U cajtnotu sam, opet pevam onu istu stvar: Brzo živim, something, something.
I opet je proleće (mesec maj), i opet prašina ostaje neobrisana. Hvatam tempo, dva vikenda za redom idem negde, pa onda jedan vikend vilenim u lokalu, pa dva negde, i tako redom. U međuvremenu prozori neoprani, izveštaji nenapisani, zidovi neizbušeni, žito nepožnjeveno, toliko dece čeka da se rodi.
But I do not care.
Volim da bude da ima.
Naizgled malo je potrebno za promenu raspoloženja. Osim šopinga (eh kad bi bilo pre svega puno para, a potom ikea, garden centara i japanskih marketa), tu je radost stvaranja, nekad kuvanja, nekad uradi-sam majstorisanja. Ume da me razgali kada nešto majstorišem i posao privedem ne nužno kraju već nekom stadijumu kada se prepoznaju dugo sanjane konture. Dešava se tada da u euforiji skoro završen posao prekinem i ostavim za ko zna kad, a nešto drugo postane predmet mog zanimanja.
Uradi Sam!
Do-It-Yourself!
Hoću! Yesss! Can't wait! Letim! Hitam! Iz ovih stopa!
Možda su zato prodavnice alata i šrafova i cevi i dasaka toliko posećene. Toliko novih početaka pod prstima, toliko bitaka i pobeda, grandioznih finala na vidiku, preuzimanja stvari u svoje ruke. Svog čekića gospodar. Moj se ekser savijati neće. Sa gedorom u nove pobede. Ajd dosta.
I tako, majstorišem, privodim posao kraju i divim se delu svojih ruku, preskačem daske i saplićem se o bušilice, raspakujem se sa jednog puta a pakujem za sledeći, u spidu, poput aviona što se strmoglavljuje ka zemlji, delovi krila se tresu i otpadaju, putnici unutra u ekstazi, sa rukama u vazduhu, euforično viču yeaaaaah!
Post je objavljen 07.03.2007. u 10:52 sati.