Siboney

< ožujak, 2007 >
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30 31  


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari On/Off

Opis bloga
Pisati blog ili ne? Čemu sve to?
A što da ne!

btw Siboney je naziv pesme iz soundtracka od 2046. Izvodi je Connie Francis.

Linkovi
Blog.hr



Free Web Counter

Free Hit Counter


lignjoslav@gmail.com

Ne pitajte šta možete učiniti za svoju zemlju, pitajte šta ima za ručak.
Orson Vels

Beware of the man who works hard to learn something, learns it, and finds himself no wiser than before. He is full of murderous resentment of people who are ignorant without having come by their ignorance the hard way.
from The Books of Bokonon, Cat's Cradle

I stumbled out of bed
I got ready for the struggle
I smoked a cigarette
And I tightened up my gut
I said this can't be me
Must be my double
And I can't forget, I can't forget
I can't forget but I don't remember what

I'm burning up the road
I'm heading down to Phoenix
I got this old address
Of someone that I knew
It was high and fine and free
Ah, you should have seen us
And I can't forget, I can't forget
I can't forget but I don't remember who

I'll be there today
With a big bouquet of cactus
I got this rig that runs on memories
And I promise, cross my heart,
They'll never catch us
But if they do, just tell them it was me

Yeah I loved you all my life
And that's how I want to end it
The summer's almost gone
The winter's tuning up
Yeah, the summer's gone
But a lot goes on forever
And I can't forget, I can't forget
I can't forget but I don't remember what

Pixies - I Can't Forget
(Leonard Cohen cover)


-------------


...
...
Davno je to bilo. Sada je Nađenjka već udata; udali su je, ili je sama pošla - svejedno, za sekretara plemićkog masalnog fonda i sad već ima troje dece. Ono, kako smo ja i ona nekad išli na sankanje i kako je vetar donosio do nje reči "ja vas volim, Nađenjka" nije zaboravljeno; za nju je to sad najsrećnija, najnežnija i najlepša uspomena u životu.
A meni sad, kad sam postao stariji, nije više jasno zašto sam izgovarao one reči, zašto sam se šalio...

Anton Pavlovič Čehov - Šala

26.03.2007., ponedjeljak

Povratak (u bioskop)


Dobre filmove često propustim, dok se setim da odem u bioskop, već prestanu da se daju.

Odgledao sam Volver. Naš prevod naziva je Vrati se, a ispravno je: Vratiti se. Nije svejedno.

Odavno nisam bio u bioskopu Šumadija. U toj istoj sali, jednog letnjeg popodneva pre par godina, među malobrojnim gledaocima našao se i Christopher Walken. (tih dana je bio u Beogradu na snimanju filma) Tu priču sam našao na jednom blogu, autorka ga je prepoznala. Nadrealan doživljaj. Ne stavljam link, blog i priča su obrisani, nestali u dubini.

Šteta što bioskopi odumiru. Nema zamene za magiju velikog platna.

Sam film je divan. Šta drugo mogu da kažem. Osmeh mi nije silazio sa lica. Bukvalno.

Sala poluprazna, publika ženska ogromnom većinom. Nije ni čudo – kad razmislim o ulozi i sudbini muških likova u filmu... (neću ništa spojlerisati / srećom, ni sam nisam znao kao se razvija priča u filmu).

Bioskopska sala je lepa, sređena, sa prolazom oko četrnaestog reda. Tu sam seo, opružio noge. Kao nekada davno u Kinoteci. Koji je to red bio, gde smo mi krakati pikirali? Deveti ili jedanaesti?

Ni sa kim se nisam držao za ruke, išao sam sâm. Pozdravljam tebe, koja si sedela dva mesta levo od mene, takođe sama. Izašla si malo pre mene i izgubila se u gužvi. Video sam te malo kasnije na ćošku ulice gde sam se parkirao, da li si čekala nekog? A možda to nisi bila ti?


- 20:41 - Komentari (12) - Isprintaj - #

21.03.2007., srijeda

Niz Dunav, Uz Dunav, 2 x


I odosmo mi tako u petak.

Definitivno je došlo proleće. I noću je bilo toplo, mirno, a nebo zvezdano. Sve je procvetalo. Beličaste i ružičaste grane na sve strane. (Još kad bih umeo da razlikujem koje je koje drvo.) U prolazu dižem glavu kao džukac, pratim mirise što se slivaju iz krošnji. Sada je najlepše vreme za kampovanje u šumi. Tek je počela da pupi. Bukve su još gole, kroz njih se može videti daleko.

Pre nedelju dana smo gledli vatru i dim na okolnim brdima: svuda su palili strnjiku i korov. Sada, u šumi, nailazimo na sveže izgoretine. Noću, dok kroz šumu pešačimo u logor, primećujemo žućkasto svetlo gore pred nama. Neko nam je krenuo u susret? Približavamo se, ali svetlo je na suprotnoj padini od logora? Kad smo se sasvim približili, videli smo da to tinja vatrica.

I mi imamo svoju logorsku vatru. Suvih drva ima kolko ti srce ište. Ujutro umotavamo pileće batake u alu-foliju i zatrpavamo žarom. Za pola sata su gotovi. Odlični!

U nedelju, tek što smo krenuli i popeli se na greben: havarija.

Vozilo odbija poslušnost, kvačilo ne radi. Vozeći prvom (i drugom), nekako uspevamo da se odvučemo do Donjeg Milanovca, dobri ljudi nas upućuju do mehaničara. Kasnije će se ispostaviti da sam uspeo da usijam lamelu i zalepim je za zamajac.

Ostavljamo kola i stvari kod majstora, pa na autobusku stanicu. I ne primećujem da sam u kratkim rukavima. Hoćemo da sačekamo autobus u bašti kafića, ali ne rade ni bašta, a ni kafić. Normalno - još je Zima.

Na desetine i desetine puta sam išao ovim putem, i kolima i autobusom - ali u autobus ne sedoh još tamo od kraja devedesetih... Kao da nije prošlo toliko vremena. Dok se autobus puni na usputnim stanicama, ja spavam, pretoplo je. Vreme u povratku uvek brže prolazi. Kad otvorim oči, dugo mi treba da prepoznam gde smo - ogromna je razlika između vizure vozača i vizure putnika. Stižemo u Beograd, još je dan, i još je toplo, košulja preko majice je dovoljna. Sa rancem na leđima, u tri skoka stižem do stana.

U ponedeljak, zovem majstora, kupujem novu lamelu za auto, pravac autobuska stanica.

Do polaska autobusa imam malo više od sat vremena. Kako provesti taj sat?

Postajem turista u rođenom gradu. Kupujem prvi sladoled ovog proleća, idem Karađorđevom ka pristaništu. Toplo je, sunčano je, ponedeljak. Izlazim na kej kod luke Beograd. Nikada tu nisam bio. Divno izgleda, po danu, na suncu, belo i plavo, reka i nebo. Kako li je tek u gradovima koji su na pravoj vodi, na morima? Prolazim kraj magacina o kojima sam čitao, koji se sada pretvaraju u fenserajske prostore. Korak dalje, u istom nizu građevina, magacini koji još uvek životare u prošlom vremenu. Prosto boli kako sve to izgleda neočekivano lepo i nestvarno. Osećam kao da sam se iznenada našao na nekom dalekom i čuvenom mestu o kome sam samo čitao.

U povratku ka autobuskoj stanici idem uz obalu, zalazim u deo gde su pravi brodovi. Mnogi od njih su mrtvi. Prolazim pored pravog parobroda, sa dimnjacima i lopaticama. Šine, železnički vagoni, karakteristični miris maziva koji volim. Gledam na konturu Beograda koji se na tom delu strmo penje uz padinu. Nepoznate fasade, bašte, terase. Kako bi to izgledalo kad bi se samo malo sredilo, očistilo, renoviralo, kad bi se se saobraćaj izmestio iz Karađorđeve.

Kad bi. Jednog dana kada. Ako bi. Još samo.

Nikad.

I prekasno.

Beograd je vitez propuštene prilike.

Obilaznim putem stižem do autobuske stanice, ukrcavam se, i putujem nizvodno na jugoistok.

U četiri popodne, stižem u Donji Milanovac. Oblaci su naslućivali promenu vremena, ali su se povukli. Još uvek je sunčano i toplo i mirno. Odnosim deo za kola u radionicu, treba da sačekam nekoliko sati dok popravka bude gotova.

Kako provesti pet sati u nepoznatom gradiću?

Hodao bih polako, ali ne umem. Odlazim u kafić u parku na obali. Iz rančića vadim Barnsov Sto od limunovog drveta. Čitam, brzo, i pokušavam da polako cevčim neskafu.

Priče. Počeo sam da je čitam prepodne 31. decembra, na kuhinjskoj stolici koju sam izneo u venjak na seoskom imanju, dok su oko mene kopnele poslednje krpice snega. Tada sam pročitao Priču o Metsu Ajzrelsonu. Neke druge sam počeo da čitam, pročitao ih možda do pola, i ostavio, nisu mi godile.

Sve su to priče o smrti. O starosti. Svođenju računa. Neostvarenim životima.

Čitam Tišinu. Par stolova od mene se okuplja neko mlado društvo, porodično, pristižu. Devojčica na biciklu i njen otac. Prebrzo sam popio neskafu. Srčem na slamku, ali dole je samo pena i po koje zrno šećera. Niz reku prolaze barže i gurač. Naručujem još jednu neskafu. Čitam Ograđeni Voćnjak. Prošao je sat. Još je dan. Kuda dalje? Ručak?

Idem peške, putem, do restorana koji je par kilometara uzvodno. Nema trotoara ni staze, uzmičem pred kamionima. Put je usečen u stranu brda. Visoki usek je od nabijenog peska, u njemu se tu i tamo vide paralelni slojevi nanetog šljunka. Sve ovo je nekada naneo Dunav. Stižem do restorana. Sezona još nije počela, zatvoren je. Nema veze. Vraćam se polako nazad, vreme prolazi, smrkava se.

Penjem se do hotela na brdu. Sasvim se smrklo. Nema žive duše. Devojka na recepciji kaže da hotel i restoran rade. Restoran je dole, dva sprata niže.

Jedini sam gost u restoranu. Svi stolovi su postavljeni. Tamo je kelner, stariji čovek sa sedim brkovima i leptir mašnom, kaže da mogu da sednem bilo gde, molim ga da mi upali svetlo. Sedam sam za sto postavljen za šest osoba. Dobijam jelovnik, kelner mi preporučuje roštilj. Oslovljava me sa "batice", bez zle namere. Na vratima kuhinje dovikuje porudžbinu: "ženo, po jedan pomfri i pohovani kačkavalj!". Tek tada primećujem da sam naručio domaću vegetarijansku klasiku. Pijem pivo, i čitam Preporod. Stiže hrana. Čitam i dalje, samo povremeno spustim knjigu. Ulazi par, sedaju za sto blizu mene, šale se. Kelner ih poznaje, reklo bi se da su na pansionu. Otkud oni ovde? Provode li medeni mesec ili sasvim vansezonski godišnji odmor? Nailazim na Higijenu, jednu od onih priča što sam zimus započeo, pa je sada čitam od polovine i završavam. Plaćam, grešim u računu i dajem bakšiš veći nego što sam planirao. Kelner se zahvaljuje, želi mi srećan put, oslovljava me "gospodine". Šta bi tek bilo da sam montirao kravatu!

Spuštam se polako dole, zovem majstora, kaže da je pri kraju. Još koliko? Kaže – oko sat vremena. Pravim krug oko centra gradića. Pitam se da li me neko posmatra, pitaju li se ljudi ko je taj što se satima mota okolo? Pronalazim poslastičarnicu. Prazna je, naručujem parče torte i crnu kafu i sedam u ćošak. Skoro sakriven, tu prolazim sledećih sat i po, očekujući da se majstor javi. Čitam Apetit. Pojeo sam samo pola torte. Ovo me podseća na beskrajne sate u vojsci. Tamo sam imao ritual za proticanje vremena: sačuvao bih jabuku od ručka, pa bih je kasnije perorezom sporim pokretima sekao na što tanje kriške, i polako jeo. Srčem već ohlađenu kafu, naručujem još jednu. Čitam Znati Francuski. Sad već žurim sa čitanjem, bojim se da će majstor pozvati i da će priča ostati nepročitana.

U devet sati izlazim iz poslastičarnice, i krećem polako ka radionici. Svraćam da kupim neki sok da imam nešto da pijem uz put, u to me majstor zove: gotovo je. Preuzimam kola, plaćam, zahvaljujem se, krećem ka Beogradu. Duva vetar. U dva navrata stajem pored puta da odremam desetak minuta. Stižem u jedan iza ponući, kontuzovan.

Naredni dan: umor, kiša, mokre noge, nisam ni za šta.


- 21:32 - Komentari (8) - Isprintaj - #

14.03.2007., srijeda

Specijaliteti za društvo iz ćoška


U Donjem Milanovcu obično svraćamo kod Grujana ili u Šofersku Kasinu. Poslednje pivo pre divljine, ili obrnuto, zavisno od toga da li idemo ili se vraćamo. U jednom od ta dva lokala smo nekom prilikom bili posluženi home-made kokakolom. Standardna flašica, zatvarač od nekog drugog pića, unutra sadržaj koji bojom i ukusom podseća...

Elem

Ovog petka, oko 11 uveče, svartismo do kafića u centru, interno nazvanog "Kod čoveka bez glave" (zvanično: Bolero). Lepo uređen, sa šankom, mi sedosmo na visoke stolice u uglu. S druge strane lokala, mala bina, tip nešto namešta, povremeno isprobava ozvučenje. Sede on za klavijature, grunu muzika, on zapeva neku narodnjačku pop muziku. Eho odvrnut do maksimuma. Ja zinuo, prvo mislim da on to svira, posle skontam je elektronika u međuvremenu uznapredovala, i da je to memorisana muzička pratnja. Tip baš pjeva, poštujem, iako ne volim taj žanr, volim muziku uživo i poštujem kada neko solidno radi svoj zanat. Dobro... Kreće sledeća stvar, naizgled poznate note, mi se gledamo nemo. Da nije ovo... EKV? Nije.. jeste... JESTE! Par godina za nas. Ali ne običnih, već sa narodnjačkim otezanjem i ehom odvrnutim do daske. Da li znaAaAaAaAš kako želim da te nAaAaAađem... itd.... malo se krstimo, malo se smejemo, uglavnom, sve su note tu, sve su reči tu, ali brate - narodnjaci! Ajd preživimo i to, onda grunu neki narodnjački orijetnalni-elektro-turbo-zurla-pop, kako i dolikuje. Posle toga, opet poznati taktovi... BaAaAaAaAalkane mOoOoOoj... Mi dižemo ruke u vis, pridružujemo se pesmi, sa sve rastezanjem, naručujemo još jedno pivo...

Na tom drugom pivu smo završili, otišli smo dalje u toplu zimsku noć (odnosno u prohladu proletnju), tamo gore u ona brda što imaju oči i na grebene duž kojih žive napuštene kuće.

- 10:54 - Komentari (22) - Isprintaj - #

08.03.2007., četvrtak

Metrika



...
...

Ustaješ,

tiho, i do spavaće sobe i šminke:
na usne crveno, na oči crno,
a ja se oslanjam na prag, i pušim, i vidim
kako predamnom stariš, i pušim. zašto
brbljaš dok se oblačiš, i smeškaš kada grabiš
svoju veliku kožnu tašnu? zar ne znaš da kada
me napustiš, ja odlazi do prozora i posmatram te?
i da zapalim sebi odeću posmatrajući te?
i da umirem dok te posmatram
kako nestaješ u mračnim ulicama
da bi zviždukala i smeškala se momcima.

Etheridge Knight, Pošto me napustiš (odlomak)



Početkom marta su me spopale poetske muze.

Najnovije otkriće, slučajno na poslu pustih mp3 u slušalice - Belle & Sebastian. Još davno sam skinuo muziku, tek sada me strefilo pod pravim uglom. I tek će da me strefi, kada se vratim, moram imati tekstove pred očima. Neću moći tokom vikenda, dok vozim, a nije u redu ni da trujem nedužne saputnike.

Sinoć sam do dva izjutra spajao žice, lemio, lepio; danas me celog dana boli duša koliko mi se spava.

Uživanje je počelo. Leći ću atipično rano, a sutra sam uzeo dan od odmora da se na miru pakujem, pijem kaficu i uživam. Potom u avanturu. Laku noć.

- 23:02 - Komentari (5) - Isprintaj - #

07.03.2007., srijeda

Dugim koracima uz vetar



U cajtnotu sam, opet pevam onu istu stvar: Brzo živim, something, something.

I opet je proleće (mesec maj), i opet prašina ostaje neobrisana. Hvatam tempo, dva vikenda za redom idem negde, pa onda jedan vikend vilenim u lokalu, pa dva negde, i tako redom. U međuvremenu prozori neoprani, izveštaji nenapisani, zidovi neizbušeni, žito nepožnjeveno, toliko dece čeka da se rodi.

But I do not care.

Volim da bude da ima.

Naizgled malo je potrebno za promenu raspoloženja. Osim šopinga (eh kad bi bilo pre svega puno para, a potom ikea, garden centara i japanskih marketa), tu je radost stvaranja, nekad kuvanja, nekad uradi-sam majstorisanja. Ume da me razgali kada nešto majstorišem i posao privedem ne nužno kraju već nekom stadijumu kada se prepoznaju dugo sanjane konture. Dešava se tada da u euforiji skoro završen posao prekinem i ostavim za ko zna kad, a nešto drugo postane predmet mog zanimanja.

Uradi Sam!
Do-It-Yourself!
Hoću! Yesss! Can't wait! Letim! Hitam! Iz ovih stopa!

Možda su zato prodavnice alata i šrafova i cevi i dasaka toliko posećene. Toliko novih početaka pod prstima, toliko bitaka i pobeda, grandioznih finala na vidiku, preuzimanja stvari u svoje ruke. Svog čekića gospodar. Moj se ekser savijati neće. Sa gedorom u nove pobede. Ajd dosta.

I tako, majstorišem, privodim posao kraju i divim se delu svojih ruku, preskačem daske i saplićem se o bušilice, raspakujem se sa jednog puta a pakujem za sledeći, u spidu, poput aviona što se strmoglavljuje ka zemlji, delovi krila se tresu i otpadaju, putnici unutra u ekstazi, sa rukama u vazduhu, euforično viču yeaaaaah!

- 10:52 - Komentari (6) - Isprintaj - #

05.03.2007., ponedjeljak

Kako nositi bebu


Par puta sam probao da držim bebu u rukama.
Uopšte nije jednostavno -
prema veličini moje šake ona je sitna i sve deluje lako,
a opet je tako krhka i mekana,
bojiš se da pipneš, misliš pokvarićeš nešto.

Pokazali su mi da se nosi na levoj podlaktici
tako da glava dođe negde na pregib, kod lakta,
a kako imam mnogo dugačke ruke i dugačku nadlakticu,
nisam mogao da je držim uz telo,
osim ako neprirodno podignem levo rame.

Ranije sam zamišljao da bebu nosim
na podlaktici desne ruke,
prislonjenu na levu stranu grudi,
nogama ka laktu, sa glavom u šaci,
ali su mi rekli da se tako ne nosi.

- 07:49 - Komentari (3) - Isprintaj - #

03.03.2007., subota

Subota jednog astronauta


Išao sam da proverim krvnu sliku
bocnuli su me u venu tamo gde se Glas pojavljuje
i sada kažu da treba da častim
rezultati su mi kao u astronauta.

Ono malo što sam pušio prestao sam
i sinoć smo sedeli zezali se i pili pivo do pola tri,
pa zašto me opet glava bolela jutros
i celog dana ne mogu da se sastavim.

Odeća mi smrdi na dim a ko zna
koliko sam se čađi nadisao.
Možda ima nečega u onome o pasivnom pušenju.

Puno stvari planirano za danas
ceduljica u džepu, ceduljica na stolu,
od svega ništa, jedva stigoh na tehnički za kola,
posle na groblje; okupilo se društvo,

nastavismo u kafanici, kao da smo svi na okupu.
Čuh priče o x-wife, kako drugi žive život
koji sam nekad za sebe želo; jebi ga, idemo dalje,
pa dokle stignemo.

Popodne da dospavam neotspavano;
budim se u mraku, kiša, i gomila krša u stanu,
toliko stvari čeka da bude urađeno.

- 22:37 - Komentari (2) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>