ZAŠTO ŽELJKO DILBER BRANI GARAVOG?

20.11.2012., utorak

STRANKA HRVATSKOG ZAJEDNIŠTVA
PODRUŽNICA ZADAR

PRIOPĆENJE ZA JAVNOST

ZAŠTO ŽELJKO DILBER BRANI GARAVOG?

DANA 18. STUDENOGA 2012. GODINE VEČERNJI LIST OBJAVIO JE INTERVJU ŽELJKA DILBERA POD NASLOVOM :
'Znam tko je dao uhititi Gotovinu, ali ne smijem reći'
http://www.vecernji.hr/vijesti/znam-tko-je-dao-uhititi-gotovinu-ali-ne-smijem-reci-clanak-476852

GARAVI BUDUĆI PREDSJEDNIK VLADE REPUBLIKE HRVATSKE?

Tomislav Karamarko – Biografija

U svom izvješću djelatnik Šupe je naveo kako je Tomislav Karamarko svojevoljno pristao na suradnju sa Službom, prije svega zbog kompromitacije pred roditeljima, radi inkriminiranih aktivnosti u kojima je zatečen.Nadalje u izvješću je navedeno, kako je Tomislav samoinicijativno ponudio saznanja o osobama sa šireg područja Zadra, a protiv kojih je završen sudski postupak, a koji se nalaze na odsluženju dugogodišnjih kazna zatvora zbog krivičnog djela neprijateljske propagande.

Tomislav Karamarko, r. 25.05.1959. u Zadru,
Osnovnu školu završio u Kruševu, Obrovac,
Srednju školu završio je u Zagrebu, 1977 g.
Godine 1979. upisao Pravni fakultet u Zagrebu, te se 1982.g. zbog slabijeg rezultata, prebacio na Filozofski fakultet u Zagrebu, gdje je diplomirao smjer povijest 1985.

Prvi radni odnos zasnovao je 1987.

Tomislav Karamarko dolaskom u Zagreb, naselje Pešćenica, krajem 70-ih godina upoznaje tadašnjeg susjeda Željka Malnara, čijim posredstvom ostvaruje niz novih poznanika, kako u samom naselju ( radničkoj četvrti ), tako i u užem centru grada, s tzv. „gradskim dečkima“, od kojih je najpoznatiji Aleksandar Milles.

Budući da je Malnar (glavni suradnik operativca javne bezbednosti Tomislava Stanića, jednog od najboljih inspektora za borbu protiv zlouporabe droga u Hrvatskoj i Jugoslaviji), tih godina slovio kao poseban boem, sa predznakom momka koji je obišao svijet, pod krinkom pustolova, koristio je kao idealan poligon stvaranja prijateljskih veza među širom populacijom, od osoba bliski tadašnjem režimu, vojnih osoba, osoba iz krim. Miljea, pa sve do osoba Romske nacionalnosti, iz šireg dijela naselja Pešćenica.

Kako je Karamarko dolazio iz obitelji slabog imovnog stanja svoj prihod ostariovao je na način da prema preporuci Malnara za osobe romske nacionalnosti skriva predmete iz raznih inkriminranih radnji koje su isti napravili, dali provalama u stanove, društvene objekte i sl., za što bi od istih bio nagrađivan. Sve opisane aktivnosti Tomislav je izvršavo pod velikim velom tajne indirektno se skrivajući iza Malnara i osoba iz njegove blizine.
Kao samozatajni i povučeni student prvo na Fakultetu Prava, kontakte je ostvarivao uglavnom sa osobama sa područja Dalmacije i Hercegovine, predstavljajući se kao domoljub Hrvat, poneka i previše slobodno iznoseći ( prema navodu više izvora ) čistu „ustašku“ opciju.

Studentska populacija Tomislava je u užem krugu nazivala „mutavac“, kako zbog svog specifičnog načina govora tako i zbog njegove prividne povučenosti. Svoje odnose posebno je ostvarivao sa kolegom Smiljanom Reljićem, s kojim se znao i dugo družiti i nakon fakultetskih obveza.

Karamarko je bivšim kolegama na Fakultetu ostao poznat po tme da je znao ponuditi svoje usluge u nabavci razne tehničke opreme, odjeće i inih stvari iz inozemstva, opravdavajući se da iste nabavlja njegov bliži susjed, a u stvari riječ je bila o predmetima iz inkriminirajućih radnji.

Instruiran od Malnara

Zbog nabavke jednog radio prijemnika 1982. g. kolegi studentu sa područja Šibenika, Tomislav i taj kolega završili su na tadašnjo Miliciji, na kriminalističkom ispitivanju. Na ispitivanju u Milicijskoj postaji ( na Zrinjevcu ), Tomislav je pokušavao iznaći rješenje, izbjegavajući možebitne sankcije, kao i kompromitaciju kod roditelja i osoba za koje je vršio opisane aktivnosti spremanja otuđenih predmeta. Tom prilikom ponudio je svoje usluge u spriječavanju „antidržavnih elemenata“, na Fakultetu, jer je tako instruiran od strane samog Malnara. Opisana uloga prema kazivanju i instrukciji Malnara značila je dobivanje na vremenu i mogućnost tzv.vanjskog djelovanja, te da se pronađe osoba iz sustava koja će to „ispeglati“.Malnar je u društvu bliskih poznanika Tomislavu znao ponoviti tu tezu, opravdavajući da je Karamarko inteligentan i može završiti obrazovanje, dok „čergari“ kako je nazivao osobe Romske nacionalnosti, mogu „trunuti“ u zatvoru.

Nakon iznesenih teza, o tzv. pomoći o „pružanju informacija protiv antidržavnih elemenata među studentskom populacijom“ , odmah je izvješten SDS-i, te je upućen njen djelatnik Mladen Šupe, koji je s Tomislavom obavio prvi razgovor, a potom bez značajnih pokazatelja Tomislava pustio na slobodu.

U svom izvješću djelatnik Šupe je naveo kako je Tomislav Karamarko svojevoljno pristao na suradnju sa Službom, prije svega zbog kompromitacije pred roditeljima, radi inkriminiranih aktivnosti u kojima je zatečen.Nadalje u izvješću je navedeno, kako je Tomislav samoinicijativno ponudio saznanja o osobama sa šireg područja Zadra, a protiv kojih je završen sudski postupak, a koji se nalaze na odsluženju dugogodišnjih kazna zatvora zbog krivičnog djela neprijateljske propagande iz čl. 118.st.1.KZ, pritom navodeći uz ostale ime Petra Šale, te njihovih pristaša međtu studetskom populacijom.

Pseudonim Garavi

Nekoliko dana nakon boravka u postaji Milicije,djelatnik Šupe je kontaktirao Tomislava na njegovoj adresi stanovanja, u namjeri da Tomislavu izda konkretne naputke za osobe koje su u tome trenutku operativno interesantne.

Iznenađen brzom reakcijom, kao i konkretizacijom od strane djetatnika Šupea, Tomislav je o istom posjetu izvjestio Malnara, da poduzme određene aktivosti njegove zaštite. Tom prilikom Malnar je kontaktirao dugogodišnjeg poznanika iz JNA Željka Škovrlja, kao i Špiru Ninčevića, obadva aktivna djelatnika KOS-a JNA. Imenovani Škorvlj, koji je porijeklom iz Zadarskog zaleđa odmah je „preuzeo“ Tomislava Karamarka kao svog suradnika, na taj način argumentirano pokušavši kroz taj vid institucionalnog rada izvršiti „zaštitu“ Karamarka, zavodeći ga kao suradnika pod pseudonimom „Garavi“.

Zanimljivo je kako je upravo dopisom Željko Škovrlj izvjestio sjedište centrale SDS-a, u Zagrebu, da nad Karamarkom sve aktivnosti poduzimaju isključivo uz prvotnu konzultaciju s djelatnikom Škrovrljom, što je samo po sebi predstavljalo presedan u takvom radu. Djelatnik SDS-a Miroslav Šupe potom je o svemu poduzetom u predmetu Tomislav Karamarko iznio tri zasebna izvješća o poduzetim aktivnostima,( koja su samo znakovito bila u posjedu djelatnika SDS-a Franje Vugrinca ).

Prvim kontaktom sa Škovrljom, čemu je nazočio i Malnar, Tomislav je naveo kako je od strane djelatnika Šupea pitan za imena nekih osoba studenata sa područja Dalamcije, uz ostale i za Dražena Budišu.
Upravo posljednji je bio prekretnica u tome, da Željko Škorvlj ( po Tomislavovom nahođenju kako je njegov kolega sa Fakulteta Smiljan Reljić, sa područja Drniša od kuda je i Budiša ), poduzme aktivnosti suradničke strukture prema Reljiću, te istoga ustupi djelatniku Špiri Ninčeviću, na daljnje postupanje, a koji je Reljića registrirao kao suradnika pod pseudonimom „ Glavonja“.

Suradnici „Garavi“ i „Glavonja“ , zavedeni su u KOG-u, linija rada nacionalizam i terorizam, pod kategorijom Hrvatski terorizam.No međutim u tim dosjeima nije zavedeno niti jedno izvješće suradnika, osim opaske da rad na istim preuzima SDS, u suglasnosti KOG-e.

Prve aktivnosti koje je Tomislav prema dostupnim podacima, kao i djelu dokumentacije koju je ustupio op. djelatnik Šupe, u svojstvu suradnika započeo, je u katoličkoj organizaciji „Kršćanska sadašnjost“, 1984.,g., gdje je volontirao, a od kuda je prema naputku Škovrlja podatke povremeno ustupao i SDS-u tj. djelatniku Šupeu.

Dobiveni podaci koji su dostupni SDS-u nisu imali nikakvu operativnu zanimljivost, već su se uglavnom odnosili na njegov subjektivni odnos prema načinu rada među osobama koje su djelovale u udruzi. Tako je Šupe u jednoj od svojih analiza kontakata sa suradnikom, naveo da suradnik nije pouzda te njegova uloga i saznanja koja prezentira ne predstavljaju daljnji interes službe, ali zbog dopisa koji je prvodno naveden od strane Željka Škovrlja, tj. KOS-a, nastavljaju daljnje kontaktiranje sa suradnikom, prema vlastitoj prosudbi, te aktualnoj situaciji.

Nakon diplomiranja Tomislav zasniva svoj prvi radni odnos u Državnom arhivu RH, gdje je bio djelatan do kraja 1990.g.

Posebno se izdvaja vrijeme 1987/88 godina gdje je ime Tomislava Karamarka također evidentirano u službenim izvješćima SDS-a, u trenutku velike pljačke znakovita naslova Sveučilišne i nacionalne knjižnice, te Metropolitanske knjižnice Zagrebačke nadbiskupije od strane Aleksandra Millesa, kao jednog od pomagača operacije „Knjižnica“, no međutim usprkos dobrim odnosima sa Millesom, kao i osobama koje su bile uposlene u tim knjižnicama, Karamarko je izdvojem iz istrage.

Obredi crne magije

U to vrijeme Tomislav i dalje nastavlja svoja druženja sa Željkom Malnarom, preko koga upoznaje svoju buduću suprugu Enisu Muftić, dok Željko 1989.g. stupa u brak sa Emirom Hasanpašić, ( čiji je otac Osman Hasanpašić, poznati alternativni liječnik i specijalist radiestezist, pisac i autor mnogih knjiga, priručnika i vodiča kroz alternativnu medicinu ), a kumovi supružnicima Malnar su upravo Enisa i Tomislav. Enisa i Emira od ranog djetinjstva su nerazdvojne, kao i njihovi očevi Osman Muftić i Osman Hasanpašić, poznati zagovornici šerijata, u Zagrebačkom mešihatu islamske zajednice.Kontaktom sa Enisom Tomislav upoznaje budućeg šogora Amira Muharemija, koji je iste godine zasnovao brak sa Sanelom Muftić.

Već spomenutog Millesa, Karamarka, Malnara,Enisu i Emiru, povezivala je posebna vjerska literatura, kao i obredi crne magije, gdje su značajno uporište u tome imali kod Hasanpašića. Hasanpašić je svojim poduzećem „Nova Arka“, u Tkalčičevoj 41 prvi na području RH započeo prodaju predmeta potrebitim u obredima crne magije, ezoterije,tarota itd. Svijet okultizma posebno je interesirao Karamarka, te ga je potajno proučavo, te mu bio sklon, iako je bio praktični vjernik, što je u njegovoj obitelji posebno gaila njegova majka.

Krajem 1989.g., Tomislav je aktivno pokušava uključiti u stvaranje nove stranke HDZ-a, tako da je bio jedan od sudionika na zakazanoj osnivačkoj skupštini, koja se trebala održati u Hotelu Panorama u Zagrebu ( a čija se osnivačka skupština na kraju održala na NK Jarunu). Karamarko je tada zamjećen zajedno sa Tomislavom Družakom, kao jedini od glasnijih kritičara novog predsjednika HDZ-a Franje Tuđmana, budući su osobno bili zagovornici da predsjednik te stranke bude Marko ili Vlado Veselica.

Nakon prvih višestranačkih izbora, Tomislav pokušava učvrstiti zemljačke odnose sa osobama iz zadarskog zaleđa, točnije iz mjesta Kruševo ( od kuda je podrijeklom ), no međutim od osoba podrijeklom iz istih krajeva, a koje su uposlenici poduzeća „Zagrebački Transporti“ ( danas Croatia Bus ), biva prozivan za suradnju sa raznim institucijama bivše države, te tako proklamiran za nepoželjnog u društvu Kruševljanja. Ogorčen reakcijom tih osoba, koje su ga izbjegavale, isti pokušava učvrstiti svoju poziciju u stranci HDZ. Posredstvom poznanika Zvonka Trusića i Stipe Mađarela ( koje je upoznao preko Malnara ), upoznaje jednog od istaknutijih članova nove stranke Vicu Vukojevića. Vice nekoliko dana nakon upoznavanja sam ostvaruje kontakt sa Karamarkom, pokušavši ga angažirati u proces organizacije prvog općeg sabora stranke HDZ-a u dvorani Lisinski, na što je Tomislav bezrezervno pristao.

U samoj organizaciji stranačkog sabora Tomislav nije imao značaniju ulogu, no na održavanju istog bio je zamijećen od strane većeg broja osoba iz Zadarskog zaleđa kao osoba bliska novom vodstvu stranke, a što je i sam dodatno isticao.

Gradio reputaciju kod prognanika

Novonastala okolnost potom je Tomislavu učvrstila i podigla renome među osobama iz njegovo mjesta porijekla, gdje se potom značajno nametnuo u organiziranju i dopremanju naoružanja Hrvatskom življu na širem području Kruševa i Obrovca. U vrijeme oružanih sukoba na području naznačenih mjesta, tijekom 1991.g.( koja su potom okupirali četnici ) u obrani samog mjesta Tomislav nije aktivno sudjelovao, već je kritične zgode bio u Zagrebu. Nakon okupacije Kruševca, te iseljavanja hrvatskog stanovnišva Tomislav je aktivno sudjelovao u organiziranju njihovog prihvata, kako na području samog Zadra, tako i na širem području Zagreba. Tim činom dodatno je izgradio reputaciju kod samih sumještana i Hrvatskog stanovništva sa šireg područja Obrovca i Benkovca, koji su bili prognani.

Svoj prvi radni odnos u samostalnoj RH, Tomislav zasniva dana 17.06.1991.g.,na poslovima šefa kabineta predsjednika Vlade RH Josipa Manolića, a prema preporuci tadašnjih pomoćnika Ministra unutarnjih poslova Vice Vukojevića i Ministra obrane Josipa Perkovića ( kojeg Karamarko do tada nije poznavao ). Na novom radnom mjestu Karamarko brzo stječe povjerenje Josipa Manolića, kao i njegovih najbližih suradnika, kojim aod samog početka iskazuje odanost. Tome u prilog ide podatak, da je Manolić u širem okruženju svojih pouzdanika, među kojima je nazočio i Zdravko Tomac, hvalio Karamarka kao mladu, nacionaln neopterećenu osobu, na koju se bezrezervno može računati. Obnašajući svoju dužnost, Karamarko stječe simpatije prvo Stipe Mesića, s kojim počinje intenzivnije druženje i prijateljstvo, u što uključuje svog dugogodišnjeg prijatelja Željka Malnara.

Također ogromno povjerenje stječe od Franje Gregurića, koji ga preuzevši Vladu RH, nakon Josipa Manolića zadržava na istim poslovima. Sve iznimno povjerljive poslove kako u samoj Vladi, tako i u osobnim aktivnostima, Gregurić povjerava isključivo Karamarku.

Sazivom druge sjednice Sabora RH dana 10.09.1992.g. Tomislav preuzima novu dužnost, šefa kabineta predsjednika Sabora Stjepana Mesića. Znakovito je i to, da je Karamarko na traženje Hasanpašića, te buduće supruge, upravo u Saboru uposlio operativno interesantnu osobu Indiru Honić, alijas „Fatma Nur Dženet“. U rješenju koje je potpisano od strane predsjednika Sabora Stjepana Mesića, raspoređena je na poslove višeg stručnog referenta, koja je u svojim kontaktima sa zaposlenicima Sabora, kao i zastupnicima, javno navodila kako je zaposlena prema preporuci Stjepana Mesića, budući je njegova ljubavnica.

Spomenuta Indira, operativno je postala interesantna provedbom OA „FES 1“, kada je službeno zabilježen njen kontakt sa stranim obavještajnim službama, točnije prvim tajnikom veleposlanstva Irana u Zagrebu, koji je zadužen za obaviještajne poslove. Osim tih aktivnosti Indira je operativno postala interesantna po pružanju usluga gatanja, okultizma, pa i samog sotonizma, a u javnosti se predstavljajući kao vidovnjakinja. Tomislav Karamarko znao je učestalo koristiti njene usluge „obnove energije tijela“, što je radio u strogoj diskreciji zbog toga što su Indiru pojedini katolički svjećenici Zagrebačke nadbiskupije javno proglašavali pristašom i jednom od vođa sotonizma i okultizma u RH.

Poslove šefa Mesićeva kabineta, Karamarko obnaša do 15.06.1993., kada preuzima dužnost načelnika PU Zagreb, kada i stupa u građanski brak sa suprugom Enisom.

Obnašanjem dužnosti načelnika PU Karamarko intenzivno ali samozatajno počinje graditi vlastitu mrežu, pritom koristeći postojeću infrastrukturu, koja je pod paskom obavještajnog aparata, te osoba Gregurić, Mesić i Perković.
Karamarkovim upravljanjem PU Zagreb, kao najvećim sustavom u MUP-u RH, počinje dugogodišnja križaljka, pritom ništa ne ostavljajući slučaju. Za svog pomoćnika kriminalističke policije, prema direktnom naputku Josipa Perkovića imenuje Damira Lončarića, temeljne policije Vladimira Fabera ( koji je ujedno bio njegov zamjenik ), a specijalne policije jedinice PU „ALFA“, imenuje Zorana Cvrka.

U samom sustavu kriminalističke policije značajno je imenovanje pojedinih načelnika gdje je bio prioritet zaštite kadrova, upravo pod kapom Karamarka, kao državotvorne osobe s naglašenim desničarskim stavovima.Osim zaštite kadrova druga zadaća je bila isključivo detaljno organiziranje prave kriminalne mreže na relaciji ulica-policija-sud, gdje bi bile uključene osobe od povjerenja tj. one koje je upravo služba bivše Jugoslavije koristila u raznim aktivnostima. Prvi plan bilo je gospodarsko rušenje sustava od malih poduzetnika do tvrtki koje su u postupku privatizacije, koristeći se registracijom novih tvrtki s isključivim ciljem gospodarskog kriminala.

U vremenu od kraja 1993.g. do početka 1995.g. ta grupacija je na širem području Zagreba izvršila prevare u visini od cca 30 miliona tadašnjih DM. Policija je svoju neučinkovitost pravdala da za to ne postoji interes politike, prebacivajući pri tome obavještajnim kanalima da su pojedini politički dužnosnici i sama obitelj Tuđman uključeni u te procese. Karamarko je između ostalog sesvetskoj tvrtki „Europatrade“, omogućavo ilegalne uvoze elektroničke opreme u ogromnim količinama, pri čemu je policija osiguravala šleperima nesmetan prelazak granice i pratnju do skladišta u zagrebačkim Sesvetama. Najzanimljiviji je podatak, da je Karamarko osobno, upravo koristeći taj aparat, izvršio pritisak na vlasnika tvrtke „Croatia Bus“, Leona Sulića da preda tvrtku isključivo zbog zemljišta na kojem se nalazilo sjedište poduzeća u Heinzelovoj ulici u Zagrebu, a isto je nalazilo u neposrednoj blizini njegove adrese stanovanja.

Na mjesto načelnika odjela organiziranog kriminala imenuje Jadranka Belinu, koji je isključivo sa svojim pomoćnicima zadužena za poslove nadzora i jedn od servisa grupe oko Zlatka Bagarića s jedne strane, te Vjeke Sliška s druge.

Sve opisane inkriminirane aktivnosti, djelatnici Službe su i evidentirali, te video zabilježili jednu novčanu transkakciju, prema Lončariću i Šeničnjaku, gdje je evidentan opis aktivnosti svakog od navedenih, sa obavljenim radnjama, kao i podjelom novca za svakog sudionika.

Operativni sadržaj sa video materijalom tijekom 1996.g. ustupljen je osobno pomoćniku MUP-a za kriminalističke poslove Željku Sačiću, koji je nekoliko puta pregledao video dokaz, te nedvojbeno ukazao na žurno procesuiranje sudionika, djelatnika PU Zagreb, a kasnije PU Zagrebačka.Do procesuiranja nikada nije došlo, osim što je Karamarko kao „nagradu“ dobio imenovanje na mjesto pomoćnika MUP-a za kadrovska pitanja, gdje je bio djelatan do kraja 1998.g.

Početkom 1994.g. a nakon izlaska Mesićeve skupine iz HDZ-a, Karamarko je bio jedan od pouzdanih osoba koji je kao dužnosnik mogao politički biti doveden u svezu sa Mesićem, a samim tim biti smjenjen na mjestu načelnika PU. U zaštiti pod predznakom profesionalnosti i znanja njegovih kadrova, Karamarko sa Damirom Lončarićem, u što uključuje svog poznanika Millesa, na Krležinom Gvozdu inscenira provalu, gdje je Milles glavni akter priče. ( Kako je Milles već od 1988. g. osuđen na kaznu zatvora od 15 godina za gore opisane aktivnosti, već 1993.g. biva prebačen na otvoreni dio u zatvoru Lipovica, upravo na intervenciju Karamarka dok je obnašao dužnost u Saboru RH. Nadalje, zanimljiv je podatak kako je u vrijeme same provale na objekt obiteljske kuće, zamjećen Milles, te počinje potjera u koju se osobno uključuje Damir Lončarić. Dolaskom do Jurjevske ulice, gdje Milles izvršava otmicu djelatnika policije ( koji je vršio dužnost osiguranja objekta ) počinje pravi zaplet, u koji se prema dogovorenom scenariju uključuje prvo kao pregovarač u talačkoj situaciji sam Lončarić, koji potom u sve uključuje aktualnog ministra UP-a Ivana Jarnjaka. Sam pregovor sa Millesom u nazočnosti Jarnjaka vodio je Lončarić, koji je na opće zadovoljstvo okončao „talačku“ situaciju, te pridobio Millesa na dobrovoljnu predaju, a potom ga on osobno uhitio.

Nakon obavljene kriminalističke obrade, Milles je ponovno upućen u poluotvoreni zatvorski dio kaznionice Lipovica,gdje je pod nerazjašnjenim okolnostima nakon osam dana pronađen mrtav, službeno potvrđeno kao samoubojstvo.

Brkić kao Karamarkov kadar

Opisana aktivnost u nazočnosti Jarnjaka, učvrstila je položaj Karamarka i Lončarića kao profesionalaca i znalaca u obnašanju i najtežih zadaća. Sve opisane aktivnosti operativno su popratili djelatinici Službe, a tehničkom kontrolom sredstava komuniciranja potvrđena je sprega trojca Milles-Karamarko-Lončarić.Prema dostupnim podacima Službe, sva operativna postupanja po predmetu PU Zagreb, koja su se odnosila na Lončarića i Karamarka, osobno su bila pod nadzorom Franje Vugrinca, te nigdje nisu evidentirana.

Sva previranja u PU iziskivala su manje kozmetičke promjene, gdje se na mjesto načelnika Sektora kriminalističke policije imenovan Šeničnjak, a na mjesto Zorana Cvrka imenovan je Miljan Brkić. Važnim je napomenuti da je Brkić odabran kao osoba koja je nedvojbeno sudionik u obrani RH, sa „pedigreom“ Hercegovca, ali kojemu je supruga Kornelija iz mješovitog braka, čija mama Dragica r. Malbaša je Srpkinja iz Bosanske Dubice. Brat Dragice, tj. Miljanove punice je pukovnik JNA Slobodan Malbaša ( sudjelovao zajedno s Andrijom Rašetom u pregovorima u Hotelu I, u Zagrebu ).Posredstvom tih pozicija Brkić je odabran u Karamarkov tim s jedne strane od Vice Vukojevića i druge strane Cvrka-Malbaše i Fabera.

Upravo je Brkić od strane Karamarka prepoznat kao najpouzdaniji i najodaniji u provođenju svih aktivnosti, koji bezprijekorno izvršava svaku njegovu zapovijed. Karamarko je svoj autoritet i povjerenje kod Brkićaizgradio plasirajući u svakom međusobnom kontaktu svoju radikalnu hrvatsku opciju, te proklamirajući politiku predsjednika Tuđmana kao izdajničku ( kako je naveo „budući vrši ustupke Srbima, na štetu Hrvata“ ).Takva načela odgovarala su Brkićevu svjetonazoru, koji osim ratnih rasluga nije imao nikakvu stručnu naobrazbu za mjesto zapovjednika.
Na mjestu pomoćnika ministra, Karamarko nije iskazivao nikakvu aktivnost, već je otvoreno počeo širiti tezu o stranci HDZ-u i Tuđmanu kao jedinim krivicima svega u RH, pritom tajno proklamirajući novu političku stranku HNS i starog prijatelja Stjepana Mesića.

Prekidom obnašanja poslova pomoćnika ministra, Karamarko zasniva novi radni odnos u HAK-u, na mjestu glavnog tajnika, gdje je iskoristio poziciju i utjecaj Ile Bakovića, te njegovog brata Ante,koji je u to vrijeme djelatnik HIS-a. Obnašajući poslove glavnog tajnika HAK-a, Karamarko je idealno iskoristio za bolje pozicioniranje i pripremanje za predsjedničke izbore.

U Mesićevom stožeru

Pripermanje predsjedničkih izbora, kao i organizacija samog stožera kandidata Stjepana Mesića, za Karamarka je aktivno počela u rujnu 1999.g., od organiziranja prvih suradnika „donatora“ i novinara, s kojima je svakodnevno održavao kontakte.Njegov utjecaj u EPH, nedvojbeno je prema također dostupnim podacima Službe bio izgrađen do te razine da je u određenim tekstovima mogao vrštiti cenzuriranje. Također je važno napomenuti, da je Karamarko koristeći prijatelja Mira Laca, koji je direktno kontaktirao sa novinarkom Jasnom Babić, krajem 1999.g. u vrijeme provođenja famoznog proces tzv.“Zločinačke organizacije“ plasirao za sve osumnjičenike i njihove kriminalne aktivnosti pokroviteljstvo od strane aktualne vlasti, pritom navodeći imena Ivića Pašalića,Drage Krpine i dr..., a ponaosob obitelji Tuđman.

Sa druge strane Karamarko za ista plasiranja koristi Ivu Pukanića, Denisa Kuljiša,Andrea Maksimovića, Sašu Lekovića, Dušana Miljuša i Marka Cigoja, na način da je preko svojih satelita, pritom koristeći Hrvoja Petrača ( preko Lončarića ), Zvonka Trusića, Nikolu Vukovića ( nasljednik na mjestu tajnika HAK-a ), Mirka Ljubičića-„Švepsa“ i Nikolu Krištu, da budu kao „neovisni“ izvori informacija, koju su navedeni novinari međusobno razmjenjivali, te potvrđivali kao autentičnu i provjerenu.

Sve napijed navedeno potvrdili su djelatnici SZUP-a u svojim operativnim postupanjima, kao i korištenjem operativno-tehničkih sredstava, nad svim prethodno imenovanim osobama.

U početku javnog istupa Karamarka kao ključne osobe i voditelja stožera u timu Stjepana Mesića, kao kandidata za predsjednika RH, počelo je otvoreno prikupljanje financija. Osim istaknutih pojedinaca iz gospodarskog miljea, koje je predvodio poduzetnik Tomislav Antunović, a koji su bili paravan prikupljenih donacija, Tomislav je propagirao veliko broj osoba albanske nacionalnosti. Među isaknutijim Albancima svoj oboj u financiranju dalu su obitej Kačinari i Gjergaj, s područja Zagreba ( dugogodišnje poznanstvo s Mesićem ), a posebno je naglašen doprinos Lulzim Krasniqi tzv.“Ljulji“, te njegovih sunarodnjaka iz Švicarske i Njemačke, obitelji Qazima Osmanija i Behgjet Pacolli.

Osmani i Pacolli uistinu su glavni financijeri kampanje Stjepana Mesića, ali isključivo po dogovoru sa Karamarkom.

Naime, poznanstvo Osmani, Pacolli i Karamarko seže iz ranih 90-ih, kada je Tomislav u ime svog nekada pretpostavljenog započeo suradnju sa istima oko poslova TDR-a i TDZ-a, kao i plasmana duhanskih proizvod na području EX Jugoslavije, kao i europskih zemalja.Ta duhanska struktura ima svoje korjene u tranziscijskim, političkim strukturama u Hrvatskoj i Srbiji početkom 1990-ih godina.

Upravo je u vrijeme Gregurićeva mandata u Hrvatskoj, praktički u tajnosti proveden postupak pretvorbe i privatizacije duhanske industrije (preko tvrtke u Varaždinu osnovane od strane Željka Tomljenovića pomoćnika ministra Ivana Jarnjaka i čelnika AKD-a tvrtke koju je osnovala vlada RH), prije svega Tvornice duhana Zagreb i Tvornice duhana Rovinj, na nezakonit način, a prema uputama za privatizaciju duhanske industrije koje je u tajnosti izradila Gregurićeva Vlada.Bio je to proces reorganizacije duhanske industrije u Hrvatskoj koja je kasnije postala jedna od glavnih organizacijskih dijagonala duhanske kriminalne organizacije na prostoru zemalja EX Jugoslavije. Točnije, bez takve reorganizacije duhanske industrije u Hrvatskoj, nebi bilo niti takve duhanske kriminalne organizacije.

Duhanski lobi

Dakle, prvo je uslijedio proces „reorganizacije“ duhanske industrije, prije svega u Hrvatskoj ( pod palicom Gregurića ), a potom pod utjecajem iz Hrvatske i dijela duhanske industrije u BiH, da bi se potom spriječio ulazak stranih duhanskih industrija na prostor novonastalih novih država,( „ozakonjeno“ potpunim monopolom TDR-a u vrijeme Matešine Vlade, a Mateša je u to vrijeme zet Franje Gregurića ) kako bi se duhanskoj „organizaciji“ potupno osigurao trgovinski monopol nad međunarodnom ilegalnom trgovinom duhanskim proizvodima preko cijelog Balkana.

Duhanska organizacija začeta je upravo od strane Tvornice duhana Rovinj, sa svojim čelnim ljudima Antom Vlahovićem i Pliniom Cuccurinom, naravno uz svestranu podršku Gregurića, s kojima je u posljednje vrijeme njegova predsjedanja Vladom, sve pregovore vodio Karamarko.

U Hrvatskoj su prvi šefovi te organizacije izvan same proizvodnje bili Hrvoje Petrač, jedan od notornih šefova hrvatskog kriminalnog podzemlja, te ljudi bliski ratnom premijeru Franji Greguriću, posebno Ante Vlahović i Plinio Cuccurin, te bankari poput Franje Lukovića dugogodišnjeg predsjednika uprave Zagrebačke banke, koja je otvoreno bila umješana u stvaranje duhanske organizacije, sudjelujući u vlasničkoj strukturi duhanske industrije, ali i operacijama pranja novca balkanske duhanske organizacije. Zagrebačka banka je plasirajući nepovoljne kredite Tvornici duhana Zagreb, istu preuzela radi dugova, a onda je prodala puno manjoj Tvornici duhana Rovinj, stvarajući tako monopolni položaj, koji je potpuno osiguran onemogućavanjem ulaska stranih duhanskih kompanija na hrvatsko tržište, pod opravdanjem zaštite domaće proizvodnje.

Zanimljivo je kako je predstavništvo TDR-a u bivšoj SRJ u drugoj polovici 90-ih vodi Jovica Stanišić glavni operativac Slobodana Miloševića s kojim se razišao u drugoj polovini devedesetih.

U stvaranju balkanske duhanske organizacije, važnu ulogu imaju i ljudi poput Vlade Brkića u Hrvatskoj i Andrije Draškovića u Srbiji, koji su cijelo vrijeme bili ključni suradnici kriminalne organizacije pod kontrolom Hrvoja Petrača, pa je tako međunarodno krijumčarenje cigareta preko Srbije organizirano upravo u toj sprezi Andrije Draškovića s kriminalnim organizacijama u Hrvatskoj.

U Hrvatskoj je u tome trenutku značajan dio kriminalne organizacije koju je kontrolirao Hrvoje Petrač, a s kojom su surađivali i Ratko Knežević i Andrija Drašković u zatvoru, tzv. zločinačka organizacija iz sudskih procesa s početka 2000-ite godine, dok se i protiv samog Petrača u tome trenutku podiže više kaznenih istraga, od kojih i jedna zbog međunarodnog krijumčarenja cigareta, a osim Petrača vodila se i protiv Srećka Kestnera i Ratka Kneževića, sve do 2002. g.

Prijelomni događaj u tim procesima predstavlja tajni dogovor Qazima Osmanija zvanog „Felix“ i Hrvoja Petrača u Ankari, u Turskoj koji je 2001. g. uz posredovanje tadašnjeg veleposlanika RH u Turskoj Amira Muharemija ( šogora Tomislava Karamarka , na čije je inzistiranje taj sastanak uslijedio ).

Dakle, ti su se klanovi i kriminalne organizacije jednostavno morali reorganizirati, kako ne bi nestali s kriminalne karte Balkana, i taj trenutak njihove slabosti prepoznao je i iskoristio Qazim Osmani zvani Felix, koji tada sklapa kriminalne saveze sa Petračevom organizacijom. Upravo su na sastancima u Ankari uz posredovanje pripadnika klana Osmani ( Amira Muharemija ) Qazim Osmani Felix i Hrvoje Petrač dogovorili kriminalni sporazu o pruzimanju infrastrukture Petračeve kriminalne organizacije za međunarodno krijumčarenje cigareta u Hrvatskoj.

Konačni dogovor Petrača i Osmanija postignut je početkom 2005. g., nakon čega je Osmani trebao samo definirati dogovor s Antom Vlahovićem i tajnim vlasnicima TDR-a odnosno Adris grupe.Prvi sastanak Vlahovića i Osmanija,kako doznajemo dogovio se upravo početkom 2005. Godine uz posredovanje Ekrema Lluke. Vlahović je tada upozorio Osmanija kako postoji grupacija tajnih vlasnika TDR-a, koji se kriju iza tajnih skrbničkih računa u Zagrebačkoj banci, s čijim se punomoćnicima mora dogovoriti oko onog dijela preuzimanja TDR-a koje vlasništvo ne kontrolira Vlahović sa svojim ljudima.Kasnije je posredničku ulogu između Vlahovića i Osmanija preuzeo po naputku Felixa Dražen Golemović.

Dnevno.hr

U Zadru, 20. studenog 2012. godine

STRANKA HRVATSKOG ZAJEDNIŠTVA
PODRUŽNICA ZADAR

- 14:21 - Komentari (0) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

<	studeni, 2012					>
P	U	S	Č	P	S	N
			1	2	3	4
5	6	7	8	9	10	11
12	13	14	15	16	17	18
19	20	21	22	23	24	25
26	27	28	29	30

Komentari On/Off

Zajedništvo

Hrvati trebaju više poštivati načelo zajedništva i pridružiti se, i rješenje je tu, uvijek je tako i bilo, jer jedinstvo je odraz reda, tj. snaga. Kada se zlo očituje, u pitanju je jedinstvo – zajedništvo jedne zajednice. Dakle, pored zajedničkog angažiranja za opće dobro zlo ne može opstati i evo odgovora za sve navedene probleme.

DONIRAJ
Pomozite rad Stranke hrvatskog zajedništva.
Donacije možete izvršiti uplatom sredstava na račun:
HR422390001 - 1100374681
BIC / SWIFT: HPBZHR2X
Hrvatska poštanska banka, dioničko društvo
Zagreb, Jurišićeva 4
u korist:
Stranke hrvatskog zajedništva
Đure Basaričeka 12
23 000 Zadar
OIB: 36372094522

STRANKA HRVATSKOG ZAJEDNIŠTVA – SHZ

PREDSJEDNIK SHZ-a
mr.sc.Miljenko Marić, dipl.iur.

POTPREDSJEDNICI SHZ-a :
Pero Antunović, dipl.iur.
Jozo Marunica

e-mail adresa: shzzadar@gmail.com
http://shzzadar.blog.hr/
https://www.facebook.com/Stranka-hrvatskog-zajedni%C5%A1tva-944262495628175/timeline/

CILJEVI I NAČELA DJELOVANJA STRANKE HRVATSKOG ZAJEDNIŠTVA

(1) SHZ je osnovana radi stvaranja boljih uvjeta života Hrvata i ostalih građana u RH.
(2) SHZ će poticati svakog pojedninca u RH da žrtvovanjem – angažiranjem – djelovanjem, doprinese općem dobru u RH.
(3) SHZ će poticati Hrvate i ostale građane u RH na samokritiku i kritiku.
(4) SHZ će poticati na samoinicijativu i inicijativu Hrvate i ostale građane u RH.
(5) Osnovna zadaća SHZ-a jest vratiti samopouzdanje Hrvatima i ostalim građanima RH.
(6) SHZ će poticati na red i rad, u skladu s moralnim vrijednostima, radi zadovoljstva što je smisao života na Zemlji.
(7) SHZ će poticati na zajedništvo iseljenih Hrvata i Hrvata u domovini radi općeg dobra naroda.
(8) SHZ će poticati svakog Hrvata i građanina RH na uzorno djelovanje, prema kršćanskim i moralnim načelima.

Linkovi
Braniteljski forum
Braniteljski portal
057info.hr
dnevno.hr
Makarska Post
Pokret za preporod hrvatskog duha
ezadar.hr
Zadarski list
tjedno.hr
zadardanas.hr

Hrvatski grb je simbol Hrvata kroz povijest
Današnji hrvatski prepravljeni grb uglavnom prezentira hrvatski duh. Za konstatirati je kako je formom od misaone sfere degradirao u osjetilnu. Diverzija se dogodila inverzijom; kada je početno bijelo polje zamijenjeno crvenim na šahovnici od dvadeset i pet polja, od trinaest bijelih i dvanaest crvenih, točno za dvadeset pet suglasnika hrvatskoga jezika.

Diverzija se dogodila i u sadržaju tj. od misli preko riječi do djela točno onda kada se krenulo sa crvenog polja, što je rezultiralo da se na vrh najdomišljajnijeg grba na Zemlji postave životinje koje simboliziraju puku osjetilnost.

Od samog iskona uvijek, zbog smisla, počinjalo se s bijeloga polja mislima pomoću glasova (slova) činiti riječ koja bi adekvatno sačinjena djelom pokazala i potvrđivala čovjeka. Kako je po Stvoritelju nastao čovjek tako je i izvorni hrvatski grb simbolično potvrđivao i slavio život.

Dakle, izvorni neprepravljeni hrvatski grb bio je slika i odraz čiste ideje – duha i riječi koja je spajala čovjeka s Apsolutnom idejom – Bogom, samim izvorom čovjeka. Dvadeset pet polja za dvadeset i pet suglasnika hrvatskoga jezika smješteno je na ploči oblika velikog slova U samoglasnika hrvatske abecede, koje je za Hrvate simboliziralo ustajanje, potom kretanje što je za čovjeka život i živjeti. Slovo U Hrvatima je i kao potkova simbol za sreću. A iz kuta ukusa, estetski valovite linije najviše se mile duši čovjeka od kakvih je sačinjeno i slovo U.

To svjedoči da su Hrvati kao narod i kao kršćani adekvatno evoluirali po Novom zavjetu, kao odrazu duha, po mudrosti čovjeka kao odrazu razuma; spoznalo se da se zlo pomoću zla ne uništava već potencira. Isus Novim zavjetom ističe čovjeka kao razumno biće koje praštajući drugom čovjeku jest više u funkciji života. Ovo sve skupa može se iščitati u starom nemodificiranom hrvatskom grbu, koji je po formi još više po sadržaju toliko poticajan u pravcu dobra – života.

Međutim u srazu kako su Hrvati zaboravljali poruke svoga grba – tako su okupatori mijenjali formu hrvatskog grba pa se tako izgubio prvobitni smisao. Na kraju hrvatski grb kakav je danas, uglavnom je po volji i spoznaji Hrvata, što je odraz uvjeta i . . . . ali i dovoljan razlog za dekadentno stanje na terenu. I dovoljan razlog za veselje Hrvatima jer su spoznali uzroke vlastitog posrtanja: privid kao odraz osjetilnosti zagospodario je Hrvatom, dakle stari hrvatski grb je odraz razuma isto kao što je verzija modernog grba odraz osjetilnosti.

Očito zbog privida, Hrvat zapostavlja smisao – život kakav priliči čovjeku, zaboravlja da duša, djeca i ognjište zahtijevaju i potiču k vječnom životu. Zato duša, djeca i ognjište, potrebuju činjenu urednost što je po angažiranju adekvatno, pravedno kakva god je . . . Eksploatatori su se ustajali i pozivali samo materiju, po volji - u osjetilnoj sferi na konačnom putu postali smrtni i tako izgubili smisao na putu beskonačnom. Dok se okupatori ustaše zbog porobljavanja, porobljeni su se ustajali protiv eksploatatora, važno je i pojasniti zašto se tko ustajao.

Eksploatatori, porobljavajući obično zbog žena i zlata kao odraza osjetilnosti, određuju svoju propast, kao i narod koji mu dopusti da ga porobi. Na tuđem ognjištu to čini navikavajući na modu i neku emancipaciju, što je uvijek kao odraz osjetilnosti, lukavošću zavodi po prividu i ostavlja pustoš. Tako su žena i muškarac suodgovorni za jadno stanje u koje su dovedeni po nekom okupatoru, obično kada osjetilnost, umjesto duhovnosti zauzme prvo mjesto, što se danas pokazuje i preko hrvatskog grba.

Čovjek prije svega kao duhovno biće kreće s bijelog polja koje simbolizira čistoću, tako otvarajući se dobronamjerno na zemlji podržava bit čovjeka, dakle u biti podržava bitno, zboreći čuva drugog čovjeka i sebe – konkretno. Dakle, to može kada duhovnošću - mudrošću pomoću riječi kontrolira potencijalno osjetilnog čovjeka.

Ovim slijedom redanjem čovjek spozna da je utoliko jak koliko je zaslužio dok prašta i spašava, što je pravedno i priliči uspravno - dostojnom stilu, da se tek od misli preko riječi poznaje po imenu što je i konkretno biće na Zemlji, uglavnom sve skupa čovjeku i mističnost. Spoznavajući se, sam sebe čovjek tako nagrađuje i pravda prema iskonskim pravilima.
Dakle, na ognjištu, po Ocu nastaviti promišljati kako činiti od glasova riječ kojom se dobro poziva što je predradnja čovjeku na putu za vječnost. Tko se angažira za život ima život, što je njegova sudbina po činjenju, ukoliko mislima djela usklađujemo po riječima kao vezom Stvoritelj - čovjek.

Tako se čovjeku i čini kako pravilno djelujući zarađuje za vječno, dok nečovjeku kako sve čini zbog materijalnog, nesvjestan na putu konačnosti. Koliko čovjek drugom čovjeku činjenjem pokušava pomoći, samokritički treba poći od sebe, povezan riječju – i brigom za čovjeka i svoju zajednicu, tako pomažući osvješćuje se, a želje se ostvaruju na kraju. A ova pravila vrijede i za zajednice na Zemlji jer imaju svoj izvor u Jednom zajedničkom.

Čovjeku pripada brižnost i težnja za većom spoznajom dok kategoričnost pripada samo Bogu. Jer čovjek je biće uvjeta u harmoniji koju i ne poznaje puno, ni sebe kao odraz uvjeta o kojima i dalje ovisi a o kojima previše ne brine, što je pokazatelj osjećaja za bitno. A sve je tu i pored iskustva opet nas vara osjetilnost, materijalno šarenilo.

Čovjek sebe ne shvaća kao dar – datost, da su svaki pojedinac i svaka zajednica utkani brižno u harmoniji skupa u Jedno. Uvjetovani su uvjeti, a čovjek koji ih svojim učešćem tvori sam je po slobodnoj volji uzrok i posljedica dobra. Također isto pravilo vrijedi za zajednicu ili zajednice na Zemlji, od misli – riječi – djela, ukoliko spoznaje nema, Oprosti im Oče jer ne znaju što čine . . . . Stvoritelj kao iskon . . . Oče naš je pjesma najbolja kada čovjeku nedostaje spoznaja . . . spasit će ga vjera, spasit će ga mudrost kao odraz razuma.

Hrvatski grb odraz je duha preko riječi i mudrosti Hrvata, što je i odraz sačinjenih uvjeta dok se činilo tako. Konkretno svaki Hrvat trebao bi vidjeti krajeve od Nina do Knina preko Donjeg Lapca do Bihaća, put hrvatskih kraljeva. Na spomenutim područjima se iskristalizirao grb kao odraz hrvatske duhovnosti. Ali nakon nestanka loze kraljeva hrvatske krvi, područja od Nina do Knina kako sa zapada tako i s istoka toliko su okupatori ugnjetavali hrvatski narod da se može i preko današnjeg hrvatskog grba pokazati koliko su pritiskali hrvatsku dušu.

Stoga bi se danas crkvene institucije u Hrvatskoj skupa s Hrvatima trebale bez odlaganja pobrinuti i angažirati da se zadarska nadbiskupija iz Vatikana vrati i ustoliči u Kninu - Zagreb. A hrvatska svjetovna vlast s hrvatskim narodom da se dodatno angažira za oživljavanje najljepših hrvatskih krajeva . . . . . dužnost nam je vratiti se na pravi put upravo tamo gdje smo skrenuli s pravog puta k Izvoru.

Neka ova ideja znači spoznatu nužnost za ovo podneblje, jer je spoznata od strane Hrvata i realno viđena, ali i poticajna u ime dobra za one koji imaju mrenu osjetilnosti na duši pa ne vide kao ljudi. Ova ideja Hrvate upućuje po spoznaji na veću budnost, zbog dosadašnjih nagomilanih pritisaka, ali i daljnjih pretenzija (nekih zajednica vođenih osjetilnošću – pomoću križara) prema ovim područjima, da se zbog svekolikih uvjeta dostojnih čovjeka trebaju dodatno angažirati u ime života, prije svega duhovnog.

Pokret za preporod hrvatskog duha i poticanje nataliteta u Hrvatskoj – ŽIVOT

SREDSTVA ZA JAVNO INFORMIRANJE - ŠTO JE TO I KOME SLUŽE
Posljedica je odraz uzroka, tako je uvijek bilo. Eksploatator, brojčano manjina, uglavnom lijevim predznakom, dok vara jedan narod i pomoću sredstava za javno informiranje i psihologijom za mase, ponižava i navikava ga s ciljem da mu služi.

Ispiranjem mozgova i protiv logike zdravog razuma, trovačima je cilj da čovjek – narod posumnja u očigledno, što je jednako masakriranje duše, urušavanje života.

Tendenciozni trovači naroda organizirano, pomoću propagande preko stranaka ulaze u tuđa dvorišta s namjerom da ih opljačkaju. Zapravo to su varalice, kojima stranke služe kao maske, uglavnom to rade da se svojom lukavošću nametnu jednom narodu kao eksploatatori, tj. lopovi, prema zakonima prilagođenim samo sebi i svojim namjerama.

Dakle, manjine pomoću stranaka svojim sredstvima za javno informiranje, propagandom iz kuhinje psihologije za „mase“, nakon ispiranja mozgova narod navikavanjem pripreme za robove. Ovako drzak stil pomoću tehnike, kojom se služe eksploatatori, Hrvati nisu osjetili kroz cijelu svoju povijest.

Što hoće gospodari medija, tko ih poziva i tko treba njihovu propagandu?
Gospodare medija i njihovo tendenciozno djelovanje treba podvrgnuti najoštrijoj kritici, zastupnici su nereda kada tendenciozno uvjeravaju u korist svoje manjine, koju kao i nesvjesne Hrvate zanimaju samo osobni interesi – koristi, do kojih dolaze prevarom pomoću sredstava za javno informiranje.

Stratezi stranaka u Hrvatskoj znaju da tko ima sredstva za javno informiranje „može imati“ glasove od pojedinaca, koje su uvjerili u prazne priče.

Hrvati, predstavnici stranaka, nisu svjesni da su progutali otrovnu udicu dok tako razbijaju zajedništvo, jer nisu spoznali da sredstva za javno informiranje TV, radio i novine na ovaj način ne pogoduju hrvatskom narodu kao većini u Hrvatskoj, pokazalo se da nisu ni stvarana zbog hrvatskog općeg dobra, radi pozitivnih poticanja, navikavanja na samoinicijativu, a njihov stil ne potiče na zdravu konkurenciju. Naprotiv, manjina - uljezi navikavanjem, propagandom preko sredstava za javno informiranje uvjeri narod pa vjeruje – podzemlju, trovačima duša koji poruše samopouzdanje, život, veselje - osmjeh.

Ustrojstva svjetovnih i duhovnih institucija, uglavnom produciraju oholost vođa i mržnju prema drugim grupacijama – opoziciji, a ne zdravu konkurenciju u pravcu općeg dobra. Zapravo su kamen oko vrata narodu kojim upravljaju. Zato se mora promisliti, pronaći specifično rješenje za svaki narod - zajednicu, u skladu s njezinom spoznajom.

Dobar glas se daleko čuje, uvijek kao odraz dobrih djela; kao što se loš glas čuje, kao odraz loših djela. Dakle, čovjek je tu između dobra i zla. Nažalost, laž potakne čovjeka u pravcu nedjela naročito pomoću sredstava za javno propagiranje, što stvara nered.
Ipak, čovjeku je uvijek tu na raspolaganju prirodan način informiranja – komuniciranja: da se od čovjeka do čovjeka pomoću riječi – govora prenosi poruka, čak brže nego preko tendenciozno umjetnih sredstava za javno informiranje koja su usmjerena protiv općeg dobra jednog naroda, a u raskoraku s idejom stvaraju nedjela, nemaju temelja pa samo krivo zbore.

Obično govornu poruku, informaciju između dva čovjeka prekidaju pomoću straha, oruđa manjine, kad im se dozvoli. Ukoliko se narodu nametnu lažima pomoću sredstava za javna informiranja, pojedince raznim pritiscima izopćuju iz javnog života. Kada zlo pojedinca istrgne iz općeg dobra - zajednice nema mu spasa, a čemu najviše doprinesu sredstva za javno informiranje iz kuhinje podzemlja za narušavanje, tj. zaustavljanje života, daha - glasa, eto zašto je čovjeku dužnost svjedočiti za život.

Dakle, čovjek – čovjeku porukom čuva temelje života dok kao mediji prenose poruke pomoću riječi. Ukoliko ovlada nered čovjeku se pomoću laži i straha prekida prirodan način širenja poruke, s ciljem da se uruši život. Tako otrgnuta čovjeka od života – ideje, obmanjuju prividom, maglom dok djeluju pomoću sredstava za javno informiranje u pravcu svjetovno – konačnom, protiv života.

Dakle, tumačenje ideje dužnost je mudraca, a ne osjetilno - lukavih kojima su oruđa baklje i tehnička sredstva za propagandu radi obezglavljivanja naroda, jer se čovjekom koriste kao stvarima po standardima tehnike što guši život; pomutnjom, neredom, neskladom iscrpljuju narod.

Mudrace kao prepreku, tvorci umjetnih medija lukavo svim sredstvima desetkuju, što se kroz povijest organizirano ponavlja iz raznih institucija. Činjenica je da institucijama kojima upravljaju manjine smeta urednost kao osnova života. Dakle, život je prepreka podzemlju koje napada dok zavarava bakljama i pomoću sredstvima za javno informiranje koja su pod kontrolom bakljonoša, a što je za osvješćen narod prozrijeto. Ustvari, istina je da su bakljonoše konačna slabost bez ideja, kakvi jesu tako i čine i ostavljaju trag za vidjeti.

Doista, podzemlje kao posljedica nereda u Hrvatskoj, zbog nedostatka djela očigledno plasiraju laži iz duhovnih i svjetovnih institucija, nisu svjesni da su zaboravili Stvoritelja, pa su bez ideja, temelja i snage i zato su protiv života.

Uglavnom u hrvatskim institucijama, duhovnoj i svjetovnoj hijerarhiji proporcijalno funkcijama se laže, što se nažalost loše odražava na opće dobro, jer nisu na strani života. Dakle, u Hrvatskoj duhovne i svjetovne „elite“ ne funkcioniraju prema dužnostima u pravcu općeg dobra, što prikrivaju lažima pomoću sredstava za javno informiranje koja i kontroliraju dok vladaju narodom.

Problem je u definiranju a ne prikazivanju stvarnosti, koji mogu riješiti samo nevladajuće profesionalne elite. Narod nije ono kako ga okupator – eksploatator definira, već realno kada čovjek spozna da nije samo sjena pa o životu brine.

Pokret za preporod hrvatskog duha i
poticanje nataliteta u Hrvatskoj
ŽIVOT

BRANITELJI PROŠLOSTI, SADAŠNJOSTI I BUDUĆNOSTI

Hrvati, u ratovima, kroz svoju prošlost, su imali kvalitetne branitelje, uzorne, ali i janjičare koje su odabirali okupatori. Dakle, evidentirano je da su hrvatski branitelji kroz povijest, kako kada, bili dobri vatrogasci požara na hrvatskom prostoru, uglavnom slabi u preventivama pa vatra, kao iskonsko sredstvo za čišćenje, često se javljala na ovim prostorima u svojoj funkciji.

Branitelj, tko je to?
Branitelj zastupa, brani u ratu od potencijalnog okupatora, brani svoju zemlju, svoj narod i sebe.

Veteran, tko je to?
Veteran je isluženi vojnik, stari ratnik, borac iz bivšeg rata. Konkretno, hrvatski branitelji u zadnjem obrambenom ratu, s hrvatskim žrtvama do 1990. godine, uglavnom su oslobodili Hrvatsku od okupatora. Potom, od 1992. godine, isti Hrvati olako - naivno prepustili su rukovodeća mjesta nelustriranim – janjičarima, koji su zbog svoje kvalitete i danas kočničari općem dobru.

Dakle, uzrok svih problema nastaje kada čovjek ne može ili ne želi biti samokritičan i uzoran u vlastitom dvorištu. Zbog rastakanja hrvatskog bića, zbog neurednosti posebno su odgovorne po dužnostima vladajuće elite.

Danas u Hrvatskoj bivši politički uznici i branitelji Hrvatske (1990 – 1995. godine), prevareni su i nesvjesno podijeljeni tolikim brojem udruga, čime se prezentiraju egoistički dok od razbijenog jednog, općeg dobra unaprijed i dalje očekuju nezasluženu nagradu, koristi.

Narušeno hrvatsko opće dobro pouka je da se ne smije dijeliti, već da se treba spajati u ime dobra i unapređivati.
Uredan, dostojanstven i pošten čovjek neće plaću unaprijed već adekvatno nakon što nagradu zasluži, pa se zato zdravo i ponaša, samokritički i kritički.

Konstantna angažiranost uvjet je za čuvanje općeg dobra koje je i osnova duhovnom razvoju.
Svaki pojedinac neizmjerna je vrijednost, ali kada je u pitanju opće dobro i obrana općeg dobra žrtve jednog naroda se ne uspoređuju kod osviješčenih naroda, utoliko je duh po žrtvovanju iznad mesijanskog i proročkog.

Hrvati moraju prepoznati i shvatiti da je diverzija na opće dobro kada se inverzijom skreće pažnja na pojedinačno. Zato trebaju djelovati skupa, hrvatski branitelji - veterani i aktualna vojska dok čuvaju opće dobro, tako je najlakše obraniti svakog pojedinca.

Stradanja jednog po jednog pojedinca posljedica je rascjepkanosti zajedništva ukupne snage za čuvanje temelja i dostojanstvenih uvjeta svakom pojedincu što je mjerilo uređene zajednice. Dakle, sve je dobro što spaja, a sve što razdvaja je zlo. Pojedinac jest proporcijalna vrijednost jedne uredne zajednice i ništa više. Suprotno, pojedinac jedne neuredne zajednice je slab i nezaštićen, dok zavaran očekuje, nikada ne dočeka i ne doživi zaštitu ako se njegova zajednica dijeli i raslojava kao posljedica nereda, što se događa kada se pojedinci zbog preventive ne žele žrtvovati. Zamka je tek uklonjena kada se spozna da se pomoću i preko pojedinca zamagljuje opće dobro, da se baš tako stvaraju uvjeti za obezglavljivanje jednog naroda. Tendenciozno, slabi pojedinci stimuliraju sebi slične dok rastaču opće dobro zajednice, a koliko ih je otkrivaju se sami u redu za lustraciju. Uočavanje zamki je potrebno da žrtvovanje ne bude uzaludno, jer žrtvovanje je život i uvjet životu. Nema reda gdje nema jedinstva i obrnuto, zato se može točno ocijeniti tko i zašto stvara nered. Hrvatski teritorij, kao uvjet životu, pokazuje hrvatski duh i sve što mu smeta i koliko je pod pritiskom. Dakle, zemlja jednog naroda i po duhu istog prezentira specifičan život, što zahtjeva uvijek i prema potrebi lustraciju, lustracija . . . da bi zajednica bila jača bolja.

Mesijanskim duhom pomoću spoznaje treba unapređivati opće dobro, proročkim pomoću riječi i svjedočenja djelovati, a dok se žrtvovanjem najbolje služi u ime života, životu.
Čuvajte se onih koji se zaštićuju, kao grješnici, zidinama i žele ostati u prošlosti.
Naročito onih koji u skladu sa životom, pošteno dnevno ne zarađuju kruh za sebe.
Čuvajte se onih koji vam obećavaju kruh koji niste zaslužili poštenim radom, jer takav kruh izazove teško pijanstvo i prokletstvo.
Čuvajte se vođa koji nisu ispred vojske, prvi spremni kao uzor žrtvovati se u ime zajednice koja je uvjet životu.

Naročito se čuvajte janjičara krvavih ruku kao uzroka prolivenim suzama i krvi, a koji bi i dalje vladali i rastakali jedno – opće dobro. Dostojanstven čovjek je sabran, a život gord i uspravan, nikada se ne prodaje za mrvice, a niti hvata za slamku.

Dostojanstven čovjek je odraz Svoritelja, Oca i po istom zaštićen, bez tutora koji na Zemlji hedonistički nezasitno po cijenu života grabe materijalno, protive se i destimuliraju žrtvovanje, a što je protiv života. Samo po žrtvovanju - sudbini, uzori su odraz i veza s izvorom života. Dakle, razdvajanje i dijeljenje dobra od zla dužnost je čovjeku. Očistiti sela i gradove, posebno skrenuti pažnju prema prijestolnici Zagrebu - centru. Čovjek treba pamtiti kada netko jednom laže ili prevari, njegova je sramota, ali samo budalu isti varalica i drugi put može prevariti.

Također, u ime općeg po dužnostima, vladar je odgovoran kao koordinator vojske, radnika i zemljoradnika, ali i svaki pojedinac suodgovoran je u svojoj zajednici i sudac sam sebi.
Slučajno, kada je sila pravda, pravedno je snagom zajedništva djelovati u borbi protiv zla.

Nakon tendencioznih podjela hrvatskih dragovoljaca – branitelja, iz zadnjeg obrambenog rata, kao snage, preko silnih udruga, posljedica su specijalnog rata koji se vodi protiv Hrvatske. Hrvatski branitelji dužni su ujediniti sve udruge u jednu i tako pokazati svoje hrvatstvo djelom, čime će se svrstati za vidjeti.

Najvećoj pošasti - drogi - treba stati na kraj, odlučno se boriti protiv trovača drogom, koja je u Hrvatskoj odnijela više života nego prošli ratovi.
Posebno treba se suprotstaviti lošem ali i tendencioznom kadroviranju za rukovodeća mjesta u Hrvatskoj.

Kaniti se treba blefera koji su prvi ispratili hrvatske generale u Hag, to su isti partizani - srpska vojska koja se lukavo kao velikosrpska nametnula, nanijevši hrvatskom narodu toliko zla. Repovi te vojske i danas pokušavaju se izjednačiti i nametnuti hrvatskom narodu s prepoznatljivim spletkarenjem među Hrvatima. Udruge partizanskih veterana, koji su uglavnom poraženi u zadnjem hrvatskom obrambenom ratu, zakonski treba ukinuti, a članove uglavnom procesuirati.
Treba shvatiti da su prosvjedi u Hrvatskoj posljedica pospanosti i mamurluka iz prošlosti kada nije bilo dovoljno brižnosti za opće dobro. Hrvatski vojni veterani kao savjetnici trebaju se osloniti na hrvatsku aktualnu vojsku, kako ne bi hrvatska vojska bila oslabljena, imajući u vidu okruženja Hrvatske.

Hrvatima danas, globalizacija i NATO samo je jedna karta i adut, sjetimo se prošlosti i Austro-Ugarske kao okupatora kada se raspala, hrvatska vojska neustrojena nije se uspjela oduprijeti Srbiji kao novom okupatoru.

Dakle, samo hrvatska vojska garancija je Hrvatima na hrvatskim prostorima.

Pokret za preporod hrvatskog duha i
poticanje nataliteta u Hrvatskoj
ŽIVOT

PIONIRI – JANJIČARI KAO OPOMENA NOVIM GENERACIJAMA HRVATA

Svašta! Koje poruke čujemo od Hrvata koji, blago rečeno, mogu služiti samo kao opomena za sva vremena. Toliko su loši da se ponose čega se dostojanstveni Hrvati srame. Svojim starim antihrvatskim šablonama žele kompenzirati manjkavost vlastite kvalitete, što je prozirno i nove generacije Hrvata to ne prihvaćaju, jer imaju veću spoznaju pa su im janjičari smiješni sa svojim vicevima i namjerama. Kako se kome čini tako i dočini, toliko može i apstrahirati. Stranke prošlosti u Hrvatskoj doista su u raskoraku s hrvatstvom, zato i računaju da će, obmanjujući narod pomoću medija, na izborima uzeti ponovo vlast, kao i u prošlosti dok su tako mogli.

Riječi i djela su u funkciji života - uz pomoć samokritičnosti i Hrvatima u Hrvatskoj, koja se gubi a čemu su uzrok pioniri kojima samokritičnost znači presuda a ne lustracija, kako su ih navikavali okupatori. Rasporedili bi se prema tendenciji okupatora u hrvatskom korpusu, kako u duhovnim (crkvenim) tako i u svjetovnim centrima za upravljanje. Prepoznati ih je lako, uglavnom Hrvatima „vjernicima“ i svećenicima crkva služi kao pokriće, jer ne žive praktičan život kako priliči katolicima.

Dakle, licemjerno, demagogijom – lažima kompenziraju – prikrivaju nedjela, što je toliko vidljivo i upozorenje onima kojima su lagali. Sličnim šablonama služe se vođe Hrvata i u svjetovnom dijelu, „političkom“, kojima je također pokriće hrvatsko opće dobro, što je u raskoraku na terenu sa životom u Hrvatskoj.

Pioniri antihrvati, uglavnom kao predstavnici stranaka u Hrvatskoj, očito nisu završili prvi razred što nije dovoljno da bi se ikada više prevarama mogli nametnuti Hrvatima i vladati. Ubuduće, spoznaja je garancija Hrvatima u Hrvatskoj a ne okamenjeni pioniri koji se nisu pomakli dalje od početka.

Poznato je, što su i pokazali, da oni nisu život koji teče već suha grana bez snage i života. Samo su zaokupljeni i opsjednuti sjećanjima na tjelesne užitke iz prošlosti dok su služili okupatorima, koji su ih odabirali za pionire.

Bivšim okupatorima i janjičarima preostalo je oslanjati se na spomenike isklesane od hrvatskog kamena, kao što je onaj u Srbu, koji su obnovili vladajuća stranka i opozicija na račun i sramotu Hrvata.

Pioniri čelnici nekih stranaka požuruju parlamentarne izbore, kao da su sigurni u pobjedu, što bi u Hrvatskoj bilo ako ne gore onda kao i sada, jer problem je u raspoređenim pionirima, koji bi se demagoški i silom borili samo da bi vladali dalje.

Prosvjednici traže da kriteriji u konkurenciji budu djela, koja bi bez demagogije prezentirala svakog pojedinca. Dakle, nije potrebna mašinerija iz sivih zgrada koja bi postavljala podobne bez djela.

Nove generacije, danas u Hrvatskoj, ne žele pionire odgojene po mjeri okupatora. Konkretno ti pioniri i njihov stil vladanja bio je do sada poguban, što hrvatski prosvjednici znaju. Hrvate koji se bore za život, nazivaju huliganima, imenom koje doista pripada pionirima nosiocima zla u Hrvatskoj već skoro jedno stoljeće, a čega oni nisu svjesni. Njihovo ponašanje za nove generacije Hrvata je čista patalogija – kada se usude još urušavati Hrvatsku kao opće dobro.

Hrvatski narod doživio je patnje kroz povijest, ali i prosvjetljenje što pokazuju nove generacije Hrvata.
Prosvjedima Hrvati ukazuju da ne žele pionire bez dostojanstva, već uzore po djelima koji će poticati na red i rad. Dakle, očito nova generacija Hrvata sve čini da zaživi narušeno samopouzdanje i red u ime života.

Lukavi pioniri promatraju i spletkare, nadaju se da će sve to prosvjednici nespretno odraditi, jer nisu rutinirani u spletkarenju kao oni, nadaju se da će oni na kraju od svega imati koristi. Varaju se, stasale generacije Hrvata su prosvijećene i dovoljno mudre da s prezirom odbace kalkulacije tendencioznih pionira. Dakle, prosvjednici su na sceni jer je ispunjen dovoljan razlog, pioniri ne mogu razumjeti da Hrvati žele revitalizirati život u Hrvatskoj koji su narušili oni i njihovi mentori okupatori.

Pioniri preko svojih sredstava za javno informiranje „brižno“ ističu kako prosvjednici nemaju vođe. Opet pioniri nesvjesno pokazuju svoju ćud za nametanjem, oni bi ocjenjivali, oni bi savjetovali ne znaju da su balast Hrvatima. Prošlih tjedana stavljaju svoja sredstva za javno informiranje u centar pažnje, demagoški sugerirajući hrvatskom narodu kako treba vjerovati sredstvima za javno informiranje više nego duhovnim i svjetovnim institucijama u Hrvatskoj.

Angažiranje Hrvata prosvjednika iskristalizirat će vođe što je pravilo po zasluzi, a ne kako misle pioniri silom i prevarama nametati se Hrvatima za vođe, pomoću okupatora kako je bilo kroz prošlost.
Prošla su vremena pionira koji su u Hrvatskoj suportirali zlo zbog osobnih egoističkih poriva, a što oni još ne shvaćaju. Strancima bi služili i danas, što su pokazali i zadnjih dvadeset godina dok urušavaju Hrvatsku koliko god im se dozvoli. Koja ironija, pioniri „sve mogu“, boljševički stil prema narodu jednako pokušavaju demagoški primjenjivati i u demokratskom društvenom uređenju, što im se vraća kao bumerang. Kada bi pioniri mogli masakrirali bi osviješćene Hrvate bi, kao prepreku svojim težnjama, nesvjesno i što su i pokazivali toliko puta kroz povijest.

Stasala generacija Hrvata spoznala je da je snaga u zajedništvu pa tako i djeluje, što je za veselje.

Pokret za preporod hrvatskog duha i poticanje nataliteta u Hrvatskoj
ŽIVOT

Poticaj veteranima - aktivnim braniteljima RH

ŽIVOT I BUDUĆNOST HRVATA

Prošlost i sadašnjost premise su koje adekvatno pokazuju budućnost, uvijek je bilo i bit će tako, što svjedoči život. Mesijanstvo i proroštvo su tek oruđa, kao pomoć u funkciji života i poticaj žrtvovanju za život. Dakle, život je odraz žrtvovanja i urednog ponašanja.

Samo imenom na Zemlji, u vlastitoj zajednici život se uzorno može živjeti, dakle uvijek ime zastupa života. Potom dovoljni razlozi pokažu život adekvatno žrtvovanju, kako tko čini tako i dočini - zasluži na beskonačnom putu.

Čovjeku kao biću razuma – gola egzistencija nezaobilazna i pretpostavlja se u odnosu na život; samo vlastitim radom materijalno se zaslužuje i može kontrolirati, a da se ne okrene protiv života. Stoga se varaju pojedinci ili narodi koji žive na račun drugoga, jer zapravo tako i ne žive, kao da nisu živjeli i nisu osjetili radost života. Dakle, nisu se žrtvovali – živjeli, niti bili uzori što život priznaje i jest.

Hedonisti dok vegetiraju, radi koristi na račun drugoga, stalno pomoću laži i prijevara modificiraju stilove prikladno vremenu. Pokušavaju zaobići vrijednosti njima kao prepreke a koje ne mogu zaobići, zavarani prividom - puste želje ih dovedu do konačnosti, tj. propasti života - pojedinaca ili naroda u cjelini.

Neredom zaslijepljen čovjek ne vidi kako se zlo stvara i pokazuje proporcionalno lažima, što vrijedi kako za jednu obitelj tako i narod u cjelini. Zatrovani po zlu, tako geometrijskom progresijom život nište dalje, sve dok se revolucionarnim načinom (zamke protiv života) zlo ne zaustavi i uništi.

Problemi nastaju po zlu, kao posljedica narušavanja uvjeta životu, kada pojedinac ili jedan narod imenom na Zemlji ne odolijeva iskušenjima prema dužnostima izbjegava odgovornost, što je opomena za pamtiti kada pojedinac ili jedan narod ne žive uzorno; samo lopovima odgovara mrak i neurednost što je jednako opomena.

Hrvatima opomene - pouke iz prošlosti kao da ne služe životu, zato kako kroz povijest tako i danas neki narodi da bi se okoristili na tuđem teritoriju, radi pukih materijalnih koristi, skloni su svim sredstvima uništiti vrijednosti napadnutog naroda, podvajaju isti, potom izazivaju „ građanski“ rat, promatrajući sa strane kako bi izvlačili materijalna bogatstva.

Hrvatski narod, kroz povijest do sada, je bio naivno manipuliran od svojih okupatora, naročito Srba koji su šablonama Turaka svojih saveznika u Europi, Hrvate dijelili tako da su pravoslavne Hrvate pretvorili u pravoslavne Srbe u Hrvatskoj i suprotstavili Hrvatima katolicima, zatim dijelili Hrvate na desne i lijeve …

Nakon podjela, zadovoljno bi promatrali, dalje lagali i zavađali
Hrvate, izvlačili materijalne koristi iz Hrvatske više od jednog stoljeća, svojim namjerama izazvali dva rata na hrvatskom teritoriju, autori su Jasenovaca, Bleiburga, Križnih putova i ostalih stratišta sve do danas, na kojima su se Hrvati međusobno uništavali.

Dakle, život je uzor…
Život pobjeđuje i pomoću opomena … kao poticaja životu ubuduće …

Očito, Hrvatima je i dalje materija kao zamka životu i kušnja jer se precjenjuje, pa je zauzela mjesto ispred života i vuče u konačnost.

Dakle, opomene čovjeku, svejedno dolaze li od okupatora ili neosviješćena Hrvata u Hrvatskoj, trebaju poslužiti ubuduće.

Sigurno, zamke životu Hrvata bit će tu sve dok se odbacuju vrijednosti kao spoznata nužnost za život na beskonačnom putu.

Pokret za preporod hrvatskog duha i poticanje
nataliteta u Hrvatskoj - ŽIVOT

FAŠISTIČKO - ANTIFAŠISTIČKI STIL STOLJEĆIMA PROTIV HRVATA

Hrvati su stoljećima žrtve okupatora i njihovih pomagača. U jednom vremenu okupator se pojavi pod nazivom fašizam drugi put antifašizam samo da bi zavarao s nazivom i stilom, ali ne i sadržajem.

Okupatori su kulminacija zla za onog koga porobe. U prošlom stoljeću fašizam kao ideja zaživio je u Italiji, što asocira na talijansku riječ fascio koja u prijevodu na hrvatski jezik znači snop pruća, s tim što su tvorci ideji fašizma u sadržaju dodali da bi Talijani trebali biti složni kao okupatori pri osvajanju tuđih teritorija. Slično su se po formi i ostali okupatori pripremali a imali su svi isti - jednaki cilj.

Tako su Hrvate pljačkali Mongoli, Mlečani, Turci, Talijani, Francuzi, Austrijanci, Mađari, Srbi, Slovenci i dr… Mlečani su, preko i uz pomoć Vatikana i križara dok su išli prema Jeruzalemu čuvati Isusov grob, okupirali Zadar i hrvatska područja.

Nijemci opet kao okupatori udruženi skupa s Talijanima i Japancima osvajali su pod nazivom nacional- socijalizma. Dok Rusi, Srbi i drugi pod nazivom antifašizma - socijalizma osvajali su i pljačkali teritorije drugih naroda koliko su mogli.

Između ostalih prikladno formiranih naziva za porobljavanje, Hrvatima su se oba ta naziva (fašizam i antifašizam), stavila kao teret kojim sotona i danas opterećuje mlade Hrvate. Prema samom kazivanju fašističko – antifašističke mašinerije, fašističko-antifašističko porobljavanje u Hrvatskoj pod tim nazivom počinje negdje još od 1918. godine.

Ako su pod tim fašističko – antifašističkim nazivima neki narodi osvajali tuđe teritorije, što je istina: koga su to Hrvati okupirali i eksploatirali i kada, naročito kada se zna da je Hrvatska 1918. godine bila puno veća po površini teritorija 1918. - 1945. godine nego sada nakon rata sa Srbijom 1990. - 1995. godine.

Otkuda tolika drskost prema hrvatskom biću dok ga se obezglavljuje – eksploatira prije i sada, dijeli na fašiste i antifašiste, i tako tendenciozno iscrpljuje naivan i nepismeni narod, kojem je već prešlo u naviku međusobno iscrpljivanje gdje nema pobjede.

Kroz povijest uvijek je treća nepozvana fašističko-antifašistička strana zavađala Hrvate, potom bi ih okupirala i eksploatirala, što čini dosta uspješno i danas, a Hrvati kao grogi međusobno se optužuju i uništavaju bez ikakvog opravdanog razloga, stvaraju se podvajanja i tako urušava hrvatsko biće.

Po stvaranom razlogu, Hrvate bi najprije obezglavljivali potom kao sluge uglavnom nesložne i neodlučne eksploatirali. Tako obezglavljeni nisu se znali braniti od fašizma ili antifašizma, ni onda kada su fašisti složno i najokrutnije ponižavali hrvatski narod i osvajali hrvatski teritorij, ni onda kada se pod nazivom antifašizma također eksploatiralo Hrvate i urušavalo Hrvatsku, što se čini i danas čak i više u odnosu na neke okupatore iz prošlosti.

Zato i danas bi za Hrvate trebala biti životna pitanja, što se sve Hrvatima događalo dok su bili nesložni, koliko je žalosti bilo kada se razbijalo hrvatsko biće, komu je stalo do toga da se razbija, ako se zna da zlo razbija JEDNO, a dobro čuva JEDNO (cjelinu)?

Činjenica je da su generacije Hrvata nastradale spletom okolnosti, iz neznanja, kao žrtve fašističko – antifašističkog osvajanja i eksploatiranja.

Kakvi su ti „Hrvati“ koji i danas očito i najmlađu generaciju Hrvata smućuju i dijele na fašiste i antifašiste, makar ni jednima ni drugima nije do osvajanja tuđih teritorija.

Što hoće ti zahrđali Hrvati, produžene ruke zla, produžene ruke fašističko-antifašističke zavjere. Valjda da ni ova generacija Hrvata nema pravo na život kao generacija, kao i puno generacija Hrvata kroz prošlost. Zna se da se zločinac vraća na mjesto zločina i po mogućnosti da i dalje čini zlo. Ipak, danas ohrabruje činjenica što su Hrvati više spoznali, poučeni po teškim posljedicama koje je uzrokovao fašizam i antifašizam koji su i kao stilovi okupatora silno narušili hrvatsko biće.

Hrvati trebaju biti odlučni, okrenuti se budućnosti i životu, a ostaviti sve zablude kao pouku, u ime općeg, hrvatskim slijepcima treba pomoći, kao takvima po njihovoj sudbini, ukazati da ne mogu biti ni odgovorni ni vođe. Dok zdravim, ozbiljnim Hrvatima treba biti jasno da su odgovorni radi općeg dobra, da je samo individualno - egoistička orijentacija pogubna za obitelj, sela, gradove - jedan narod u cjelini.

Zašto toliki krediti? Što to znači dovoditi u zabludu Hrvate da mogu živjeti od nerada, nije li to po novom fašističko - antifašističkom modelu prikladnom za ovo vrijeme, dok se očito podvaja i slabi hrvatsko biće. Nije li to fašizam i antifašizam na terenu koji prijete drugim stilom glavama Hrvata.

Što to znači kada katolički biskup ističe kako u Hrvatskoj više vrijedi prst politike (nadamo se da je mislio bizantske) nego šaka . . . Što znači da vladari u Hrvatskoj i danas po modelu srpskog okupatora Hrvate (u emigraciji) dijele na fašiste i antifašiste? Što to znači da pojedinci u vladi parlamentarne stranke u Hrvatskoj dijele na fašističke i antifašističke? Dakle, istina tako tendenciozno dijele samo zahrđalo-onesviješćeni Hrvati, koji će ubuduće biti više pouka, ali i kraj svim njihovim prevarama i demagogijama.

Zastupnici smrti doista sebe preko fašističko-antifašističke koalicije demonstriraju i međusobno suportiraju, ali kao da se u svojem orgijanju i agoniji i natječu koja će strana nanijeti više stradanja i patnji hrvatskom narodu. Doista se preko njih zlo demonstrira i sigurno nisu toga svjesni, sudeći zdravim razumom.

Zato ubuduće biografija pojedinca i njegova djela neka budu viza kada su u pitanju važni i odgovorni poslovi u društvu, kao što to rade svi kulturni narodi. Demagozi su žarište nereda ponajprije iz sebe i za sebe, potom tendenciozni i zlonamjerni prema drugim zdravim bićima. Svojom propagandom su za individualno - egoističko kao sam Lucifer. Tu su oni navikli zbog svojih i po svojim materijalnim bogatstvima, tako prenoseći zarazu na druge – ako on može, mogu i ja imati avion umjesto pješačiti, i to je kao hit ukrasti avion, po tom se navikne na bestemeljnost, gubljenje životnih principa, uvjeta i navika za opće, pa ispadne da sam radi protiv sebe i drugog, zaveden, a što se i danas podržava i širi u svijetu.

Dakle, riječ je o fašističkom i antifašističkom izdvajanju i odvajanju, pomoću svoje baklje, od izvora života, umjesto skupa što je garancija za individualno. Inverzijom, to izdvajanje pojedinca samo zbog sebe je, kako u kojem narodu, uhvatilo maha, začetak i početak udaljavanja od bitnog.

Danas u Hrvatskoj ti individualni hirovi pojedinaca i dalje narušavaju opće, čak slave fašističke i antifašističke uzroke i posljedice kao uzor i pobjedu, ne shvaćaju to kao opomenu. Kao da znaju da je čovjekova vrlina i mana što se može navikavati kako na dobro tako i na zlo. Danas se sve vidi na terenu kada je u pitanju hrvatski narod kao žrtva – što je posljedica fašističko – antifašističke zavjere.

Pokret za preporod hrvatskog
duha i poticanje nataliteta - Život

DEMAGOGIJOM – MAGLOM STOLJEĆIMA PROTIV ZAJEDNIŠTVA HRVATA

ODMETNUTI POJEDINAC UZROK JE STRADANJU HRVATA

Ovim tekstom razotkriva se kako pojedinac postane slabost i žrtva po tendenciozno perfidnom okupatoru – eksploatatoru, koji obmanjuje jednog po jednog Hrvata da prihvati ulogu protiv života. Omađijan, po neredu posrnuli pojedinac odluči po „slobodnoj volji,“ ništiti osnove života samo radi svojih egoističkih koristi, a da nije svjestan da je žrtva, da radi protiv sebe i općeg dobra.

Zašto pojedinac želi i prihvaća ulogu koja pripada zajednici, koja jedina kvalitetno može zastupati opće dobro? Tendenciozno se uništavaju pozitivno – afirmativna poimanja čovjeka, a zlo stalno producira probleme da bi držalo u agoniji eksploatirane. Čovjeka – pojedinaca se tako od stvorenja stvara i usmjerava na krivi put, koji prihvaća po „slobodnoj volji,“ kako bi ugrabio i ono što mu ne treba. Očaran prividom žrtvuje bitno – život za golu egzistenciju, koja se pretpostavlja za čovjeka zdravog razuma i urednog življenja.

Dakle, gdje se nametne pojedinac radi sebe, tu uglavnom propada opće – narod – zajednica, što se pokaže očigledno na terenu. Inverzijom, umjesto vrijednosti po posrnulom čovjeku koristi zauzmu prvo mjesto, a što je odraz egoizma. Potom, u njemu se pojavi zavist pa je i više protiv života, što tek proturječi redu i skladu prirode, apsurdno je da sin po cijenu života želi biti ispred Oca – Stvoritelja.

Hrvati ne primjećuju zamku da se pojedinac, vremenski već dugo, nametnuo kao slabost, tj. zlo protiv zajedništva, uz pomoć Mađara, Srba, Talijana i ..., samo radi osobnih interesa, a protiv vrijednosti i osnova života. Činjenica je da su i pojedini hrvatski kraljevi životarili udovoljavajući svojim ženama porijeklom iz drugih naroda, a na štetu vlastitog naroda, npr. kao kralj Zvonimir i drugi. Mađari su ga kao bana i kralja pojedinca pomagali, dok im je odgovaralo, da bi uslijedili gnusni događaji i dodatna okupacija hrvatskih zemalja i eksploatacija Hrvata. Potom, paralelno s Mađarima i Srbi, predvođeni srpskom pravoslavnom crkvom, pojavljuju se kao novi okupatori u hrvatskim zemljama.

Tako pomoću okupatora istaknuti pojedinac i danas je zamka sebi i svojoj zajednici. Konkretno, kada je riječ o pojedincu, preko kojeg se urušava zajedništvo, Hrvati su kao pouka svijetu, što ih napokon treba potaći na budnost - život. U Hrvatskoj pojedinac demagog ističe generala osuđenog u Haagu pa slavi pobjedu izborenu po istom generalu. Isti pojedinac ne spominje generale branitelje koji su osuđeni u Hrvatskoj. Apsurdno je i više da se istim stilom služe hrvatski generali iz Domovinskog rata, pojedinačno stradavaju kao pojedinci, dok sebe reklamiraju u čemu im pomažu okupatori, a da toga nisu svjesni. Kao da su izgubili rat po bojištima, jednog po jednog se odvodi u ropstvo. Dok im se ruši dostojanstvo i dalje nisu udruženi, što im nalaže dužnost prema vlastitom narodu, koji se za njihove velike mirovine kao mali narod zadužuje toliko da zbog njihovog hedonističkog ponašanja, kao i ponašanje saborskih zastupnika, više ne može vraćati dugove. Zato zbog dostojanstva, ukazom hrvatskog naroda hrvatski generali trebali bi se vratiti u krajeve otkud i potječu dok im se nisu totalno urušili domovi.

U crkvenom orkestru također o hrvatskim kardinalima i biskupima najbolje govori očigledno stanje na terenu po hrvatskim krajevima, za što su dužni polagati račune pred Bogom i narodom, da svi anđeli ne zaplaču u horu.

Dakle, hrvatski narod trpi demagoško uvjeravanje i ludilo pojedinca, koji zavaran prividom postaje sam sebi svrha, a što je posljedica uspavane zajednice. Tako istaknuti pojedinac, obično navikava i usmjeruje narod ispirući mu mozak, uvjerava i zauzima poziciju Oca – Stvoritelja, dok harači i obezglavljuje narod. Tako nastaje lucifer dok razdvaja i dijeli na lijevo i desno a tendenciozni pojedinac, kao jarac s razlogom se svrstava na lijevu stranu, i suprotno janjetu tako djeluje. Kao takav prezentira i nudi koristi, pa tko voli neka izvoli, igrači su tu. Posložene karte su na stolu, i čovjek zaigra, začudo protiv vrijednosti, a igra je osmišljena za ovce, koju su stvorile „nauke“ da se igra bez pravila, dokovce ne popadaju na pod ispod stola.

Stvarane duhovne i svjetovne institucije, koje podržavaju igre bez pravila, proizvod su pasivnog naroda, nastale tu da „liječe“, a ne da spriječe. Okreću novu stranicu na koju upisuju čovjeka kao predmet za obrađivanje, prikladna eksploatatorima – okupatorima – prevarantima duša, koji su odredili pravila samo radi osobnih interesa.

Hrvati su preko eksploatatora i pojedinca iz vlastitih redova, pomoću alegoričkih konstrukcija, prihvatili šablonu nedostojnu čovjeku, pastir – jarac – ovca. Umjesto da napokon shvate da su po Ocu Stvoritelju djeca – stvorenja koji od njih očekuje red, rad i disciplinu, radi spoznaje i zadovoljstva, dalje po volji želje se ostvaruju.

Jarac u Hrvatskoj toliko je danas uznapredovao, i zahvatio svojom stranom – strankom pomoću demagogije i pritisaka samo što nije ... Dakle, neoprezan čovjek postane pojedinac - jarac – ovca, dok se ne uruši, i ne postane plijen samoga sebe. Hrvati nisu svjesni kako i zašto im se nametnuo jarac -stranac i Hrvat - jarac - pojedinac u hrvatskoj zajednici, kao redukcija zajedništva cjeline, i protiv općeg dobra.

Nametnuo se preko okupatora – eksploatatora i preko umišljenog kralja – lude – pojedinca Hrvata, koji ne shvaća da je hrabrost i snaga u zajedništvu, a mudrost uredno življenje. Kada se pojedinac izdvoji iz naroda, kao slabost na vjetrometini je i svojoj zajednici zamka.

Dakle, tako istaknuti pojedinac, kao odraz nereda sebe razoruža, ne zna da zlo žari i pali, baš preko njega, temelje njegove zajednice, tj. opće dobro. Odmetnuti pojedinac nikada nije mudrost – kralj, jer po vlastitoj volji proturječi životu.

Sudbina pojedinca, odraz je onoga što je činio i dočinio u vlastitoj zajednici. Dakle, za konstatirati je kako pojedincu i danas u Hrvatskoj smeta većina – zajedništvo, jer je preko okupatora instaliran i instruiran, a uvijek kada isluži odlazi u smetlište, kao opomena i pouka.

U Zagrebu, rujan 2011. godine

Pokret za preporod hrvatskog duha i
poticanje nataliteta u Hrvatskoj - ŽIVOT