*Zmisjki otrov na meniju

22.06.2008.,

*Zmijska hrana

*Koža cvrči
Šaka dreka za naša srca
Golubovi nam mire opekline

(tiho ćemo se prišunjati Sreći
opalit je vrećom krumpira po zatiljku
oteti je
ostaviti poruku da je bilo samoubojstvo)

Dubit ćemo tijela u glazbu
Nizati glave mjesto bisera na prsa Fortuni


*Sjedim u žutilu starih pisama. Čudan nemir u kralježnici, crijeva mi se graju lovice. Da su ovo neka druga imena, pretvarala bih se, u Djevojčicu ili u moju beštiju, nebitno. Ta dva vraga su iste krvi, svatko na svojem kraju klackalice.
Negdje duboko u bunaru sjećanja, crnom i nesnosnom, se ponekad dese mali potresi i onda se neka sjećanja dignu sa dna. I kako je teška ta filtracija, snova od memorije… Pogotovo sjećanja na oca. Zadnji put sam ga vidjela prije 11 godina. Meni bilo 9. Zašto se onda tako iskrivljeno postavljaju njegovi brkovi i obrve i oči na praznu paletu Nečijeg lica?
Je li mu uopće žao?
I zašto je meni toliko žao nepoznatog čovjeka?
A moglo nam je biti dobro :)
Mogli smo ići negdje, vidjeti nešto, upoznati nekog.
Kakva je to samo ustanova! Otac. I kako je fleksibilna njegova osoba. Diktator, autoritet, učitelj, prijatelj, uzor, pomoćnik. Hahah, djeluje privlačno :)

*Nebitno.

*Da mi je glava koju uncu teža, počela bi usisavati vrtložno okolne bijele patuljke i supernove ko špagete. Ovako samo stišće glasnice. Hahah, da da, lajava klinka nema glasa. Dok mi se ne vrati zvukotvorenje prebacujem se na govor tijela.

*Nešto fali. Ne znam. Što. Nešto izvijeno, nedefinirano, nešto da se trgne. Jebeni mozak, zna prepoznat da mu nešto fali, ali što, ne može definirati. Nekako da se ili izlije ili ulije. Nekako. Argh…
I to, što god d je, to je tu, uvijek najočitije stvari fale, i ja to noktom nikako do ogrebem.

Ljudska čežnja

U neboderima
Novim kontinentima
Preživjelim tsunamije

U poljupcima
Superteleskopima
Vatri i terpentinu

Skriva se ljudska čežnja
Za ljubavlju, životom i otkrićem.


Sluša se: ništa
Želi se: stat na vrh nečeg visokog, unatoč strahu, izvest ples budale i počet vikat
Osjeća se: bol u grlu, nadolazeći kašalj, težinu glave i težinu situacije

03:17 - K ( 5 ) - * Drž/Nedaj

*Pitaj me
Koje će biti boje naši gradovi
I reči ću tiho
Zaboravi jučer
Nama idu sela i planine.

*Krrrrrrrak, prsti da se razgibaju….


*Ušao je sparnu unutrašnjost brvnare. Kroz vrata na ciču zimu je ispala šećerna vata smrznute pare. Grube rukavice i šubara od psećeg krzna je spala na pod, a crne brčine je rastegao širok osmjeh. Mala djevojčica što je namatala kosu od zvjezdanih niti na prst za stolom potrčala mu je u zagrljaj. Usne i jezik joj se zalijepile na smrznutu bundu, pljunula je i zatreslas e od smijeha. Protresla glavom da se soba bolje rasvijetli. On je zaronio grube prste u njenu kosu i razmrsio vlasi, petljajući.
-Imam nešto za tebe!
Razgoračeno oko i 12 prstića se poteglo prema još skrivenom iznenađenju. Nasmijavši se njenoj znatiželju djed zavuče ruku u njedra, malo pričeka da unuci poveća napetost, i izvadi glavu vučića.
U grčevitom osmjehu se curica rastopi. Zapljeska, pljeskajući bacajući iskrice nalijevo i nadesno, zgrabi poklon. Uhvati još ružičasti jezik, zavitla glavicom, pa smjesti je sebi na glavu – kapa, pa poljubi hladnu njuškicu, pa je mazi, baca u zrak. A djed grohoće u smijehu kako se unuka raduje.
- Sviđa ti se?
Slinav, glasan poljubac u bradat obraz.
Otrči u drugu sobu s novom igračkom, ostane samo još lagano svjetlucanje u sobi.


*Ionako, sve je ovo poligon, vježbalište. Shvatiti blog kao nešto ozbiljno je … u najmanju ruku neozbiljno.
Ali priznajte, nije sadržaj, nego ono kako se nešto predstavilo određuje mišljenje o tekstu. Mrzim ovu samoukost:)
Za drvećem je tamo negdje sigurno sunce, a za ovom svom mojom pisaninom se sigurno skriva potencijal da nešto i kvalitetno napišem. :)
A u biti, ne da mi se ovo završavat jer mi se tako nekako negdje sjedi vani. I opet pije. Daša vam se propila. Hoćemo neku dobrotvornu akciju :D?
Probisvijet sam, ugursuz, čankoliz, jebivjetar, hašamanka. Ali barem imam širok vokabular:)

*Vaj - ruski usklik, koristi se da bi se izrazilo čuđenje i/ili oduševljenje.


Sluša se: Billy's band, Boban Marković, Bajaga, svašta nešto, a to samo na B :)
Želi se: sočan, kraljevski, glasan, dug, težak, svemirski, zaljubljeni poljubac.
Osjeća se: skroz mi je dobro:)

*Zanemarujem video izričaj - a ovo je izričaja vrijedno, pjesmica iz jednog od mojih najdražih crtića, mlo prerađena jednim od mojih najdražih bendova. ugl, milina:





*- Vidiš dragi moj, opet smo tu. Nije se puno promijenilo, jel da? Hm…
Tiho žvačući gledao je negdje malo dalje od vidika na maglovitu udolinu. Tamna šuma se prekrivala zorom i magla se dizala gdjekad u eter, uvukavši u sebe miris crne zemlje. Maglovito jutro, s engleskom finoćom se provlačilo presporo kroz grane i zrak, kao mladi starac.
-Vidi, isto kao prošle godine, sve isto, dragi moj. Još samo da slavuj zapjeva, sjećaš se kako su prošle godine pjevali slavuji? Krasno je bilo
Crna ptica se oglasila na kraju zelenila.
- Ha! Vidiš! – Zadovoljno je ubacio još komad u usta –Ajde, zadovoljit ćemo se gavranom kad već slavuja nema, hahah…
Naslonio se, i stavio nadlaktice na naslon. Oličenje opuštenosti. Stresao je glavom da makne kosu s čela, ona se rasprostrla na ramenima kaputa. Crne vlasi na crnoj vuni.
-Fino je jutro.
Zatvorio je oči. Hladan vlažan zrak mu hladio obraze. Prebacivao je zalogaje po ustima, lagano ljuljajući prebačenom nogom preko noge.
- Ne razumijem ljude koji su na ovakav dan depresivni. Što fali? Sunce ne pali oči, i nema one svakodnevne iritacije. Ptice, djeca, kukci, psi… Sve se to komeša. Ne volim komešanje. Što svijet ne bi bio čist i jasan, kao ovo jutro? Bijelo nebo, tiha šuma, nitko se ne žuri živjeti. A to nikako… Požuriš li živjeti, požurit ćeš smrt. Sve bi znali, sve vidjeli. Zbog ove magle ja sam mlad. A i ti si, ti ćeš biti još jako dugo mlad, dragi moj prijatelju… i da, hvala.
Stavio je ruku oko ramena svog sugovornika, a drugu pružio i otkinuo sa raskomadanog tijela musculus deltoidus i stavio ga u usta. Ista divna konzistencija.


Sluša se: nešto s gitarama, nisam sigurna..
Želi se: tjelesno zadovoljstvo, iskreno rečeno, i plivati s dupinima.
Osjeća se: fin nihilizam

*Hehehe, dok su se Rusi bar pravili da znaju svoju himnu, Španjolci tajac! Ergo – Rusija – moralni pobjednik u svakom slučaju :) (all in all, we suck)



*Legaj mi, zlato moje, kraj mene…..

*U zvučnom spoju maglovitih Vladimira V. i sevdalinke, s trešnjom iza obraza (dočekala sam ih, trešnje:), gubila sam riječi iz džepova, korak po korak. Ko moljci su se komešale jedna preko druge, ko moljci, ko moji mali lešinari.
A raspoloženje kao i prognoza vremena za budućih nekoliko dana. Sparno i kišovito,

Da mi se bar glava negdje ugnijezdi… Hm, toliko nekih doživljaja, misli, čega god, neke su čak i pametne, dostojne mene. A nikako da ih skupim, roje se previše, baš ko ti moljci. Nisam lastavica da ih čupam iz etera na letu.

*Ok, sad bi mi trebala ići pjesma. Sa mojim klasičnom motivima – rijeka, noć, mjesečina, vrbe, rogoz, djevojka, koža i motiv iznenađenja. Ne više, ne mogu. Odnosno mogu, al nisam kineski proizvođač češljeva, da svi isto ispadnu. Ajde, Daša, nešto novo..

*Oglas

Kupuje se mjesto na ramenu.
Toplo, poznato, umjereno dlakavo.
Po mogućnosti u gornjoj četvrti kreveta.
Zagrljaj poželjan, priključak na ljubav obavezan.


*Hm, nije novo, staro je ko Biblija… A ajd:)

Sluša se: nešto srcedrapajuče
Želi se: nešto jako jako:)
Osjeća se: lagana sjeta, blaga nevoljkost, ipak popravljivo i time nestaiblno…



*Nadahnuće – najfragilniji stvor od svih.

*Prestajem pit… od sutra…


*Iz anala… :)

*Autobusna II

Utopit ćemo se u kiši prolivenih riječi
Prolaznici će se diviti bijeloj izmaglici
Naših isparenih tijela
Bez logike ćemo se kretati
Odbijati od prepreka
Jedno na drugo.

Noćni vjetrovi će kasnije hladiti obraze.


*(Kad zadnji Cigan zaspi na napukloj gitari, nas dvoje ćemo reči «zbogom» gravitaciji)
*Ciganska u prozi(ne znam više koja, moram žanr polako mijenjat )

*Zbogom silo teže!
Eh, raširim ruke široko, tanka nit zlata me obmota; sutonsko sunce.

*Zamolim vjetrove da pušu. Da me podignu.
A vjetrovi puhali i puhali, al mi samo kosu raznijeli po žitnim proljetnim poljima, kad je srebro zrelosti tek počelo doticati klasove.

*Viknem pticama i kukcima i svim letećim stvorovima da me podignu.
Držale me ptice, skupili se poda mnom labudovi, krijesnice i vrapci, ali nisu me podigli, samo kralježnice polomili.
Polakomili se na pupove drveća, jedni na druge i na moje oči.
Ostala sam na tlu čvrsto ukopana.

*Molila sam drveće da me podigne. Ajde breze, ajde kesteni!
Uzele me mladice i počele rasti obavivši me grančicama naboranim od plodne vode.
Presporo rasle mlade brezice, godove skupljaju polako, starački, neprirodno.
Uzdahnula sam… Idite i vi i vaše granje k vragu!

*Zadnje nade na zmajeve pale, na guje leteće. Planu na me iz tisuću grla, skore mi se karamelom obrazi, sliju kosti u jedan grumen. Trudili se ljuskavci, ali ja im mogu samo sjenu skupljati dok se njihova točka smanjuje prema Suncu.

*Plaho puzalo. Sitan gmizavac. Ogleda se.
Prirodne sile i beštije legle spavati.
Dotrči, dopuza, dograbi.
Šmrcne.
Na najtiši zvuk se trgla Zemlja i pusti me proći.


Sluša se: Blacmore's night – Shadow of the moon
Želi se: trešnje, okolo kilograma, tamne i hladne
Osjeća se: š š š :)