Hodam pustim ulicama vremena i tražim nešto nedodirljivo. Nešto neopipljivo i nestvarno. Tražim posvuda i ne mogu to naći. Hodam dalje i zavirujem u svaki kutak bezvremenskog prostora tražeći to isto, ali ne pronalazim. Svaki korak koji napravim pušta sivi trag na pločniku crne boje. Prestrašena pogleda okrećem se oko svoje osi i gledam ljude s nepovjerenjem. Svatko ko me vidi čudno me pogleda, okrene glavu i otiđe. Možda vide onaj strah koji u meni čuči kao maleno preplašeno dijete... Strah koji počinje izbijati na površinu. Ali ne dopuštam mu da me proguta u svoj prostor. Borim se svim snagama i trgam ga zubima. Pogledavam oko sebe i napokon sam ugledala ono isto što sam prije tražila. Ono neopipljivo i nestvarno, ono nedodirljivo i čudesno, ono razigrano i šareno. Pratim to isto ubrzavajući korake i utrkujući se s vremenom. Odguravam ljude oko sebe koji me još uvijek gledaju s nevjericom ne shvaćajući za čime ja to trčim. Pa da, kako bi i shvatili kada je to nešto za njih nedodirljivo. Nedodirljivo i nestvarno. Ali ja svejedno ubrzavam korak u nadi da ću to isto sustići. Vrijeme prolazi i guta me, a ja pratim ono isto što sam prije tražila u sve tamnije prostore moje mašte. Ne mogu više trpiti tu napetost, taj osjećaj da nemam u ruci ono isto što sam prije tražila i počinjem trčati. Trčim kroz tišinu koja se provlači mojim prstima i nastavlja svojim putem do drugih ljudi koji ne mogu trčati za nečim nedodirljivim kao što ja mogu. Rukama razgrćem besani prostor koji biježi od mene jer ljudi u njemu ne mogu shvatiti da trčim za nečim neopipljivim. Zadihana i crvena lica shvaćam da sustižem ono isto što sam prije tražila. Pružam ruke u nadi da me snaga ovoga puta neće napustit i uspjevam. Uspjevam uhvatiti ono nešto nedodirljivo, rukama neopipljivo i nestvarno, čudesno, razigrano i šareno. Držim ono isto što sam tražila a sada ulovila u rukama i plačem. Spuštam kapljice sreće na to isto nedodirljivo i čudesno. Osmjeh treperi na usnicama popucalima od trčanja. Ljubim to isto neopipljivo. Otvaram ruke i puštam ga da nastavlja...
Hodam ulicama vremena i više ne tražim ono isto nedodirljivo. Svaki korak koji napravim sada pušta trag neke boje na crnom pločniku. Crveni korak, plavi korak, zeleni korak, žuti korak... Smješkam se i pogledavam ljude bez onog straha koji je čučao u meni... Sada oni imaju taj strah u očima. Smješkam se shvaćajući da sada oni traže ono isto nedodirljivo, rukama neopipljivo i nestvarno, čudesno i razigrano. Ono isto što je meni sad dodirljivo, rukama opipljivo i stvarno, ali još uvijek čudesno, šareno i razigrano... Neka potrče...neka potrče i uhvatit će ono isto, njima nedodirljivo...a meni opipljivo...
Trčala sam za leptirićima...



...shvatit će onaj koji zna trčat za leptirićiman...