Siboney

< listopad, 2005 >
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30
31            


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari On/Off

Opis bloga
Pisati blog ili ne? Čemu sve to?
A što da ne!

btw Siboney je naziv pesme iz soundtracka od 2046. Izvodi je Connie Francis.

Linkovi
Blog.hr



Free Web Counter

Free Hit Counter


lignjoslav@gmail.com

Ne pitajte šta možete učiniti za svoju zemlju, pitajte šta ima za ručak.
Orson Vels

Beware of the man who works hard to learn something, learns it, and finds himself no wiser than before. He is full of murderous resentment of people who are ignorant without having come by their ignorance the hard way.
from The Books of Bokonon, Cat's Cradle

I stumbled out of bed
I got ready for the struggle
I smoked a cigarette
And I tightened up my gut
I said this can't be me
Must be my double
And I can't forget, I can't forget
I can't forget but I don't remember what

I'm burning up the road
I'm heading down to Phoenix
I got this old address
Of someone that I knew
It was high and fine and free
Ah, you should have seen us
And I can't forget, I can't forget
I can't forget but I don't remember who

I'll be there today
With a big bouquet of cactus
I got this rig that runs on memories
And I promise, cross my heart,
They'll never catch us
But if they do, just tell them it was me

Yeah I loved you all my life
And that's how I want to end it
The summer's almost gone
The winter's tuning up
Yeah, the summer's gone
But a lot goes on forever
And I can't forget, I can't forget
I can't forget but I don't remember what

Pixies - I Can't Forget
(Leonard Cohen cover)


-------------


...
...
Davno je to bilo. Sada je Nađenjka već udata; udali su je, ili je sama pošla - svejedno, za sekretara plemićkog masalnog fonda i sad već ima troje dece. Ono, kako smo ja i ona nekad išli na sankanje i kako je vetar donosio do nje reči "ja vas volim, Nađenjka" nije zaboravljeno; za nju je to sad najsrećnija, najnežnija i najlepša uspomena u životu.
A meni sad, kad sam postao stariji, nije više jasno zašto sam izgovarao one reči, zašto sam se šalio...

Anton Pavlovič Čehov - Šala

07.10.2005., petak

Dva kadra

Odjek njenih reči je još lebdeo u stanu. Tumarao sam zbunjen, ošamućen (lightheaded). Prošao sam ispred ogledala u predsoblju i ušao u kupatilo. Pogled mi je prelazio preko pločica. Pastelno plava, sivkasto plava i krem bela. Slučajno poređano, po preciznom planu zbog kog je keramičar ludeo pre dve godine.

Odjednom mi je na pamet palo – neka druga žena će ovde živeti sa mnom. Da li će je ove pločice podsećati na moju prošlost? Hoće li joj smetati? Da li će mi verovati? Da li će uvek kad tu uđe razmišljati kako sam sa nekom drugom birao boje?

Uvek kada je bilo teško, branio bih se tako što bih zamislio nešto, neki cilj, zgrabio, i išao ka njemu. Tako i tada pomislih – ima nade za mene, kad mi u ovom trenutku takve stvari padaju na pamet. Izvući ću se.

Ali teški dani su tek dolazili.

Zatamnjenje. Kao u nemim filmovima, na crnoj podlozi belim slovima ispisano: Hard times were yet to come.

Svetlo u kupatilu je isto, kamera prolazi istim putem kao u prethodnom kadru. Duž kade, pa na suprotni zid gde je lavabo i ormarić. Dovoljno sporo da se primeti da na kadi ima svega par bočica, da je u čaši na ormariću jedna četkica. Kadar se širi, kamera izlazi iz kupatila i prolazi preko zida u predsoblju. Na njemu bodu oči rupe od šrafova, farba je malo svetlija na mestu gde je bilo pričvršćeno ogledalo.

- 23:30 - Komentari (0) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>