Noću pišem najgluplje moguće postove

<	veljača, 2007					>
P	U	S	Č	P	S	N
			1	2	3	4
5	6	7	8	9	10	11
12	13	14	15	16	17	18
19	20	21	22	23	24	25
26	27	28

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari On/Off

Opis bloga

Pisati blog ili ne? Čemu sve to?
A što da ne!

btw Siboney je naziv pesme iz soundtracka od 2046. Izvodi je Connie Francis.

Linkovi

Blog.hr

Free Hit Counter

lignjoslav@gmail.com

Ne pitajte šta možete učiniti za svoju zemlju, pitajte šta ima za ručak.
Orson Vels

Beware of the man who works hard to learn something, learns it, and finds himself no wiser than before. He is full of murderous resentment of people who are ignorant without having come by their ignorance the hard way.
from The Books of Bokonon, Cat's Cradle

I stumbled out of bed
I got ready for the struggle
I smoked a cigarette
And I tightened up my gut
I said this can't be me
Must be my double
And I can't forget, I can't forget
I can't forget but I don't remember what

I'm burning up the road
I'm heading down to Phoenix
I got this old address
Of someone that I knew
It was high and fine and free
Ah, you should have seen us
And I can't forget, I can't forget
I can't forget but I don't remember who

I'll be there today
With a big bouquet of cactus
I got this rig that runs on memories
And I promise, cross my heart,
They'll never catch us
But if they do, just tell them it was me

Yeah I loved you all my life
And that's how I want to end it
The summer's almost gone
The winter's tuning up
Yeah, the summer's gone
But a lot goes on forever
And I can't forget, I can't forget
I can't forget but I don't remember what

Pixies - I Can't Forget
(Leonard Cohen cover)

-------------

...
...
Davno je to bilo. Sada je Nađenjka već udata; udali su je, ili je sama pošla - svejedno, za sekretara plemićkog masalnog fonda i sad već ima troje dece. Ono, kako smo ja i ona nekad išli na sankanje i kako je vetar donosio do nje reči "ja vas volim, Nađenjka" nije zaboravljeno; za nju je to sad najsrećnija, najnežnija i najlepša uspomena u životu.
A meni sad, kad sam postao stariji, nije više jasno zašto sam izgovarao one reči, zašto sam se šalio...

Anton Pavlovič Čehov - Šala

01.02.2007., četvrtak

Noću pišem najgluplje moguće postove. Vadim talog iz dubine podsvesnog, pa se snebivam izjutra.

Natrčao sam na ovaj film na TV Avala. Počeo je dobro, ali se priča predvidivo zaglupljuje. Caution, spojlers ahead. Would be pisac se silom prilika zapošljava kao žigolo, ne govori o tome svojoj ženi. Prvi i ispostaviće se jedini klijent mu je predivna devojka, udata za prastarog čuvenog pisca. Počinje da živi u trojstvu sa piscem kome pomaže da popravi svoje poslednji veliki roman, i sa njegovom mladom ženom... A svoju ženu sve više zanemaruje. Zapostaviće sebe kao pisca, svoj brak, šta će dalje biti je predvidivo, način na koji se odvija radnja odavno gubi vezu sa životom u realnom vremenu. Takve stvari se možda dešavaju, ajde, ali ne tako brzinski. Jedino što mi se svidelo celoj priči je ona (ta mlada i nedostižna piščeva žena). /// eno ih sada svo troje u krevetu na ekranu iza mojih leđa, gasim tv, ne mogu to da gledam.

Svraćao sam večeras do svojih, pričali smo šta ima novo, pa posle skoro dve godine nepominjanja, stidljivo pitaše za svoju bivšu snaju, viđam li je. Rekoh im u par reči za aktuelnosti u njenom životu, preživeše, nisu popadali sa stolica. Dobro se drže, ali primećujem kasnije, dok izlazim iz zgrade, da meni nije bilo svejedno kad sam im to rekao.

Ne valja bitne stvari nositi u sebi, ne ispoljavati, potiskivati. U neko doba problem više te nepodeljene misli same po sebi, to njihovo značenje, kojegod bilo. Činjenica da nešto predugo buđa u glavi postaje daleko veći problem.

Sećam se svoje prve velike i tragične ljubavi (da li je baš prve), jedno tri godine sam na razne načine patio za njom. Družili smo se, znao sam (kao da je teško bilo znati) da ako za svo to vreme među nama nije bilo ničeg onda neće nikad ni biti, ali nisam mogao nikako da se odlepim, dok joj na kraju nisam (telefonom!) rekao da sam se svo vreme ložio na nju. Sportski je to podnela, nastavili smo da se družimo i to nismo više spominjali, ali meni je tada, u tom telefonskom trenutku, spao ogroman kamen sa srca (kamen kog do tada nisam bio svestan).

Ova priča nije namenjena da ilustruje moje rane ljubavne jade, već to kako ne treba potiskivati misli i dozvoljavati im da melju iznutra. I očito, da ne treba pisati postove kasno uveče.

Ovo sam pisao sinoć. Već nekoliko puta se desilo da u kasni sat nešto napišem, pa krajnjim naporom zaključim da je to plod ponoćnog bunila, i odustanem od objavljivanja. Uzalud, ponovo je mrak.

- 23:20 - Komentari (4) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>