedno, za sekretara plemićkog masalnog fonda i sad već ima troje dece. Ono, kako smo ja i ona nekad išli na sankanje i kako je vetar donosio do nje reči "ja vas volim, Nađenjka" nije zaboravljeno; za nju je to sad najsrećnija, najnežnija i najlepša uspomena u životu.
A meni sad, kad sam postao stariji, nije više jasno zašto sam izgovarao one reči, zašto sam se šalio...

Anton Pavlovič Čehov - Šala

18.10.2007., četvrtak

Kad kola krenu nizbrdo


Pre neki dan, predvečerje, miholjsko leto, šetam se gradom, kupio prvo jesenje kestenje. Idem tako, lepotan, svoj, spuštam se ka autu, treba ići dalje, u nove pobede i poraze. Vidim gužva neka, napravio se krkljanac, crvene se stop svetla u koloni, neki pokušavaju da se vrate u rikverc.

Pokajnički priznajem: pomislih – Verovatno neka žena ne ume da se parkira u rikverc!

Ah u kakvoj sam zabludi bio!!!

Silazim malo niže, vidim da je čelo gužve baš tamo gde sam parkirao svoj auto.

Znate one filmove gde se glavni junak vraća kući, zatiče u ulici vatrogasne i policijske automobile, prilazi kući, frka je baš pred njegovim vratima, desila se neka katastrofa, on pada na kolena i gleda u nebo: Zašto, o zašto baš meni?

Tražim pogledom svoj auto, ali poznatu konturu ne zatičem gde treba, nego eno ga desetak metara niže, na suporotnoj strani ulice, ukoso nabijen u neki drugi auto... Trčim nizbrdo, odsutno, bez emocija, sa oljuštenim kestenom u rukama.

Zabijen je u nekog Renoa 4, očuvanog, tu je i gazda, stariji čovek, počinje mentalna tortura. Pita me da li sam normalan, valjda misli da sam se zabio u njega i otišao, pa se sad vraćam. Sve će biti u redu, kažem dok žvaćem taj prokleti kesten, samo da pomerim kola da ne smetaju... Otvaram vrata, vidim ručna spuštena, nije ni u brzini... E jebo sebe kretena, šta mi bi da ostavim auto tako na nizbrdici, na šta li sam mislio kad sam parkirao kola pre dva sata?

Srećom, mom autu nije ništa. Baš ništa, kanda da se mnogo polako kotrljao. Nesrećna renolica je gore prošla, iako je u voznom stanju, ali njen lim je star i savitljiv. Znam dobro, imao sam takva ista kola, prodao sam ih za manje para nego što ovaj sada traži za popravku. Ne pristajem na poravnanje, teška srca, kriv sam, jebi ga, žao mi je, ali neću dalje od toga. Zovem policiju, trpim mentalnu torturu dok ih čekam. Za divno čudo, brzo dolaze, obavljaju svoj posao, i to bi bilo to. Idem dalje, uprkos svemu stižem na vreme na odbojku.




Te noći sam se probudio negde u tri sata.

Ne znam koji mi je. Ustao, legao. Opet ustao. Pred televizor. Gledam kraj filma na jednom kanalu, pa kraj filma na drugom kanalu, pa onda ne znam šta. U pet nazad u krevet, ležim, san i dalje neće na oči. A treba na posao. U osam šaljem SMS da bih danas da iskoristim slobodan dan ako može. Nema problema, stiže odgovor. Konačno spavam, do jedanaest, budim se po divnom sunčanom danu. Obavljam par velikih poslova što me odavno čekaju, opušteno, uz pesmu, sve je super.

To veče dok sam čekao da policija stigne na uviđaj osećao sam se baš jadno. Ajd što nisam navikao da me ljudi mrko gledaju i otvoreno mrze i misle da sam kreten. Nego, razmišljao sam koliko malo fali da život ode u tri lepe. Kako stabilnost visi o tankom koncu. Pogotovo kad kao ja živiš u ubeđenju da nemaš baš puno oslonaca u životu. Sve je na staklenim nogama. Zaboraviš da povučeš ručnu, i sve očas može da se poruši.

A simbolika, gde ćeš grđu simboliku. Ako vožnja auta simboliše sposobnost da se upravlja vlastitim životom (ubeđen sam da je u podsvesti zaista tako), šta bi onda mogao da simboliše auto koji se bez upravljača i bez kočnica strmoglavljuje niz ulicu? Uf, uopšte nije čudo što nisam mogao da spavam.



- 22:23 - Komentari (8) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>