Kakve veze to ima sa dužinom ruku? Prilično.
Ja sam električarske struke, a tamo kad se crta simbol za uzemljenje, on izgleda slično kao kravata. Tako je kravata dobila svoj alternativni naziv.
I kao što je ne-slušanje-narodnjaka (u treznom stanju, pred svedocima) apsolutni imperativ standardnog meni sličnog omladinca, tako je i kravata apsolutni no-no, nešto što mnogi poznati i nepoznati neće nikada staviti na sebe, osim možda na venčanju, odbrani doktorske disertacije ili sličnom prinudom.
Kao i u mnogim drugim stvarima, i tu se razlikujem od ostalih. Naime, obožavam da nosim kravate. Da, o-b-o-ž-a-v-a-m!
Volim da cveta tisuću cvetova. Pripadnice lepšeg pola, kada se oblače, mogu sebi da dopuste svakakve egzibicije, pre svega koloritne, a mi jadni muški, toliko smo saterani u šablon, da čak i sada kada nas majke više ne sputavaju svojim izborom odeće, ni ne kapiramo da ipak možemo (možemo li odista?) da si kupimo neki prugasti džemper pastelnih boja (na primer). A pošto smo tako ukalupljeni, a u radnjama nema izbora i pristupačne robe, mi stalno obrćemo tri boje u isto toliko nijansi i kraj priče.
E u mom slučaju su se kao spas pojavile kravate! Na njima sam mogao da dam sebi oduška, a da me niko ne gleda čudno. Kupovao sam ih, nosio sam ih – mada (eto paradoksa) – nikad nije bilo opravdanja za njihovo nošenje. Nisam bio u situaciji da nosim ona klasična odela, obaška što ih praktično ni nemam, pa kako onda nositi kravate? Na farmerke, košulju i neki raspar sako. Ma koliko želeo, nisam nikad smeo da idem ulicom sa zelenim nožem u ruci, nije pristojno, ali sam mogao (a to sam i uradio) da si kupim mentol zelenu kravatu, zakačim oko vrata i krenem... putem nadleštva. Bole mene!
Moj posao nije zahtevao da se ulepšavam i uparađujem, mogao sam da idem i u majici sa kratkim rukavima da sam hteo. Ali sa kravatama sam se bolje osećao, zato što mi se sviđaju, a osim toga, primetio sam da me okolina gleda drugim očima. Još uvek me u ove stare dane u autobusu oslovljavaju sa 'bato', ali sa kravatom sam prolazio kao imitacija japija iako mi to ni bio cilj. Primećivao sam dozu uvažavanja i strahopoštovanja i bilo je zabavno (kao kada se sveže ošišam na trojku pa se poneko zezne i odvrati pogled misleći da sam kriminalac na pauzi između dva reketiranja).
To me je držalo sa prekidima nekoliko godina, a onda sam prestao. Naime, skontao sam dok sam se gužvao u prepunoj pedesttrojci, da izgledam kao loša imitacija japija, da je na meni samo kravata do jaja, a sve ostalo božemeoprosti. Pa sam batalio. Obaška što mi je beznadežno ponestajalo košulja da ih nosim uz kravate. Ne onih kariranih za drvoseče, već onih lepih tankih, jednobojnih, vrlo bledih pastelnih boja ili sa sitnim plavkastim prugama...
Jeste, voleo sam sve što nisam imao, a tu spadaju i košulje. Kako to? Pa lepo, kad imam ekstra dugačke ruke, ne po jus-u, majmunski dugačke, a živim u (tadašnjoj) Jugoslaviji, gde XXL ili ekstra produženi rukavi nisu postojali, gde su od neke veličine košuljama prestajali da produžuju rukave, samo su ih krojili još šire u vratu i struku. Pa neka mi neko priča o dobrim starim vremenima – a ja ni košulju po meri nisam moga da nađem! Moja redovna aktivnost kad bih bio sam u kupatilu je bila da, stojeći pred ormarićem za lekove, na kome je ogledalo, raširim ruke i pokušavam da dodirnem suprotne zidove. Što mi je posle par godina pošlo za rukama, kada sam u polučučnju otkrio da su pločice na metar i trideset istrbljene za par milimetara, taman toliko da ih dodirnem vrhovima jagodica. Ali košulje nisu pratile moje istezanje, sve koje bih kupio su bile nekoliko santimetara prekratke. Jedino su neke stranjske što mi je tata kupio na putovanjima bile dobre, ali njihov broj je bio ograničen, a kragne ofucanije posle svakog pranja.
I tako se završila (a možda i nije) moja modna karijera. Sad sam svratio do ormana, eno ih izlizane košulje i još uvek šljašteća kolekcija kravata.
|