*Da mogu nekim čudom naučit svirat neki instrument, bili bi to harmonika i klarinet.
I to je to. Opet je netko sve rekao bolje od mene.
Umjesto napretka sve se više nakuplja strah i neodlučnost, dolaze u raznim bojama kao flomasteri, i sve ih je više. Čučurim sve u sebe, do analize, do svega, samo skrijem da se mogu dalje smijati. Sve što mi se dogodilo do ovog trenutka sjedenja pred kompjutera i slušanja Antonya, ne usudim se ni sjetiti se, a sve što slijedi ne usudim zamišljati. Ulijevam se u sita i sanjam igle, sanjam strašno, strašnije nego ikad. Spavam čvrsto.
Često sanjam Livadičevu u Samoboru, idem iz centra prema Vugrinščaku, nekad je snježno, nekad je noć. /Uvijek sam od Samobora sanjala samo taj dio grada, čak i mokre snove.
Idem prema mostu nasuprot Male kavane i bojim se skrenuti pogled lijevo na parkić kraj muzeja, a želim. Tražim. Bogalj.
Oštećena sam, osjećam se oštećeno. Ono malo snage kad je nađem ode u eter ili glupa objašnjenja, pričanje pričanje pričanje, riječi. puj.
Nekad sam bila morska zvijezda, odrezani udovi rasli kao GMO ljetina.
Sad sam bogalj.
Nebitno. Ok sam. Bit će bolje, uvijek bude...
Želi se: jako određen zagrljaj u klompama i dvopekom.
Osjeća se: sram
Post je objavljen 17.08.2011. u 02:27 sati.