*Autogol

23.08.2011.,

Bojim se. Bojim se izaći iz kuće, bojim se pričati s roditeljima, šetati psa. Nije da to ne radim. Nije da me strah. Sve je mogući promašaj. I sve je upitno. Budućnost ili sudbina, oboje su crne mrlje slabovidne osobe na kalendaru. I ne znam od kud u meni toliko tuge. Možda od glazbe koju slušam. Možda geni. Možda sam pregrizla previše. Možda jer ne znam kud idem a ne sviđa mi se od kud sam došla, i ubija me savjest i dosta ostalih grižnji. Možda sam samo jedan Oprosti. Ništa više.
A htjela sam biti više. Ali bojala sam se, bojala.


Sjećam se plahta na plavkastom svijetlu ekrana. Tuđe uspomene i uspomene na druge po policama, dišu, ja ljubim prste, oni mene. Vjetar je nosio dijelove jesenje slagalice, šetnica kraj Sv. Mihalja, usta puna klavirskih tipki...

And it's true, I always wanted love to be hurtful.

"Ostani"... Ti si ostao.
Metastaza.

00:03 - K ( 4 ) - * Drž/Nedaj

To se sluša

Želi se: sladoled, noćni voćni, litra
Osjeća se: puno srce. Ipak ga imam...




*Da mogu nekim čudom naučit svirat neki instrument, bili bi to harmonika i klarinet.

I to je to. Opet je netko sve rekao bolje od mene.
Umjesto napretka sve se više nakuplja strah i neodlučnost, dolaze u raznim bojama kao flomasteri, i sve ih je više. Čučurim sve u sebe, do analize, do svega, samo skrijem da se mogu dalje smijati. Sve što mi se dogodilo do ovog trenutka sjedenja pred kompjutera i slušanja Antonya, ne usudim se ni sjetiti se, a sve što slijedi ne usudim zamišljati. Ulijevam se u sita i sanjam igle, sanjam strašno, strašnije nego ikad. Spavam čvrsto.

Često sanjam Livadičevu u Samoboru, idem iz centra prema Vugrinščaku, nekad je snježno, nekad je noć. /Uvijek sam od Samobora sanjala samo taj dio grada, čak i mokre snove.
Idem prema mostu nasuprot Male kavane i bojim se skrenuti pogled lijevo na parkić kraj muzeja, a želim. Tražim. Bogalj.

Oštećena sam, osjećam se oštećeno. Ono malo snage kad je nađem ode u eter ili glupa objašnjenja, pričanje pričanje pričanje, riječi. puj.
Nekad sam bila morska zvijezda, odrezani udovi rasli kao GMO ljetina.
Sad sam bogalj.

Nebitno. Ok sam. Bit će bolje, uvijek bude...

Želi se: jako određen zagrljaj u klompama i dvopekom.
Osjeća se: sram





Pitaj me zašto ptice.



Možda uskoro neću više biti ovo, bit (ne)će me više, ali ostavit ću si ptice. Skutrit ću oderanu sebe u njih, nagruvati sve ovo što jesam, sve što je ostalo.

*I wanna slow dance to this song.
I think I never slow danced, not really.


*Nedostaje mi. Nedostaje mi >like hell<. Ali tiho, samo mozak nagriženo krvari. Ne(do)staju mi sjećanja. Zlatno paperje. Sve naše ulice... Julija. Tajne:)
Jebemti.

Sviđaš mi se.

NE!

 

*Još netko izjavi da imam psa na baterije rasporit ću duraselku i polit gada. Molim bez potrage za humorom u toj rečenici.

 

Misao > otvaranje LiveWritera > puštanje Toma W. > spuštanje

 

*Ne znam kako mu to uspijeva, ali ljeto bez premca i pramca prednjači na popisu najgorih godišnjih doba.

*”Tin horn prayers…” Kao da čovjek dođe u sikstinsku kapelu i onda kupi jeftine flomiće u turbolimaču i baci se crtanja. Tako ja pišem dok slušam Toma.

 

Sluša se: Sins of my father

Želi se: definitivno da mi se ama baš nitko ne javlja cijeli dan, da sam skroz naskroz sama. Mogu i psa uzet.

Osjeća se: snažna želja da me se ostavi na miru.