(Mrzim kad imam PMS i kad sam cmoljava.)
Čudesno je kako samo jedan trenutak, jedna sitnica može utjecati na mene. Kako neke obične stvari, stvari koje se moraju desiti, mogu izmamiti suzu u mom oku.
Tako mi fale neki ljudi ovih dana. Toliko mi fale da se zatvorim u svoju sobu, ležim na krevetu, buljim u prazno a suze klize. I razmišljam o mnogo stvari. I mnogo stvari bi htjela promijeniti. Ali ne mogu. Kako da se u takvom trenutku čovjek ne osjeća nemoćno? Nikako. Mogu samo zatvoriti oči, duboko udahnuti i krenuti dalje. I nasmijati se. Želim se smijati, to i činim, ali ne mogu stalno. Okolina i okolnosti mi ne dopuštaju. Sjetim se nekog trenutka, osobe… i oči se opet navlaže i vid zamagli. Misli odlutaju daleko u neki svijet gdje je sve savršeno. A znam da taj svijet ne postoji, ali to je jedino mjesto gdje se moje srce može umiriti. A mogu li ga ikako umiriti?
Kad bi barem sve bilo lakše. Kad barem on ne bi imao nju…curu ili što god da mu je…da znam na čemu sam. Ili kad bi on živio bliže meni…ili kad bi…ili kad bi… ali ništa od toga ne može. I onda se opet povlačim u svoj svijet gdje je to sve moguće. I tamo je tako lijepo.
Ali onda netko pucne prstima i ja se vratim u realnost. Opet hodam školskim hodnicima i gledam ljude oko sebe. Tupo. Naslonim se na zid i promatram jednu točku razmišljajući kako je ovo zadnja godina da gledam u tu točku. U tom trenu bi najradije vrisnula i plakala. Ali ne mogu… ne mogu jer gledam lica svojih prijatelja, vesela i nasmijana. I moje je takvo, ali samo izvana. Trenutno se u meni mota milijun i jedno pitanje. Ali niti jedno ne mogu riješiti. Na niti jedno odgovoriti. Niti želim to.
Još samo par mjeseci. Još samo toliko i opraštam se od ovog života. Ne, nisam suicidalna i ne razmišljam o smrti. Već… promijenit će se život kakvog znam… sada će to biti nešto sasvim drugo. Druga okolina, prijatelji, faks… Sve je to nešto novo. I nije da se tome ne radujem ali… užasno me strah. Nije me sram to reći. Strah me svega što dolazi. Strah me što mi život ide u nepoznatom smjeru. Osjećam pritisak. Majka i Otac žele da idem na pravo. Nisu mi to rekli direktno ali ja to vidim i osjećam. A ne znam da li ja to želim. Ne znam što uopće želim. I to me brine. Toga me najviše strah. Faks… Zagreb… novi ljudi… strah… nepoznato.
Kava ujutro. Ogovaranje. Ne, samo iznošenje činjenica i rasprava. Je li to ogovaranje? Kada iznosiš istinite činjenice i donosiš zaključke koji su 95 % točni? Ajmo reć da je. Ajmo reć da onda svi ljudi na svijetu ogovaraju. Od prvog do zadnjeg. Neka. To je život.Čula sam toliko toga o svakome i ne vjerujem dok ne provjerim. Bilo je lijepo o tome svemu pričati. Iako je to možda bilo ogovaranje. Ali barem smo olakšale dušu. Znam da puno njih govori ružno o meni, ali naučila sam se da me to ne smije dirati. I ne dira. Dobro, lažem, ponekad zna malo štrecnuti u srce, ali onda samu sebe upozorim da si ne smijem dopustiti da zbog toga plačem. Trudim se…
Razred… volim te ljude. Naravno, nekog više nekog manje, ali svi su mi dragi. Osim jednog,dva posebna gospodina. Nije mi jasno kako netko sa 18 godina može bit takav i tako se nezrelo i djetinjasto ponašat. Preseravanje, izigravanje budale a da ne spominjemo ulizivanje profesorima. A ako toj istoj osobi prigovoriš odmah se iza njega stvori banda koja će te samo dobro ismijati. Ali ja se na njihovom mjestu ne bi smijala. Zapitala bi se što to meni uopće treba, da se tako ponašam i povodim za nekom osobom kao muha bez glave. To me vrijeđa. Znam da u tim trenucima izgledam hladno ali boli me to što mi se smiju kada skupim hrabrosti reći nekom u facu da pretjeruje. Boli me to što nitko ne želi stat na moju stranu iako zna da sam u pravu. Zadnja je godina i ne želim se s nikim svađati, ali to valjda tako mora bit. Ako ljudi stanu na moju stranu – hvala, ako ne – ebga, život zadaje i teže udarce.
Ali dobro… sve je to valjda za moje dobro. Kao, ono što te ne uništi, ojača te. Da, valjda…
A Ona… ona će možda otići u drugu zemlju. Ne mogu i ne želim reći da mi je svejedno, jer nije. Nikako. Znam da je to njena želja i ako može neka ode tamo studirati. Najmanje što želim je stajati joj na putu. Iako će mi neizmjerno falit. Jer ipak… 500 m ili 1500 km nije isto. Ali njena sreća je najvažnija. Ako je ona sretna ja sam onda još više. Iako će mi falit naše svakodnevno druženje, isto razmišljanje, komentiranje drugih… ma sve. Iskoristit ću ovo vrijeme kada smo svaki dan zajedno. Love you my friend.
Osjećam se tako izgubljeno i cmoljasto. Znam da ćete mi podijelit tisuću savjeta, ali ne trebaju mi jer ionako ih neću razumjeti. Trebam samo zagrljaj… dva, tri… Tvoj, sunce moje… tvoj bi mi u ovom trenutku najviše značio i pomogao. Zašto sada nisi tu?
A što mogu? Mogu samo zatvoriti oči, par puta duboko udahnuti i staviti osmjeh na lice… jer drugo mi ništa ne preostaje…
× Ovo je možda jedan od mojih najintimnijih i najiskrenijih postova. Imajte razumijevanja što je zbrda- zdola, ali emocije su nekontrolirano izbijale. Zašto sam se toliko otvorila? Eto, piše vam gore – ne mogu reći, zato pišem… a kad tad pukne…
Post je objavljen 16.09.2006. u 00:42 sati.