Pre neki dan, predvečerje, miholjsko leto, šetam se gradom, kupio prvo jesenje kestenje. Idem tako, lepotan, svoj, spuštam se ka autu, treba ići dalje, u nove pobede i poraze. Vidim gužva neka, napravio se krkljanac, crvene se stop svetla u koloni, neki pokušavaju da se vrate u rikverc.
Pokajnički priznajem: pomislih – Verovatno neka žena ne ume da se parkira u rikverc!
Ah u kakvoj sam zabludi bio!!!
Silazim malo niže, vidim da je čelo gužve baš tamo gde sam parkirao svoj auto.
Znate one filmove gde se glavni junak vraća kući, zatiče u ulici vatrogasne i policijske automobile, prilazi kući, frka je baš pred njegovim vratima, desila se neka katastrofa, on pada na kolena i gleda u nebo: Zašto, o zašto baš meni?
Tražim pogledom svoj auto, ali poznatu konturu ne zatičem gde treba, nego eno ga desetak metara niže, na suporotnoj strani ulice, ukoso nabijen u neki drugi auto... Trčim nizbrdo, odsutno, bez emocija, sa oljuštenim kestenom u rukama.
Zabijen je u nekog Renoa 4, očuvanog, tu je i gazda, stariji čovek, počinje mentalna tortura. Pita me da li sam normalan, valjda misli da sam se zabio u njega i otišao, pa se sad vraćam. Sve će biti u redu, kažem dok žvaćem taj prokleti kesten, samo da pomerim kola da ne smetaju... Otvaram vrata, vidim ručna spuštena, nije ni u brzini... E jebo sebe kretena, šta mi bi da ostavim auto tako na nizbrdici, na šta li sam mislio kad sam parkirao kola pre dva sata?
Srećom, mom autu nije ništa. Baš ništa, kanda da se mnogo polako kotrljao. Nesrećna renolica je gore prošla, iako je u voznom stanju, ali njen lim je star i savitljiv. Znam dobro, imao sam takva ista kola, prodao sam ih za manje para nego što ovaj sada traži za popravku. Ne pristajem na poravnanje, teška srca, kriv sam, jebi ga, žao mi je, ali neću dalje od toga. Zovem policiju, trpim mentalnu torturu dok ih čekam. Za divno čudo, brzo dolaze, obavljaju svoj posao, i to bi bilo to. Idem dalje, uprkos svemu stižem na vreme na odbojku.