Heavy

<	prosinac, 2005					>
P	U	S	Č	P	S	N
			1	2	3	4
5	6	7	8	9	10	11
12	13	14	15	16	17	18
19	20	21	22	23	24	25
26	27	28	29	30	31

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari On/Off

Opis bloga

Pisati blog ili ne? Čemu sve to?
A što da ne!

btw Siboney je naziv pesme iz soundtracka od 2046. Izvodi je Connie Francis.

Linkovi

Blog.hr

Free Hit Counter

lignjoslav@gmail.com

Ne pitajte šta možete učiniti za svoju zemlju, pitajte šta ima za ručak.
Orson Vels

Beware of the man who works hard to learn something, learns it, and finds himself no wiser than before. He is full of murderous resentment of people who are ignorant without having come by their ignorance the hard way.
from The Books of Bokonon, Cat's Cradle

I stumbled out of bed
I got ready for the struggle
I smoked a cigarette
And I tightened up my gut
I said this can't be me
Must be my double
And I can't forget, I can't forget
I can't forget but I don't remember what

I'm burning up the road
I'm heading down to Phoenix
I got this old address
Of someone that I knew
It was high and fine and free
Ah, you should have seen us
And I can't forget, I can't forget
I can't forget but I don't remember who

I'll be there today
With a big bouquet of cactus
I got this rig that runs on memories
And I promise, cross my heart,
They'll never catch us
But if they do, just tell them it was me

Yeah I loved you all my life
And that's how I want to end it
The summer's almost gone
The winter's tuning up
Yeah, the summer's gone
But a lot goes on forever
And I can't forget, I can't forget
I can't forget but I don't remember what

Pixies - I Can't Forget
(Leonard Cohen cover)

-------------

...
...
Davno je to bilo. Sada je Nađenjka već udata; udali su je, ili je sama pošla - svejedno, za sekretara plemićkog masalnog fonda i sad već ima troje dece. Ono, kako smo ja i ona nekad išli na sankanje i kako je vetar donosio do nje reči "ja vas volim, Nađenjka" nije zaboravljeno; za nju je to sad najsrećnija, najnežnija i najlepša uspomena u životu.
A meni sad, kad sam postao stariji, nije više jasno zašto sam izgovarao one reči, zašto sam se šalio...

Anton Pavlovič Čehov - Šala

27.12.2005., utorak

Danas. Prozor u golubarniku. Tu i tamo se promalja sunce. Dobro je, to mi treba.

Jutros sam sanjao svog pokojnog džukajla. Sanjam da spavam, budim se, on se vraća od šetnje, čujem grebanje noktiju po podu. Dolazi pored kreveta, gleda da li sam budan i muva me njuškom. Spuštam ruku i mazim ga po glavi, on gleda gore, oči, crni sjajni nos, sve je kao nekada. U samom snu sam nekako znao da ga nema, i poželeo sam da uzmem aparat da ga fotografišem, da zapamtim taj prizor. Dalje u snu pokušava da se popne na krevet, diže gore obe šape, ja ga spuštam i govorim, ajde, ajde, to ne može, idi sad. Na posteljini ostaju tragovi šapa.

Kasnije, kad sam se stvarno probudio, setio sam se sna. U stvarnosti nije bilo baš tako, džukajlo bi me tako muvao vikendom, kada se budio pre nas; a po povratku iz šetnje uvek je lajao i pikirao do mesta gde mu je stajao tanjir.

U nedelju sam sedeo sa društvom, i slučajno čuo sa drugog kraja stola neke stvari o X i njenom sadašnjem. Heavy. Nisam tražio da ponove. Imam utisak da su drugovi vodili računa da to ne spominju predamnom ovih meseci, tek sada sam ukapirao da sam i ranije načuo, ali sam mislio da sam se prevario.

U stvarnom životu, mi smo stranci, i odavno sam prestao da je sanjam (poslednje što sam sanjao bile su naše svađe, valjda je to dobar znak). I kad mislim da je sve odavno gotovo, da nema više ničeg što me može pogoditi, otkrijem na ovakav način da negde dublje još ima konaca za trganje. Koliko još nivoa umiranja postoji.

Eto, to me melje ovih par dana. Dok ne stigne iz dupeta u glavu. U međuvremenu slušam lepu muziku, zezam se sa društvom, hodam, dišem, dišem, dišem.

- 14:37 - Komentari (3) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>