Potaknuta blogom naše drage ribe odlučila sam staviti ovaj tekst ovdje, iako sam ga već bila objavila na svom bivšem blogu...Mislim da bi ju sad drugačije napisala...možda zrelije...ali...Eto, pričica mi je draga pa...nek stoji i tu... Duga jest, ali neka... kome se čita, pročitat će (:


Kiša je lagano tapkala po prozoru njene sobe. Uzela je olovku i krenula pisati. Misli su joj brzo letjele glavom. Toliko brzo da nije stigla sve zapisati. Njena ruka nije bila dovoljno brza.
Olovka je puštala sivi trag. Tamno sivi. Poput oblaka koji su te večeri lebdjeli nebom. Gledala je te tamne oblake. Voljela je tamu. Crno, sivo…to ju je smirivalo. Dvije kapljice pale s na njeno blijedo lice. Nije ih htjela obrisati. Hladile su je. Lice joj je bilo vrelo, a kapljice su joj godile. Još jedna, pa još jedna…. Počelo je kišiti. Nije ju to smetalo. Željela ga je dočekati upravo na ovom mjestu. Tu gdje su se prvi put susreli. Pogledala je oko sebe. Ljudi su trčkarali i tražili zaklon. Jedino ona je stajala Pogled joj je pao na veliki sat ispred nje. 20:20. Kasnio je 5 minuta. Ništa neobično za njega. Minute su joj se činile tako dugačke. Htjela ga je što prije vidjeti. Napokon ga je ugledala. Tu crnu kosu prepoznala bi svugdje. Crne hlače, zelena majica… voljela je tu kombinaciju. Kako se približavao srce joj je lupalo sve brže i brže. Uvijek je znala da je poseban. Sa tim svojim zelenim očima očaravao je svaku. Nijedna mu nije mogla odoljeti, a ona je bila njegova. I voljeli su se…
Prišao joj je gacajući po lokvicama kiše. U očima mu je vidjela da nešto nije u redu. Da nije isto kao prije. Nije bilo onog sjaja.
-Hej malena!
-Hej crni!
Pozdravio ju je i lagano poljubio, nasijavši se. Nije mogla a da mu ne uzvrati istom mjerom. Njegov osmjeh ju je mogao toliko raznježiti. Znala je da je sada ok, iako joj je tijelo još uvijek drhtalo. Osjećala je neki nemir. Šetali su prema mostu. Držao ju je za ruku. Nije znao kako bi joj to rekao. Bilo mu je teško. Nešto ga je pritiskalo oko srca, lupalo mu je u glavi… Zaustavio se. Pogledala ga je svojim velikim tamnim očima. Nije mogao a da ne pusti suzu. Kiša je prestala padati. Osjećala se svježina. Poseban miris bio je u zraku. Miris napetosti. Miris straha. Miris ljubavi. Miris tuge.
-Srećo, zašto plačeš?
Upitala ga je nježno, brišući mu hladnim prstima suzu s lica. Samo ju je zagrlio. Nije mogao izreći ni riječi. Nije joj to mogao sada reći. Ne nakon što je vidio njene tople, sretne oči. Tako ju je volio. Nikada ju nije prevario. Nije htio, nije mogao. Otkad ju je upoznao samo o njoj je razmišljao.
-Ništa malena, stvarno nije ništa. Samo sam pomislio kako sam sretan što te imam.
Rekao joj je sa smiješkom. Mrzio je lagati joj u lice, ali drugačije nije mogao.
-Volim te malena…nemoj to zaboraviti…

Probudila se sva znojna. Opet je imala istu noćnu moru. Nije se željela niti prisjećati. Ti krikovi, ta bol, taj izraz lica… Nije željela o tome razmišljati ali slike su joj stalno bile pred očima.
Pustila je vodu da teče. Gledala se u ogledalu. Lice joj je bilo tako blijedo i umorno. Imala je podočnjake a oči su joj bile crvene. Nikad nije izgledala gore. Stala je pod tuš i pustila da voda teče cijelim njenim tijelom. Željela je da voda odnese sve što je sinoć sanjala, da odnese sve njene brige. Pomoglo je. Opet se pogledala u ogledalo. Nasmijala se. Odlučila je dana biti vesela. Nije htjela da joj jedan bezazleni san pokvari cijeli dan. Izvukla je svoju žutu majicu iz ormara. Mnogo uspomena ju je vezalo za tu majicu. Vesele uspomene. Prvi poljupci s njim, prvi dodiri… čak misli da je tu majicu imala kad ga je prvi put ugledala. Hm…opet razmišlja o njemu… ali drugačije nije mogla. Nedostajali su joj njegovi poljupci. Tako ih je voljela. Nije ga vidjela već 3 dana. Bio je bolestan. Danas je odlučila otići kod njega. Prehladio se onog dana kada su stajali na kiši. Još uvijek su je mučile njegove suze. Znala je da nešto nije u redu, ali mu nije htjela postavljati nikakva pitanja. Vidjela je da ga nešto muči, ali poznavala ga je – ništa joj ne bi rekao. Znala je da će joj reći kad on bude spreman za to. Još se jedanput pogledala u ogledalo. Sva je blistala. Zatvorila je vrata stana i zaputila se do njega.
Gacala je po malim lokvicama kiše i razmišljala. Sunce je obasjalo njeno umorno lice. Pogledala je prema nebu. Bijeli oblaci bezbrižno su lebdjeli nebom. Muzika koja je dopirala iz njenog playera smirivala ju je. Nightwish. Nikome nije bilo jasno kako ju takva muzika može umiriti. Njoj je bilo jasno. Nije čula zvukove automobila koji su prolazili kraj nje, nije čula sirenu hitne pomoći koja je projurila u suprotnom smjeru… nije čula ništa osim bubnjeva i gitare. I svojih misli. Bila je izolirana od svijeta, i to je voljela. Biti sama u svijetu tišine i glazbe.
Lagano je pokucala na njegova vrata. Nije znala da li spava pa ga nije htjela probuditi. Otvorio je. Izgledao je iscrpljeno. Njegove zelene oči zasjajile su čim je vidio njen osmjeh. Poljubila ga je. Nije je smetalo to što je bolestan Jedva je dočekala da osjeti njegove mekane usnice. Toliko je žudjela za njima… Uvalila se na kauč, a on je legao kraj nje. Pogledala ga je. Izgledao je tako bespomoćno, krhko… a ipak joj je bio tako sladak. Skuhala mu je čaj. Danas se osjećao mnogo bolje. Ozdravio je, jedino je još bio malo umoran. Stavio je glavu na njeno krilo. Gledali su se i šutjeli. Pogledi su govorili više od riječi. Njene ruke su mrsile njegovu gustu kosu. Godilo mu je. Ljubila ga je posvuda. Željela mu uliti malo svoje snage. Legla je kraj njega i zagrlila ga. Poljupci su se redali sami od sebe. Znala je da je došao taj trenutak. Mazili su se, ljubili… taj dan je toliko ljubavi bilo u zraku… toliko povjerenja…toliko sreće… Taj dan mu se potpuno prepustila…

Od tog dana voljeli su se još više. Ona je to znala. On je to znao. Zbog toga nikako nije uspio skupiti hrabrosti da joj to kaže. Previše ga je boljelo. Morao je. Još samo dva mjeseca. Nije to mogao pustiti za zadnji dan. Pozvao ju je van. Rekao je da će ju čekati na mostu. Našli su se. Samo ju je čvrsto zagrlio i primio za ruku…
-Malena… selim se u Englesku…
Nikada nije prolila više suza nego tu večer. Nije spavala cijelu noć. Nije mogla vjerovati. Njen idilični svijet srušio se kao kula od karata. Srce ju je stezalo. Nadala se da će njegovi promijeniti odluku, da će njega pustiti ovdje…Nadala se. To je jedino što joj je preostalo. Nadati se, i voljeti ga.
Ni on te noći nije spavao. Nije mogao. Suze su tekle i močile njegov jastuk. Nagovarao je svoje da ne otiđu, ili barem da ga puste da ostane živjeti ovdje. Ništa… sve molitve bile su uzalud. Odlazi i to je konačno. Nije znao što bi sa sobom. Nije znao kako će živjeti bez nje, njenih tamnih očiju, preslatkog osmjeha. Volio ju je beskrajno. Toliko da bi i život za nju dao.
Cijeli zadnji tjedan proveli su skupa. Nisu se odvajali niti sekunde. Po cijele dane samo su ležali zagrljeni. Zadnju večer proveli su skupa. Zagrljeni, u suzama… Bilo im je teško. Ali voljeli su se, i znali su da ih niti daljina neće spriječiti da se vole… Ništa… pa čak ni smrt.
Još par sati do njegova odlaska. U 21 se morao ukrcati u avion. Šetali su gradom. Ljubili se. Željeli su pokazati čitavom svijetu da se vole i da je njihova ljubav jača od ičega. Poklonio joj je ružu. Ona njemu svoju narukvicu. Stavio ju je na ruku.
Morao se spremiti. Na svakom komadu odjeće ostavio je suzu. Teško je slagao odjeću. Ruke su mu se tresle. Nije osjećao svoje tijelo. Razmišljao je o budućnosti. Kada će ju opet vidjeti…
Zagrlila ga je. Čvrsto. Nije ga željela pustiti iz svog zagrljaja. Znala je da ako ga pusti, on odlazi. Ali morala je. Opet je pogledala njegove zelene oči. Bile su pune suza. I njene isto. Osmjehnuo se.
-Bit će sve u redu malena. Vidjet ćemo se ubrzo. Posjetit ću te čim prije budem mogao…
-Ma znam ali…
Utišao ju je svojim poljupcem. Dugačkim, mekanim, slatkim…
-Volim te….
Šapnuo joj je na uho, okrenuo se i otišao. Nije mogao gledati njene tužne oči. To ga je još više boljelo. Ukrcao se u auto i još jače zaplakao. Više nije mogao to držati u sebi. Toliko ga je boljelo da je mislio da će umrijeti. Nije mogao zaustaviti svoje suze.
Sjela je na krevet i plakala. Gledala je u sliku. Njih dvoje, na livadi, nasmiješeni, zagrljeni… Sjećala se tog dana. 13.4.2005. Taj dan slavili su tri godine. Tri godine bili su skupa, proveli lijepa i ružna vremena. Sada su još dvije godine bile za njima. Suze su joj počele teći sve jače, tijelo joj je počelo drhtati, ruke su joj se počele tresti… Slika joj je kliznula iz ruku, pala na pod…… Staklo se razbilo….

Opet je ustala sva znojna. I sinoć je opet sanjala isti san. Krikovi, bol, lice…opet ista noćna mora. On u autu, drugi auto, sudar… Zadrhtala je. Čudan osjećaj prostrujao je njenim tijelom. Nikada se nije tako osjećala nakon tog sna. Postalo joj je hladno. Sklupčala se u krevetu i pogledala ružu koju joj je jučer poklonio… uvenula je.
Zazvonio joj je mobitel. Pogledala ga je s nevjericom, uzela u ruke i javila se.
-Halo?
-… imali su prometnu jučer na putu za aerodrom… poginuli su na licu mjesta….
Mobitel joj je ispao iz ruke. Nije više osjećala tijelo. Vrisnula je. Nije mogla shvatiti zašto se to događa. Nije mogla shvatiti što su joj upravo rekli. Samo je tupo gledala u pod. Nije mogla shvatiti da ga više nema tu kraj nje…
Stajala je kraj njegovog lijesa. Oči su joj bile crvene. Nije plakala. Nije mogla. Svaka suza koju bi pustila boljela bi. Svaki treptaj, pokret…bolio bi. Samo je tupo gledala u njegovo lice. Mrzila ga je zbog toga što je poginuo. Bila je bijesna. A toliko ga je voljela. Nije shvaćala zašto ju je napusti…zauvijek. Pogled joj je pao na njegovu ruku. Narukvica. Na njoj je još uvijek bila njena narukvica. Poljubila mu je usnice. Bile su tako hladne. Jedna suza kapnula je na njegov obraz. Nije ju obrisala. Htjela je da ju ponese sa sobom. Htjela je da zna da je ona uvijek uz njega, i da će ga zauvijek voljeti. Obećala si je jednu stvar… Nikada neće nikog drugog voljeti osim njega… i njegovog djeteta…

Suza je kapnula na papir. Ispustila je olovku. Misli su joj još uvijek vrludale glavom. Voljela je uspomene. Pa čak i one ružne. Ali voljela ih je. Znala je da su one dio nje. Nije ih se htjela riješiti. Nije htjela zaboraviti niti jedan trenutak svoje prošlosti. Još jedna suza kapnula je na papir. Protrljala je oči i obrisala suze.
-Mama, mama…dođi se igrati sa mnom!
-Evo me maleni, dolazim….
Imao je istu crnu kosu, iste zelene oči, isti smiješak kao njegov tata. Čuvala ga je i stalno pazila na njega. Nikada ga nije ispuštala iz vida. A nije ni mogla…
Održala je ono obećanje. Voljela ga je najviše na svijetu. Samo njega... i njegovog tatu. Nikada nikoga više nije imala, niti voljela, osim svojeg djeteta… Toliko ju je podsjećao na njega. Bili su isti.
Pogledala je sliku. Ona s bebom u naručju. I beba i ona nasmiješeni. Nije mogla a da se ne osmjehne. Ovoga puta… Staklo se nije razbilo…