********

28.05.2008.,

*Peteljke, peripetije, zapleti…

*Svojevrstan nastavak Jabuka, makar nije bilo namjenjeno…

*Jednom…

Crni Vanja, premeće izgriženu lulu u ustima; lijevo dva kutnjaka, desno šest.
Dvije obrve postale jedna, mršti se Vanja. Nije dobro sve to oko njega, i neće se dobro skončati.
Dvije bore zatalasale čelo, ljuti se Vanja. Grabežljive nosnice love nedaće.

A kod jezera, mjesečina i mala stopala gazila su bijeli šljunak.
Okrugla koljena nadizala bijelo tanko platno, lijevo pa desno, lijevo pa desno… brzi, sitni koraci, frcaju sitni kamenčići.
Mala garava djevojka vuče dva vranca ka obali. Uzde se napinju, konji ih tiho grizu, ržu, pušu. Drže korak s tankim nožicama.
A djevojče brza, vuče, i siplje suze po grudima. Okreće glavu ponekad, a konji u takt s hodom klimaju grivama, vele «Da, sestro, da ženo, tu smo, pratimo». Paze da na bose pete ne nagaze.
Tužne vrbe na obali rijeke. Vjetar njihovim granama njiše, pokazuje njima smjer kud da ide malo garavo u bijeloj spavačici «Vidi, tamo idi, tamo idi, konje do vode povedi».
I napokon vrući tabani se u vodi nakvase. Struja preuzme prašinu i trnje, ponese ih, zaljulja, i utopi, kao da ih nije ni bilo.
Nakvasi se vodom bijeli lan, crnom noćnom vodom, žedno ju upije, pretoči je po sebi, ohladi njome kosu i ramena.
Trzne se lice djevojčino. Procvjetali joj makovi otopljene krvi na leđima, ispere noćna voda vrućinu s rana i osvježi sjećanje. Stisnu zube garavica, nabubri joj žila na čelu, samo uzani otvori od očiju ostadu, kroz njih tinja crni ugljen.
Stanu konji pred vodom. Crni konji, ne htjede se stopiti s crninom rijeke. Skreću glave, kese zube, ušima bride.
Počne moliti suzama djevojka. «Konji moji…». Zagrli crnu grivu, drugom rukom miluje drugu. Mjesec se ogleda na njenom tjemenu i na konjskim leđima.
Ne maknu se konji.
Zabljesnu ljutnja. Lupi nožicom po površini vode, zamahnu uzdama kao bičem. « Konji moji!»
Spuste vranci poglede, zakorače u vodu. Propusti ih garavka mimo sebe, sebi zdesna i slijeva, i navlaži prohladna voda trbuhe.
Stoje.
Stoji djevojka mokrih kosa i crvene haljine do koljena u vodi.
Stoje dva vranca pognutih glava, a struja nosi virove iza njih, zakreče vodu.

Mršti se djevojka.
Mršti se i Crni Vanja. Vidi kako oblaci prekrili mjesečinu, ali mjesec ne. Loš znak.

Podigne garavnka dlanove visoko, pljesne triput.
«AjaaaaaaAAAAAA A A A A A!!!!»

Zavrište konji, otvore gubice, pjena kroz njih i urlici. Zatalasaju im se bokovi, krenu valovi po cijelom tijelu. Tamna se dlaka presijava.
Izbeče vranci bjeloočnice, strah u ravnim zjenicama. Otvorena usta. Zahropću.
Zabaci lijevi vranac glavu, zabaci i drugi, pogledaju zadnji put u noćno nebo.

*Hladne zvijezde su sijale. Zvijezde nije briga za nas, one nas niti ne vide, mi za njih nemamo sjaj.

Bijela golubica izleti iz konjske gubice. Druga, deseta, jato!!
Isprazni se njihov ovitak, bijelo jato zakruži nad rijekom, zaklepetaju krila, dvije stotine njih, jako zamašu, bijelo paperje zaplovi valićima.

Zasmija se djevojka, obriše suze i nos rukavom, zaigra po obali sa pticama.
«Sestrice… Nosite me!!!»

Podignu je jato. Skupi se pod njenim nogama, i ponese. Ponese je prema njenom domu koji to više nije. A ona se i dalje smije, gladi ptice po leđima, hvali, tepa.
Leti jato s djevojkom prema kući, a mrtve ptice jedna po jedna otpadale, iscrpljene. Mukle lasice ih skupljale, vukle u jazbine, mrvila se vlažna zemlja po njima.

Vidi crni Vanja na nebu oblak ptica i kose. Uhvati se za glavu, lula mu ispadne, potrči koliko ga stare noge nose, sve za glavu se držeći, kao da će mu ispasti od silnog straha i bezmoći.

Mladi sin Vanjin, hladnih očiju i čela, protegnuo u krevetu. Ustao, izađe napolje i udahne. Sav zrak je upio u sebe, ohlade mu se pluća i rebra. Napne mišiće ruku, sva snaga u njemu.
Klepet krila mu kroz polusan se prekasno probio do uha.
Okrene se, a golubice mu pojedoše razgoračene oči. Još samo je osmjeh vještičji vidio. Rastrgale mu ptice bijele utrobu, meke dijelove mu razderale.
Padne tijelo muklo na pod, lupe zglavci prstiju tiho po kamenu.

Djevojče garavo mirno stoji sad. Na leđima rane od biča zarasle, i skine se talog mokrih poljubaca s vrata i grudi.
Okrenu se golubice prema njoj i razmrve je, rastave je na prašinu, a same se rasprsnu perjem, prekriju kamen, travu i koru drveća.

*Crni Vanja drži glavu slijepog mrtvog sina.


Sluša se: sva ciganica i balkanska glazba koju posjedujem…
Želi se: iči spavati snom blaženice
Osjeća se: zadovoljstvo

03:06 - K ( 8 ) - * Drž/Nedaj

*Svaki put kad upalim ovo sranje od Worda i stisnem ovu prvu zvjezdicu, i moj tihi prijatelj kursor zablinka ritmički, prođe me bezadrenalinsko uzbuđenje susreta.


*Moj svingerski izlet

Reklame za najbolje prijatelje naše jetre i za nova mjesta gdje će izgubljeni parovi gledati dugometražno holivudsko sranje.
Reklame za bijele namaze od kojih će naše desni pjevati Odu radosti, a zubi hvaliti naše pretke.
Reklame za usitnjene životinje s nula % masnoća, odčepljivače vječno začepljenih cijevi, vodu koja će nas lansirati u nove orbite mentalnog poleta.

A u susjednoj kući se redaju orgazmi, mirisi tijela i kućnih biljaka se miješaju s isparavanjima skupog alkohola.

Na ulici, pod uličnom lampom (koja se, naravno, izlijeva svijetlosti crvenkastožutom) i mjesečinom, topla bazga procvjetala. Slijepo mirisima dirka okolinu i mašta o pčelinjim dlakavim nožicama. Ona uživa. Sluša swing.

Tri mliječna duha pored bazge. Violina, harmonika i bas. Iz neke tamo pedesete dimenzije, iz nevidljive prisutnosti ugađaju glazbenom biljnom gurmanu. Mrenastim očima prate se, lagano mrdaju dijelovima tijela. Noćni orkestar, čujete ga kad ste lako pripiti i vraćate se kući dobrog raspoloženja.

Preko puta, dva ježa se uz roktanje i hrkanje prakticiraju Kamasutru običnog grljenja, s potencijalom završiti na piku, hahah, s probodenim srcem, i to ne od strane Amura. Kratke nožice i meki trbusi.

A iza osvijetljenih žaluzina, tamno plavih, u znoju lica svog i s nabubrenim venama na rukama, tipkam sve ovo ja. Čujem i reklame, i pohotne susjede, i vidim kroz prozor bazgu kako leluja i duhove čujem i ježeve. Noć treperi kao djevica prije prve bračne noći s fenom u pjenušavoj kupki, noć je živa.

Živjeli noćobdije!

Hebeš zoru…


Sluša se: Swing
Osjeća se: ugodno strujanje misli u mozgu, otvorenost kanala…
Želi se: veliki, ogroman sladoled od jagode i limuna!!!



*Evo me.

*Ušla u život na mala vrata, u zeleni svijet vječnog vraćanja.
Visoki zidovi uramljenosti, oštri kutovi nerazumijevanja, blještavo oko vanjskog promatranja.
I svjetiljka u sredini. Tanki fenjer se klati na porculanskim nitima, prišiven na moj rever. Moljci se prže na njem i odskakuju kao kokice, a vjetrovi ljuljaju sitan plamičak, svaki od sebe ga odguruje.

*Moj je fenjer mali vjetrokaz.

A svijet se vrti, vrteći se mijenjati ne prestaje, miješa boje, vremena, situacije; špil karata se uvijek drukčije preraspodjeli, a Jockeri se skrivaju i cereću sa svakog dijeljenja.

*Taman je svijet, i privlačan, a od njega odbiti može smo ljudska glupost i kukavičluk.
Jesti ga treba velikom žlicom, a gledati kroz masku za zavarivanje. Ružičastu:)

*Mačci sa nestajućim osmjesima, iza svakog kuta, samo očnjaci blješte. A osvijetliš ih mojim fenjerom i vidiš im na rendgenskoj snimci kosti stare i napukle, caklina na zubima požutjela od hašiša i vina.
Makneš fenjer i mačci, oronuli i tromi, plaču. Plaču cijelim tijelom za propuštenom mladošću i izgubljenim bjelinama na kartama života. Pa opet osmjeh navuku, kao da nikad nisu propustili opiranje metronomu, hodanje uspravne glave sa svojim grijehovima na prsima.

*Na obroncima mojeg svijeta grožđe zrije. U lozi panovi gnijezda viju, u parovima pred snom ispituju snagu pogleda i crna zrna gnječe maljavim prstima.




*Male oluje u šalici čaja.


Sluša se:
Želi se: kao uvijek nešto što ne smijem:) ko dijete astmatičar sa ronilačkim ambicijama sam:)
Osjeća se: ipak, tu negdje u nama, uvijek se krije ljubav. I da dijete uvijek ima mogućnosti ostvariti svoje potencijale :D
*Poručuje se: počet ću više pisati tu, ziher100posto



*Hm, kako mi je danas inspiracija bila na neulovljivoj visini, samo bih prepisala svoje remek djelo na kojem se skrušeno ispričavam profesorici iz srednjovjekovne književnosti jer sam krala njeno vrijeme na satu uz napomenu: Dosadni ste!!!

*Boj se proljeća!

Makovi na vjetru,
Klimavi zubi zime popustili stisak.
Priroda se pita «Može li zelenije?»
Sve je novo

Bojte se proljeća!

U svježini vjetra strast se krije,
Otvara pupove i uvlači se u utrobu.
Nove zore su premlade da
Prekriju crne noći.
Dječji izlazak uzalud skriva
Noćni taman blud cvrčaka i lanadi

Bojte se proljeća!

I zečjom se krvlju ispire
Lisičji grijeh u jutarnjoj magli
I taži žeđ lukavica.
I vrba bijesni cvjetovima,
Češljajući zapetljanu kosu jutarnje trave.

Bojte se proljeća!





Sluša se: Home – simply red
Želi se: hm, jedna noć, jedan dan, sve na miru božjem
Osjeća se: hah, mir božji i umor.