Zloba starih ljudi

<	kolovoz, 2005					>
P	U	S	Č	P	S	N
1	2	3	4	5	6	7
8	9	10	11	12	13	14
15	16	17	18	19	20	21
22	23	24	25	26	27	28
29	30	31

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari On/Off

Opis bloga

Pisati blog ili ne? Čemu sve to?
A što da ne!

btw Siboney je naziv pesme iz soundtracka od 2046. Izvodi je Connie Francis.

Linkovi

Blog.hr

Free Hit Counter

lignjoslav@gmail.com

Ne pitajte šta možete učiniti za svoju zemlju, pitajte šta ima za ručak.
Orson Vels

Beware of the man who works hard to learn something, learns it, and finds himself no wiser than before. He is full of murderous resentment of people who are ignorant without having come by their ignorance the hard way.
from The Books of Bokonon, Cat's Cradle

I stumbled out of bed
I got ready for the struggle
I smoked a cigarette
And I tightened up my gut
I said this can't be me
Must be my double
And I can't forget, I can't forget
I can't forget but I don't remember what

I'm burning up the road
I'm heading down to Phoenix
I got this old address
Of someone that I knew
It was high and fine and free
Ah, you should have seen us
And I can't forget, I can't forget
I can't forget but I don't remember who

I'll be there today
With a big bouquet of cactus
I got this rig that runs on memories
And I promise, cross my heart,
They'll never catch us
But if they do, just tell them it was me

Yeah I loved you all my life
And that's how I want to end it
The summer's almost gone
The winter's tuning up
Yeah, the summer's gone
But a lot goes on forever
And I can't forget, I can't forget
I can't forget but I don't remember what

Pixies - I Can't Forget
(Leonard Cohen cover)

-------------

...
...
Davno je to bilo. Sada je Nađenjka već udata; udali su je, ili je sama pošla - svejedno, za sekretara plemićkog masalnog fonda i sad već ima troje dece. Ono, kako smo ja i ona nekad išli na sankanje i kako je vetar donosio do nje reči "ja vas volim, Nađenjka" nije zaboravljeno; za nju je to sad najsrećnija, najnežnija i najlepša uspomena u životu.
A meni sad, kad sam postao stariji, nije više jasno zašto sam izgovarao one reči, zašto sam se šalio...

Anton Pavlovič Čehov - Šala

18.08.2005., četvrtak

Ako hoćete
Od mesa besan ću da režim
I ko nebo menjajući tonove, ako hoćete,
Biću besprekorno nežan
Ne čovek – već oblak u pantalonama

Pred put sam, na Umbrellinom blogu na neki čudan način natrčao na pesmu Matije Bećkovića: Kad dođeš u bilo koji grad. I shvatio sam da sam tih dana i meseci i ja na istom putu kojim je on prolazio. Valjevo i Velje Duboko su nam zajednički. I svidela mi se ta pesma - uprkos animozitetu što osećam prema njemu. Pa sam pročitao i Veru Pavlodoljsku. Pa sam pročitao neki tekst o njegovom životu, pesmama, ljubavi, kako je ćerkama bliznakinjama dao imena po stihovima Majakovskog:

Mama, Vašeg sina nešto divno boli
Zapaljeno mu je i srce i vene
Recite sestrama, Ljudi i Olji,
On nema kuda da se dene

Još uvek mogu da odrecitujem Prolog iz Oblaka u pantalonama. Učio sam ga napamet u prvom usmerene.

Dobro, i šta sad?

Dualizam. S jedne strane, Bećković mi se sviđa zbog svega što sam maločas objasnio. A sa druge strane, nalazimo se na suprotnim obalama reke. Ne pratim šta priča ni šta radi; dovoljno mi je što ga viđam za istom govornicom sa Čavoškim, na zajedničkim fotografijama sa Koštunicom i Amfilohijem... Kako je moguće da čovek sposoban za tako pozitivne emocije i dela, vezuje sebe za tako retrogradne političke pravce? I nije jedini što tako radi. Mislim da to ima veze sa starošću. Ima neka sila koja neke stare ljude tera da okrenu ćurak naopako, da se prozle, da kažu: posle mene potop. Da postanu sebični i destruktivni, kao da hoće da potru svaku dobrotu koju su kroz život sejali. Kad im se kraj puta nazre, požele da za sobom u ambis povuku sve oko sebe.

Sličan, drastičniji i ružniji primer je Momo Kapor. Kao tinejdžer sam sa uživanjem čitao njegove knjige. A od ratova naovamo – ma malo je reći da mu orah iz ruke ne bih uzeo. Ni za njega se ne sećam tačno šta je govorio i radio u vreme rata – pamtim samo da su njegove reči pune mržnje i najnižih nagona u meni stvorile beskrajnu odvratnost i prezir. A taj čovek je nekada pisao lepe knjige. I sigurno je bio kosmopolita. Pozitivan lik. I odjednom je zlobnost pokuljala iz njega. Kao kad se zaboravljen sir uplesnivi. Kako, zašto?

- 23:19 - Komentari (2) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>