| < | ožujak, 2006 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | ||
| 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 |
| 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 |
| 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 |
| 27 | 28 | 29 | 30 | 31 | ||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Ne pitajte šta možete učiniti za svoju zemlju, pitajte šta ima za ručak.
|
Na Tamburix blogu sam našao link ka ovoj zanimljivoj spravici namenjenoj autističnim osobama. A to me je podsetilo na pričicu koju sam davno čitao, verovatno u Zabavniku, tamo pri kraju gde izlaze naučno-fantastične priče. Priča se dešava u budućnosti, u doba kada su izmišljene specijalne narukvice koje svako nosi. Narukvice pokazuju emocije onog ko ih nosi. Zagledanje u tuđu narukvicu se smatra vrhunskom nepristojnošću. Dalje se u priču uvode dvoje koji se sreću, i kojima potom narukvice signaliziraju vrhunsku zaljubljenost. Naravno, smuvaju se, širom sveta cveće cveta, i tek na kraju priče slučajno otkriju da su im narukvice pokvarene i da prikazuju falš podatke. |
|
E šta bi ja dao da imam tvoje godine! Kaže mi drug pre neko veče. Stariji je od mene skoro dvadeset godina. Ima četvoro dece. |
|
Onaj zemljotres pre nedelju dana i jesam i nisam osetio. Srkao sam kafu i šetkao se, i pomislio: "Zemljotres? Ma jock, paranoiče, opet ti se manta u glavi!" Dok sam vodio unutrašnji dijalog, kolege oko mene su se rastrčale, a to naravno nisam primetio... E pa to glavomantajuće bunilo me drži od vikenda, otkako su počeli prvi baš baš lepi i topli dani. I noći. Ujutro je vazduh topao, ali ne previše težak, tek malo narkotički gust i punomastan, i sve to me transponuje u neka bezbrižna vremena, kakvim ih pamtim, recimo studentska, kad ništa nije bilo važno i kad je sve bilo lako... I tako traje kombinacija energije i aktivnosti i blažene opuštenosti... Na mojim topografskim kartama ima puno mesta koja sam odavno uočio, zaokružio i planirao da obiđem... Konačno, ovog vikenda, pa narednog vikenda takođe, krećem tamo. Izgleda skoro previše dobro da bi bilo istinito. (Kada sam svojevremno dao poslednji ispit na faksu, i kad sam izišao iz zgrade, glavna misao mi je bila: polako... lagano... sada pazi da te ne zgazi auto ili zvekne tramvaj...) Toliko za sada. Prekidam pisanje, moram da se povlačim na rezervni položaj (u podrum) jer uskoro počinje pomračenje Sunca. |
|
Teško je uhvatiti korak sa ovim prolećem. Juri ono mene, jurim ja njega, nikako da uskladimo korak. Vikenad - Davno beše. Otkrio sam da u Veru prodaju na meru usoljene sardine i usoljene inćune. Vrrrrlo dobro! Ponedeljak - Vodio sam auto na vakcinaciju, na drugi kraj grada, po lepom danu i saobraćajnom kolapsu. Tako mi se desilo da što peške što autobusima prođem pored svog bivšeg fakulteta. Otkako sam upao u matrix, to jest prestao zvati se studentom, skontah da tuda nisam prošao ni desetak puta (pešaka). Nauživao sam se špartajući gradom po lepom vremenu i konačno probao onaj falafel u Ruzveltovoj. Šteta što je tako daleko (u stvari, ja sam daleko). Utorak - Ne mrem se setit ičega out of ordinary? (Mada, premda, ...) Sreda - Žurka, Mladenci. Na kratko se pojaviše roditelji slavljeničkog para, tako da nisam svo vreme bio najstariji od sve dece. Sigh. Četvrtak - Kiša, umor, mrak. Na svu sreću, dobavih novu živahnu muzikicu. Hvala Kitten za ideju, hvala Regnyouth za download. Popodnevno spavanje i ponoćno pranje sudova. Petak - Ozvučenje auta. Pa kad pustim Willie Nelsona... can't wait to get on the road again. |
|
podnaslov: A možda je Mihajlov Na blogu pomoću StatCountera pratim posete i voajerišem ko me gleda. U stvari, jedina zaista zanimljiva stvar što se tu da videti su upiti pretraživača kojima se stiglo do mog bloga. I tako večeras posle dužeg vremena malo pogledah tamo, kad ono vidim, neko me juče nabo pretražujući sa Gugla uz upit Proleće tri dana pre roka B92 17 mart. Ajde! (Radmilovićevskim glasom). Uzgred, pomenuti upit za sada na dvadesetom mestu vraća link ka mom blogu, mahom zbog prethodnog posta koji jedini u protekloj sedmici nije nikakve imao veze sa bacačem kašike! Šta da vi kažem – pametan sam i pomalo paranoičan, i odmah sam znao ko bi mogao da stoji iza svega. Hopa cupa po StatCouneru, kad ono u svezi sa pomenutom posetom ostalo zabeleženo: Hostname: rs8.uzzpro.sr.gov.yu (212.200.146.8) AHA! Voštunice, voajerčino stara, uhvaćen si!!! Da se nešto kuva i da će se skuvati, znao sam posle komentara o današnjoj balonskoj akciji. Na RTS1 dnevniku (ako se ne varam) nisu propustili da podvuku kako su na balonskom skupu primećeni aktivisti iz partija X, Y i Z, i da se sumnja da iza svega stoji Otpor. Falilo je samo da spiker nastavi: i ostali fašistoidni domaći izdajnici, po nalogu svojih mentora iz NATO alijanse. U frci su, Voštunica i društvo mu, pa guglaju iz zgrade Vlade, u nadi da će na nekom sajtu naći priznanje: Da, ja sam pokrenuo slanje SMS-ova, znate ono: Proleće tri dana pre roka B92 17 mart. To bi bilo to. A pomenuta akcija, i kontra-čitulje, su sjajne, samo... Iako krepe duh i prikazuju očajnički potrebnu sliku bolje i perspektivnije Srbije (naročito iz inostrane vizure), ipak, ipak smo manjina. Srbija nije ništa lepša ni bolja nego što je bila pre 3 dana. Šta mogu, kad sam pomalo pesimista. Ili realni optimista, što mu izađe na isto. P.S. preporuka za čitanje: Moje poslednje sećanje na Slobodana Miloševića, by William Montgomery. Ima tu par zgodnih pasusa koje bih mogao da naučim napamet i koristim kadgod se zajebem i uletim u jalovu diskusiju pokušavajući da nekoga preobratim i objasnim Zašto-Milošević-Ne-Biti-Dobro. Update Voštunice, ne muči Googla, ako dosad nisi sam ukapirao, pogle vođe: Čitulja i baloni - rezime, Power To The People Još jedan apdejt Besplatni StatCounter pamti samo 100 poslednjih hitova, pa pre nego što sve nestane u Internetovskim bespućima, evo skrinšota. ![]() |
|
Odavno željena, ali neočekivana, došla je godinu dana pre predviđenog roka. Planine, divljine, daljine - here I come! |
|
Hteo to ili ne. I toga sam ponovo svestan ovih dana. Njegov nestanak je godinama bio moja opsesija. (Uzgred: Jebo takav život i takvo vreme kada ti je to jedna od opsesija.) Sanjao sam dan kada će doći kraj njegove diktature. To se desilo, i posle 5 oktobra, jedini put kad sam osetio sličnu euforiju glede njega, bilo je kada sam čuo da je stigao u Hag. Tek tada sam znao da je zaista gotovo. Sada, njegova smrt ne donosi nikakvu satisfakciju. Naprotiv, donosi gomilu jeda, zbog godišnjice ubistva Đinđića, i zbog spoznaje da i dalje živim u jednoj od najvećih moralnih kloaka na svetu. Jebote, gde to ima, da se toliko plače i saučešćava nad zločincem njegovog kalibra! I još sahrana u Beogradu. I evo Mire. Alo!!! Ma nek se nosi u tristotine pičkih materina!!! Ja sam u šoku i žalosti. Ne zato što je smradina krepala, već zato što živim u zemlji ispranih mozgova. ============= Ajd dosta, idemo dalje. Ipak sam živeo svoj život ovog vikenda. Čistio sam garažu. Još od useljenja je puna neraspakovanih kutija od preseljenja. Neke od njih su neraspakovane još od kako sam napustio roditeljski dom pre desetak godina. Pa sam to preneo u stan, krenuo polako da premećem po rukama, sažimam i recikliram. Mnoge uspomene su ponovo u mojim rukama, neke skoro zaboravljene, stare i preko 15 godina. Uglavnom pisane stvari, knjige, sitnice. Na kraju će malo toga opstati. Samo hrabro i odlučno. Kontejner nije daleko. Ta nesposobnost bacanja starih stvari - mislim, OK ako imaš beskonačni skladišni prostor, ali ne sviđa mi se simbolika. Stalno u kutijama, godinama tegliti prošlost u neraspakovanim kutijama. Naravno, dok ovo pišem oko mene su kartonske kutije. ============= P.S. Respect za Draškovića Vuka. Jes da nije ministarski, jes da nije politički korektno, ali je Jedino Vuk rekao šta treba. |
|
Brzo mi se ti ukvari. Da je još potrajalo, taman bih se odvikao od tebe. Prošao je Casimir Pulaski Day, a tebe nije bilo. Nije te bilo ni kada je pao prvi i poslednji pravi sneg ove zime. A želeo sam da to podelim sa tobom. Par postova i komentari koji su uz njih išli će nestati da bi ovaj post izašao... - gde? Na svetlost dana? I tak. Krkaam speculaas, slušam muziku, i jednim okom gledam drugo poluvreme tekme. |