Teško je ujutro otvoriti očiti i shvatiti da je vam je ovo zadnja bezbrižna godina u vašem životu. Zadnja godina kada još uvijek možete biti dijete. Teško je ali otvoriš ih. Vidiš svoje prijatelje i nasmiješ se. I ostaviš osmijeh do kraja dana. Jer drugačije ne možeš. Ako se i uozbiljiš, osmijeh pobjegne i vrati se.
Teško je bilo jučer koračati školom shvaćajući da je ovo zadnja godina da ovuda hodaš. Da za nekoliko mjeseci nećeš više gledati te učionice, te profesore, smrdljive wc-e, zbunjene klince... A opet... raduje te to što možeš još jednu godinu biti tu. I opet ti se osmijeh vraća na lice. I sretan si. Ebeno sretan. I ništa ti ne može dan pokvarit.
Kako sam ebeno sretna! I sad. I jučer. I sutra. I preksutra. I pred dva dana. I stalno! I poželim vrištat od sreće. I trčat po livadi. I valjat se posvuda. I ima još stotinu problema koje treba riješit. I tisuću pitanja na koje treba odgovorit. Ali za ništa me nije briga. Ništa me ne muči. Osmijeh je tu i ne odlazi. I to je tako dobar osjećaj. Nevjerojatno dobar.
I ne mogu, ne mogu više pisati... jer se moram smijati. Moram plesati. Moram vrištati. Ustvari, ništa ne moram ali želim. I smijat ću se do sutra ako treba. Pred svima. Vama. Njima. Jer sam sretna. Jako. I ovaj post nema smisla. Ali ja znam zašto je tu. Da me podsjeti da u životu treba uvijek biti sretan i ne se zamarati sitnim stvarima.
Ah... idem se tuširati i obaviti mirisima burbon vanilije i kokosa.... mmm...
There's an orchestra in me
Playing endlessly
I even hear it now
They play in the devil's key
An endless symphony
I even hear it now
And I listen to the music
Beautiful music
Yes I listen to the music
Beautiful music...
Post je objavljen 06.09.2006. u 11:47 sati.