... sometimes it hurts more than you think ...


Ne mogu ti opisat koliko trnaca je prošlo mojim tijelom kada si me poljubio. Ma sigurno milijun. Cijeli onaj dan je bio... savršen. Znaš li da je on meni toliko značio? Hah... naravno da ne znaš. A znaš li da si me povrijedio? Pa da, naravno da ne znaš.
Boli kada ti netko kaže da zadržiš taj događaj za sebe, kako se frendica ne bi ponašala drugačije prema tebi. A znaš zašto boli? Zato jer se drugi dan stalno motaš oko te frendice. Na mene nisi ni obratio pažnju. Ne sjećam se ni da si me pogledao. A znaš što najviše boli? Boli me činjenica da je igrom slučaja ona taj dan otišla na more s tobom, da bi sigurno bio s njom. Sjebano je to, zar ne? Tebi možda nije, ali ti nisi na mom mjestu. Boli me kad joj napišeš "volim te :)" na kraju poruke, iako je to možda zajebancija. Ali zašto to onda meni ne napišeš?
I ne krivim nju, nimalo. Ti si kriv. I ja sam kriva. Kriva sam što sam si to uopće dopustila. Što sam si dopustila da potonem u tvojim predivnim očima, da se rastopim pod tvojim prstima, da se razlijem zbog tvojih riječi... Sada se osjećam ko zadnje govno. Kao izigrana lutka. Puna rana...tebi nevidljivih, meni bolnih.
Boli... boli to što sam shvatila da je osoba koja mi je jedna od dražih u životu, zapravo potpuno netko drugi. Dobro, ja sam većinom kriva, jer si u mojim očima bio savršen. Ali doslovno savršen. Bez ikakvih mana. A kako li sam glupa bila. Takve osobe ne postoje. Ali to si ti. Tajanstven i nedostižan. A smijao si mi se kad sam rekla da si zapravo vrag. Heh dragi moj, znam i ja čitat ljude. Život me je ipak nečemu naučio. Samo što me nije naučio da se pazim takvih kao što si ti.
A opet... koliko god se ljutila na tebe, koliko god suza ispalaka zbog tebe, koliko te god vrijeđala, sve je to nesvjesno moj obrambeni mehanizam. Ne mogu se ljutit na tebe... drag si mi. Ma šta god da se desi, drag si mi i ništa to ne može promijenit. I ne mogu te zamrzit... jer si mi jako dobar prijatelj. U ovakvoj situaciji bi se trebala ponašati odraslo. Zrelo. Ali ne mogu. Teško je razmišljati racionalno i zrelo kad te srce boli...
Eto...samo da znaš...još uvijek me boli. I povrijedio si me... i to ništa ne može promijenit. Nikakve riječi, postupci...ništa. Ti više nisi ti, a niti ja više nisam ja. Bar ne onakva kakva sam bila. Oprosti.

(Mrzim kad imam PMS i kad sam cmoljava.)

Čudesno je kako samo jedan trenutak, jedna sitnica može utjecati na mene. Kako neke obične stvari, stvari koje se moraju desiti, mogu izmamiti suzu u mom oku.
Tako mi fale neki ljudi ovih dana. Toliko mi fale da se zatvorim u svoju sobu, ležim na krevetu, buljim u prazno a suze klize. I razmišljam o mnogo stvari. I mnogo stvari bi htjela promijeniti. Ali ne mogu. Kako da se u takvom trenutku čovjek ne osjeća nemoćno? Nikako. Mogu samo zatvoriti oči, duboko udahnuti i krenuti dalje. I nasmijati se. Želim se smijati, to i činim, ali ne mogu stalno. Okolina i okolnosti mi ne dopuštaju. Sjetim se nekog trenutka, osobe… i oči se opet navlaže i vid zamagli. Misli odlutaju daleko u neki svijet gdje je sve savršeno. A znam da taj svijet ne postoji, ali to je jedino mjesto gdje se moje srce može umiriti. A mogu li ga ikako umiriti?
Kad bi barem sve bilo lakše. Kad barem on ne bi imao nju…curu ili što god da mu je…da znam na čemu sam. Ili kad bi on živio bliže meni…ili kad bi…ili kad bi… ali ništa od toga ne može. I onda se opet povlačim u svoj svijet gdje je to sve moguće. I tamo je tako lijepo.
Ali onda netko pucne prstima i ja se vratim u realnost. Opet hodam školskim hodnicima i gledam ljude oko sebe. Tupo. Naslonim se na zid i promatram jednu točku razmišljajući kako je ovo zadnja godina da gledam u tu točku. U tom trenu bi najradije vrisnula i plakala. Ali ne mogu… ne mogu jer gledam lica svojih prijatelja, vesela i nasmijana. I moje je takvo, ali samo izvana. Trenutno se u meni mota milijun i jedno pitanje. Ali niti jedno ne mogu riješiti. Na niti jedno odgovoriti. Niti želim to.
Još samo par mjeseci. Još samo toliko i opraštam se od ovog života. Ne, nisam suicidalna i ne razmišljam o smrti. Već… promijenit će se život kakvog znam… sada će to biti nešto sasvim drugo. Druga okolina, prijatelji, faks… Sve je to nešto novo. I nije da se tome ne radujem ali… užasno me strah. Nije me sram to reći. Strah me svega što dolazi. Strah me što mi život ide u nepoznatom smjeru. Osjećam pritisak. Majka i Otac žele da idem na pravo. Nisu mi to rekli direktno ali ja to vidim i osjećam. A ne znam da li ja to želim. Ne znam što uopće želim. I to me brine. Toga me najviše strah. Faks… Zagreb… novi ljudi… strah… nepoznato.
Kava ujutro. Ogovaranje. Ne, samo iznošenje činjenica i rasprava. Je li to ogovaranje? Kada iznosiš istinite činjenice i donosiš zaključke koji su 95 % točni? Ajmo reć da je. Ajmo reć da onda svi ljudi na svijetu ogovaraju. Od prvog do zadnjeg. Neka. To je život.Čula sam toliko toga o svakome i ne vjerujem dok ne provjerim. Bilo je lijepo o tome svemu pričati. Iako je to možda bilo ogovaranje. Ali barem smo olakšale dušu. Znam da puno njih govori ružno o meni, ali naučila sam se da me to ne smije dirati. I ne dira. Dobro, lažem, ponekad zna malo štrecnuti u srce, ali onda samu sebe upozorim da si ne smijem dopustiti da zbog toga plačem. Trudim se…
Razred… volim te ljude. Naravno, nekog više nekog manje, ali svi su mi dragi. Osim jednog,dva posebna gospodina. Nije mi jasno kako netko sa 18 godina može bit takav i tako se nezrelo i djetinjasto ponašat. Preseravanje, izigravanje budale a da ne spominjemo ulizivanje profesorima. A ako toj istoj osobi prigovoriš odmah se iza njega stvori banda koja će te samo dobro ismijati. Ali ja se na njihovom mjestu ne bi smijala. Zapitala bi se što to meni uopće treba, da se tako ponašam i povodim za nekom osobom kao muha bez glave. To me vrijeđa. Znam da u tim trenucima izgledam hladno ali boli me to što mi se smiju kada skupim hrabrosti reći nekom u facu da pretjeruje. Boli me to što nitko ne želi stat na moju stranu iako zna da sam u pravu. Zadnja je godina i ne želim se s nikim svađati, ali to valjda tako mora bit. Ako ljudi stanu na moju stranu – hvala, ako ne – ebga, život zadaje i teže udarce.
Ali dobro… sve je to valjda za moje dobro. Kao, ono što te ne uništi, ojača te. Da, valjda…
A Ona… ona će možda otići u drugu zemlju. Ne mogu i ne želim reći da mi je svejedno, jer nije. Nikako. Znam da je to njena želja i ako može neka ode tamo studirati. Najmanje što želim je stajati joj na putu. Iako će mi neizmjerno falit. Jer ipak… 500 m ili 1500 km nije isto. Ali njena sreća je najvažnija. Ako je ona sretna ja sam onda još više. Iako će mi falit naše svakodnevno druženje, isto razmišljanje, komentiranje drugih… ma sve. Iskoristit ću ovo vrijeme kada smo svaki dan zajedno. Love you my friend.
Osjećam se tako izgubljeno i cmoljasto. Znam da ćete mi podijelit tisuću savjeta, ali ne trebaju mi jer ionako ih neću razumjeti. Trebam samo zagrljaj… dva, tri… Tvoj, sunce moje… tvoj bi mi u ovom trenutku najviše značio i pomogao. Zašto sada nisi tu?
A što mogu? Mogu samo zatvoriti oči, par puta duboko udahnuti i staviti osmjeh na lice… jer drugo mi ništa ne preostaje…



× Ovo je možda jedan od mojih najintimnijih i najiskrenijih postova. Imajte razumijevanja što je zbrda- zdola, ali emocije su nekontrolirano izbijale. Zašto sam se toliko otvorila? Eto, piše vam gore – ne mogu reći, zato pišem… a kad tad pukne…

Teško je ujutro otvoriti očiti i shvatiti da je vam je ovo zadnja bezbrižna godina u vašem životu. Zadnja godina kada još uvijek možete biti dijete. Teško je ali otvoriš ih. Vidiš svoje prijatelje i nasmiješ se. I ostaviš osmijeh do kraja dana. Jer drugačije ne možeš. Ako se i uozbiljiš, osmijeh pobjegne i vrati se.
Teško je bilo jučer koračati školom shvaćajući da je ovo zadnja godina da ovuda hodaš. Da za nekoliko mjeseci nećeš više gledati te učionice, te profesore, smrdljive wc-e, zbunjene klince... A opet... raduje te to što možeš još jednu godinu biti tu. I opet ti se osmijeh vraća na lice. I sretan si. Ebeno sretan. I ništa ti ne može dan pokvarit.
Kako sam ebeno sretna! I sad. I jučer. I sutra. I preksutra. I pred dva dana. I stalno! I poželim vrištat od sreće. I trčat po livadi. I valjat se posvuda. I ima još stotinu problema koje treba riješit. I tisuću pitanja na koje treba odgovorit. Ali za ništa me nije briga. Ništa me ne muči. Osmijeh je tu i ne odlazi. I to je tako dobar osjećaj. Nevjerojatno dobar.
I ne mogu, ne mogu više pisati... jer se moram smijati. Moram plesati. Moram vrištati. Ustvari, ništa ne moram ali želim. I smijat ću se do sutra ako treba. Pred svima. Vama. Njima. Jer sam sretna. Jako. I ovaj post nema smisla. Ali ja znam zašto je tu. Da me podsjeti da u životu treba uvijek biti sretan i ne se zamarati sitnim stvarima.
Ah... idem se tuširati i obaviti mirisima burbon vanilije i kokosa.... mmm...

There's an orchestra in me
Playing endlessly
I even hear it now
They play in the devil's key
An endless symphony
I even hear it now
And I listen to the music
Beautiful music
Yes I listen to the music
Beautiful music...