Bojim se. Bojim se izaći iz kuće, bojim se pričati s roditeljima, šetati psa. Nije da to ne radim. Nije da me strah. Sve je mogući promašaj. I sve je upitno. Budućnost ili sudbina, oboje su crne mrlje slabovidne osobe na kalendaru. I ne znam od kud u meni toliko tuge. Možda od glazbe koju slušam. Možda geni. Možda sam pregrizla previše. Možda jer ne znam kud idem a ne sviđa mi se od kud sam došla, i ubija me savjest i dosta ostalih grižnji. Možda sam samo jedan Oprosti. Ništa više.
A htjela sam biti više. Ali bojala sam se, bojala.
Sjećam se plahta na plavkastom svijetlu ekrana. Tuđe uspomene i uspomene na druge po policama, dišu, ja ljubim prste, oni mene. Vjetar je nosio dijelove jesenje slagalice, šetnica kraj Sv. Mihalja, usta puna klavirskih tipki...
And it's true, I always wanted love to be hurtful.
"Ostani"... Ti si ostao.
Metastaza.
Post je objavljen 23.08.2011. u 00:03 sati.