KADA ALTERNATIVNA, A KADA KLASIČNA MEDICINA?
Treba se imati na umu da alternativna medicina nije zamjena za klasičnu medicinu već njezina nadopuna!
Ako ste doživjeli prometnu nezgodu često je potrebna kirurška intervencija. Uz današnju modernu tehnologiju kirurgija zaista postiže čudesne rezultate.
Također, liječenje klasičnom medicinom je prikladno kada se patologija razvila, jer je dugo bila zanemarena.
Ili, ako ste se razboljeli od smrtonosne bolesti antibiotici su najbolji način da se spasite i izlječite..
Suvremena je medicina izvrsna u akutnoj životnoj krizi konačnog kroničnog stanja, ali kod rutinskih bolesti njezini nedostaci su očiti.
Alternativna (holistička) medicina shvaća bolest kao neku suštinsku ''zaglavljenost'' ili patnju koju treba razrješiti. ''Zaglavljenost'' se sastoji od osjećajnih, mislenih i tjelesnih sastavnica koje sinhrono funkcioniraju.
Naš duh pokreće naše tijelo i oživljava ga putem misli i emocija, te tako stvara akciju.
Ne postoji emocija bez misli, niti misao bez emocije; a svaki misleno- emotivni proces djeluje na tijelo.
Holistička medicina (medicina budućnosti) općenito, smatra da je u liječenju osobe potrebno sagledati sve aspekte njegova postojanja, te da se čovjeka mora promatrati u sklopu cjeline, a ne kao njegove pojedine dijelove. Ona radi prvenstveno na uklanjanju i pronalaženju uzroka (a ne simptoma) bolesti.
Holizam je biološka teorija prema kojoj organizam kao cjelina usmjeruje fizičko-kemijske procese u živom biću, potiče organizam na aktivaciju psihološko-imunoloških mehanizama koji će pomoći čovjeku da iz stanja bolesti prijeđe u stanje zdravlja.
Aromaterapija, kao i mnoge druge prirodne terapije, zauzima stajalište da je bolje gledati na zdravlje osobe, nego na njene bolesti, i pridaje veliku važnost očuvanju čovjekove psihofizičke ravnoteže.
Alternativnu medicinu, moglo bi se podjeliti u 3 skupine:
- prirodna medicina
- energetska medicina
- duhovna medicina.
DEFINICIJA ZDRAVLJA
Dr. Deepak Chopra kaže: -'' Zdravlje je naše prirodno stanje. Svjestka zdravstvena organizacija definira ga kao nešto više od odsutnosti bolesti ili slabosti – zdravlje je stanje potpunog tjelesnog, duhovnog i socijalnog dobrostanja. Tome bismo mogli dodati da je duhovno dobrostanje, stanje u kojem čovjek u svakom trenutku osjeća radost i žudnju za životom, osjećaj ispunjenosti, svijest o skladu sa svijetom oko sebe. U tom se stanju čovjek uvijek osjeća mladim, živahnim i sretnim. A takvo stanje nije samo poželjno nego je i posve moguće.''
Peter Chappell - veliki homeopat je rekao: -''Velika tajna života jest da je on putovanje od nesvjesnosti ka svjesnosti. To je putovanje na nekoliko razina, osobnih i planetarnih, u kojem nesvjesnost dovodi do bolesti, a svjesnost stvara zdravlje.
Bolest dovodi do krize iz koje može izroniti svjesnost. Ako se bolest potisne (simptom ukloni) prilika je izgubljena.''
Tko sve treba prirodne tretmane?
Da li zdrava ili bolesna osoba?
Treba ih svaka osoba koja želi voditi brigu o svom zdravlju, koja želi svoj život učiniti kvalitetnijim, te svi oni kojima je ugroženo zdravlje ili im se život u jednom trenutku učinio besciljnim.
Prema izvješću Svjetske zdravstvene organizacije na prvom je mjestu kinesko liječništvo, na drugom homeopatija, na trećem liječnje biljem, na četvrtom klasična medicina, a tek onda sve ostalo...
Kome su namjenjeni ovi postovi o strahu?
Ovi postovi namjenjeni su kao informacije i prijateljska podrška svima onima koji imaju problema sa strahom, a još nigdje nisu uspjeli pronaći adekvatnu pomoć za sebe.
Svima onima koji nemaju ozbiljan psihološki poremećaj koji zahtjeva psihijatrijsku pomoć.
Ovi postovi zamišljeni su kao kombinacija općih informacija o fobijama, informacija o alternativnoj medicini i raznim tehnikama samopomoći, mojeg osobnog iskustva prolaženja kroz razna stanja straha i tjelesne bolesti, te savladavanja mnogih, i mojeg osobnog iskustva rada, kao terapeuta, sa drugim ljudima.
Ponavljam riječi iz prvog posta:
Ne mogu vam obećati čudotvorna izlječenja, niti vam otkriti čudotvorni lijek od kojeg će vaš problem nestati. Mogu vam samo pružiti nadu, razumijevanje i podijeliti sa vama svoje znanje i iskustvo prikupljeno iz zadnjih 15 godina mog života.
Samo si vi SAMI možete pomoći, i nitko drugi. Drugi ljudi, bilo stručni ili nestručni (prijatelji, roditelji, oni kojima je stalo do vas) mogu vam biti podrška, mogu vam ukazivati kojim smjerom bi trebali ići, ali pravo iscjeljenje leži u vama samima.
Pišem ovo sa nadom, da ako ništa drugo, barem ću biti ovdje za vas kao sićušna krijesnica koja će vam osvjetliti barem mali dio vašeg puta obavijenog tamom straha, panike, užasa, neshvaćenosti i usamljenosti.
Ovo radim sa ljubalju, i ako nešto od svega ovog samo jednoj jedinoj osobi ublaži barem jedan trenutak njenog puta, svrha ovog bloga bit će postignuta.
Znam kako je meni bilo tesko i sama bih bila sretna da je tada netko imao takav blog.
Konstruktivna kritika je uvijek dobrodošla, jer kroz nju učim i vidim gdje griješim. Ljudski je griješiti. Baš zato i potičem ljude da sami iznose svoja mišljenja, bilo komentarom ili mailom, da nadodaju sve što misle da bi trebalo nadodati ili da bi nekome moglo koristiti.
No, bezobrazne i nekulturne komentare brišem, baš kao i komentare koji nemaju direktne veze sa temom posta.
Svima onima kojima se ne sviđa moj način uređivanja bloga, neka si otvore vlastiti blog i tamo iznose svoja mišljenja.
Nemam vremena niti želje sa bilo kim se prepucavati, nadmudrivati, niti odgovarati na nedolične komentare (ovo zadnje nema veze sa Leeloo).
Prva pomoć kod paničnog napada!
Dragi moji paničari,
Evo zaključila sam da je došlo vrijeme da se pozabavimo malo i sa praksom, a ne samo teorijama.
Iako ima tu još mnogo teorije, koju je zgodno za znati, tako da ću naizmjenično pisati i o jednom i o drugom.
Prva stvar koju je zgodno za zapamtiti i sebi UVIJEK ponavljati kada vas uhvati napad jest:
Znam što mi se događa, uhvatio me je panični napad. On može biti neugodan, ali me NE MOŽE ozljediti.
Ništa ne traje vječno, pa ni panični napad. ZNAM da će nestati za par minuta. Nema potrebe da paničarim, ali ako ipak počnem paničariti najgore što mi se može desiti jest panični napad! Ako me i uhvati do kraja, nema veze, jer imao/imala sam ih već mnogo – bili su jako neugodni, ali NISU ME UBILI!!!
Ovakav misaoni proces, zajedno sa vježbama disanja i tehnikama odvlačenja pažnje sa panike su moćno ''oružije'' protiv panike. Samo trebate povjerovati u to! I naravno vježbati. Potrebno je vremena. Postoji mnogo raznih tehnika, ali svima je zajedničko to da ako hoćete da funkcioniraju moraju se vježbati redovito.
Taktike za odvlačenje pažnje U TRENUTKU napada
Ima ih mnogo, evo neke koje meni padaju na pamet (naravno možete se koristiti i sa nekim drugima, bitno da funkcioniraju):
- Umijte se hladnom vodom – to osvježava.
- Brojite unatrag od 100 pa do 0 što brže možete, i ponavljajte brojanje što više puta. Ili uzmite rješavati križaljku ili matematički zadatak, ako ste u stanju. Brojanje bolje pomaže u odvlačenju pažnje.
- NEMOJTE SJESTI i povući se u sebe. Kreći te se. Sjesti i povući se u sebe jest dobro kada taj trenutak prođe, ali za vrijeme napada NIKAKO!
- Uključite svoju omiljenu glazbu i pjevajte glasno zajedno sa njom.
- Plešite. Krećite se. Ne sjedajte.
- Govorite sebi da to što osjećate su samo senzacije, ništa više i ništa posebno. One nisu nikada nikoga ozljedile, pa neće ni mene. Na taj način im oduzimate snagu.
- Ne gledajte se u ogledalu!
- Upalite TV i gledajte nešto što vas zanima i zaokuplja. Najbolje nešto smješno. Smijte se na glas.
- Na sve moguće načine zbunjujte svoje misli da biste ih omeli.
- Ako vas napad uhvati po noći ustanite iz kreveta, počnite se kretati i sa nečim se zaokupite.
- Uvijek imajte pri ruci nešto za grickanje ili neko voće. Glad zna izazvati simptome poput paničnog napada.
- NE SJEDAJTE. Krećite se i dalje, čekajte da prođe.
- Ako vas napad uhvati negdje vani ili u primjerice busu gdje morate sjediti, usmjerite svu pažnju na disanje i uspravno držanje, također možete se i uštipnuti iz sve snage da vas što jače zaboli; tako će pažnja sa panike otići na bol.
Tehnike disanja ZA VRIJEME napada
- Tehnika sa papirnom vrećicom – duboko udahnite i stavite papirnatu vrećicu preko nosa i usta, i počnite disati u nju. Pokušajte regulirati dužinu i brzinu izdisaja. Duboki udisaji i spori izdisaji. Nastavite tako disati par minuta, sve dok napad malo ne popusti. Kako udišete izdahnuti zrak iz vrećice (ali svakako mora biti papirna, nikako najlonska!) ugljik dioksid se apsorbira u krvi i onemogućuje simptome napada da se nastavljaju, baš kao i razvitak novih simptoma. Kada vas uhvati napad počnete nepravilno, kratko i brzo disati i dođe do hiperventilacije, koja stvara i pojačava simptome napada. I tako dolazi do neravnoteže i manjka ugljik dioksida u krvi. Pomoću ove tehnike, na brzi način, vraćate se u ravnotežu. Ako vam se počne malo vrtiti u glavi, to je normalno, brzo će vam biti bolje.
- Zadržavanje daha – kada vas panika naglo uhvati i odjedamput osjetite jako ubrzani rad srca i ostanete bez daha (počne vas gušiti), sporo i jaaaaako duboko udahnite, te zadržite taj dah. Vjerojatno ćete osjetiti kako vam ''preskoči'' koji otkucaj srca. To vas neće ozljediti, ali se možete osjećati malo čudno, takvo ''preskakanje'' srca dožiljava većina ljudi koji imaju anksioznost i paniku. Nakon 5 do 10 sekundi srce će polako početi da usporava, tada izdahnite i počnite disati normalno – brojite do 4 kada udišete i do četiri kada izdišete. Sa svakim udahom zamišljajte da udišete mir, a sa svakim izdahom izdišite strah.
Dakle, ova prva pomoć se odnosi SAMO na onih (jaaaako dugih .-) ) par minuta vašeg napada. Što raditi između napada, bit će u narednim postovima.
Ako netko zna još neku zgodnu tehniku, neka podjeli sa nama. Slobodno nadodajte sve što mislite da bi još bilo zgodno...
Šaljem vam jedan sparni i vrući pozdrav iz Vukovara.
ANATOMIJA STRAHA
Postoje 5 glavnih poremećaja straha:
1. Anksioznost – dakle, kako sam već rekla u prošlom postu, to je jedno trajno stanje tjeskobe i straha koji nije usmjeren na konkretnu stvar, mjesto, situaciju, događaj. Ovo stanje prate i napadi panike.
2. Napadi panike – su iznenadni i intenzivni ''napadi'' straha i velike tjeskobe, koji traju po par minuta. Detalji su također objašnjeni u prošlom postu.
3. Fobije – Riječ phobos na grčkom znači strah ili bijeg. Fobije se odnose na iracionalne, pretjerane, nerealne i nekontrolirane strahove, koje pokreću određeni predmeti, aktivnosti ili situacije. Fobije karakteriziraju 3 faktora:
• osjećaj straha ne popušta tijekom dužeg vremenskog perioda,
• strah je neopravdan,
• fobija uvijek tjera osobu da iz sve snage, po svaku cijenu, izbjegne situaciju, objekt ili aktivnost koja joj izaziva strah.
Fobije možemo podjeliti u 3 grupe:
• jednostavne fobije – strah je usmjeren na specifičnu situaciju ili objekt. One se ponekad mogu vezati uz neki traumastki događaj, npr. ugriz psa, iako mnoge od njih nastaju bez očitog uzroka. Postoje mnogi različiti oblici ovih fobija, poput:
- životinjske fobije (strah od pasa, zmija, kukaca, ptica i dr.),
- situacijske fobije (specifične situacije poput letenja avionom, vožnje busom, prolazak kroz tunel, boravak u zatvorenom prostoru i sl.),
- fobije prirodnog okoliša (strah od vode, visine, grmljavine, oluje i sl.),
- fobije krvi-inekcije-ozljeda (strah od vađenja krvi, inekcija i sl.),
- i mnoge druge fobije (strah od zvukova, uniformiranih ljudi i s dr.).
Evo što kaže jedna autorica u svojoj knjizi:
...''Jedan od mojih klijenata, tridesettrogodišnja službenica, imala je fobiju od vlažne kose, što joj je pravilo veliki problem uoči odlaska kod frizera. Bila je dobro sve dok nije morala oprati kosu; tada bi je uhvatila panika. Slučajno smo otkrili da je kao djevojčica pala natraške sa zida u blatnjavu vodu i doživjela priličan šok. Otada je njezina panika bila povezana s pranjem kose odostraga.''...
• društvene fobije – predstavljaju razne kombinacije straha od javnog poniženja i negativne kritike, odnosno strah od neugodnosti pred drugim ljudima. Takvi ljudi izbjegavaju mokrenje na javnim zahodima, odbijaju se hraniti u restoranima ili piti kavu u kafićima, izbjegavaju druženje sa ljudima u većim skupinama, javni nastup i sl. Te fobije se također mogu povezati sa nekakvim traumatskim događajem iz prošlosti, ali i sa nekom drugom fobičnom situacijom iz sadašnjosti.
• fobija od paničnih napada – ili poznatija kao agorafobija, koju sam detaljnije objasnila u pretprošlom postu.
4. Post traumatski stresni poremećaj (PTSP) – je stanje koje se razvija nakon što je osoba sudjelovala u događaju opasnom po život. To se često događa nakon sudjelovanja u ratu, nakon pretrpljenog fizičkog mučenja, nakon dugotrajnog i osobito ponižavajućeg silovanja, nakon teške automobilske nesreće i slično. U takvo stanje mogu doći osobe koju su direktno doživljavale fizički užas ili su mu samo svjedočile. Reakcije osobe uključuju osjećanja užasa, bespomoćnosti i intenzivnog straha. Traumatsko iskustvo se uporno ponavlja kroz: noćne more koje uključuju zastrašujuće slike o dagađaju, mučna sjećanja na događaj u obliku slika ili misli, kroz osjećanja da se zastrašujući događaj ponovno događa, kroz razne unutarnje i vanjske podsjetnike na traumu. Osoba sa PTSP-om gubi volju za životom, zainteresiranost za sve što je ranije voljela da radi, za sve u čemu je nekada uživala, osjeća se drugačije i otuđeno od drugih, više ne osjeća ljubav i privrženost prema bliskim osobama (obitelji, prijateljima); osoba ima osjećaj da joj je budućnost uskraćena (da neće imati karijeru, prijatelje, obitelj), ne vidi nikakav smisao u životu; osoba ulaže ogromne napore da bi izbjegla osjećaje, misli i ljude vezane za traumatski događaj, često puta ima i ''crne rupe'' u sjećanju na događaj – ne može se prisjetiti nekih važnih djelova traume; jedan od čestih siptoma je i da osoba osjeća kako ona ili svijet oko nje nije stvaran, kao da je u ''nekoj magli'', kao da je duh odvojen od tijela i kao da promatrate sami sebe sa neke distance, kao da se to ne događa vama, već nekom drugom. Čak i nakon dugo, dugo vremena, nakon mnogo godina još uvijek mogu ostati jednako živi osjećaji krivice i strah vezani za traumatski događaj. Nakon par mjeseci akutni PTSP ako se odmah adekvatno ne liječi razvija se u jedno trajno i kronično stanje ankcioznosti ili agorafobije.
5. Opsesivno-kompulzivni poremećaj – Evo, prepisat ću iz jedne knjige što to točno znači: ''Opsesija je stanje u kojem osoba osjeća u mislima neprekidnu čežnju koju smatra iracionalnom i o kojoj ne može prestati razmišljati. Opsjednuta osoba često prezire te misli i intelektualno ih odbacuje, ali ih još uvijek ne može izbjeći. Kako bi pokušala spriječiti ovakve užasavajuće misli, ona često prolazi kroz ritualni kompulzivni postupak. Misao ili navika često se smatraju opsesijom ili kompulzijom ako je osoba ne može zaustaviti ili ako potroši suviše vremena na kompulzivne akcije, što joj remeti svakodnevni život. Postoji veliki broj različitih opsesija i kompulzija. Možete patiti od blage opsesije, kad dajete posebno značenje bojama ili izbjegavate određene brojeve jer su ''nesretni''. U ovom blagom obliku one se klasificiraju kao praznovjerja koja se temelje na folkloru. Međutim, ako netko snažnije izbjegava određene boje i brojke, takve misli postaju opsesivne.
U druge oblike opsesija ubrajamo one seksualne prirode koje uključuju incest ili homoseksualnost, a postoje i opsesije glede točnosti i simetrije, kada se sve mora nalaziti u savršenom redu. Drugi primjeri opsesija uključuju pretjeranu brigu o nečistoći, tjelesnim otpacima ili izlučevinama. Ozbiljnije opsesije uključuju misli o nasilju, strah od nanošenja boli drugim osobama ili samome sebi, strah od psovki ili strah da ćete morati preuzeti odgovornost zbog nečega što ste loše učinili.
Opće kompulzije uključuju neprestano brojanje do određenog broja; kontroliranja prozora, vratiju, brava ili slavina; neprestano stavljanje u red određenih predmeta; nagomilavanje ili sakupljanje različitih predmeta poput novina ili pošte. Stupanj ankcioznosti ovisi o tome koliko te kompulzije i opsesije muče pojedinca. Ako je toaletni papir postavljen na ''pogrešan'' način, tražit ćete da se položi na ''pravi'' način, tako da njegov kraj bude okrenut prema zidu. Iako ovaj slučaj asocira na kompulziju, on se ipak ne može takvim imenovati – prije bi se mogao okarakterizirati kao pedanterija. Međutim, to nije stupanj koji nas ovdje zanima budući da ga ne prate osjećaji straha ili tjeskobe.
No kad osoba ne može odoljeti svojim opsesivnim mislima ili kompulzivnim ritualima, razina anksioznosti može se uzdići do visokog stupnja. Na tom stupnju osoba bi trebala zatražiti pomoć jer više ne može normalno funkcionirati.
Otkriveno je da postoji određeni tipovi ličnosti koji su skloniji razvoju opsesivno.kompulzivnog poremećaja. (međutim, uzmite u obzir da se u vama ne može razviti opsesivno-kompulzivno poremećaj samo zato jer posjedujede jednu ili sve karakteristike koje slijede!). Riječ je o tipu ličnosti koji nije u stanju pokazivati pozitivne i srdačne emocije, kritički se odnosi prema sebi i drugima i veliki je perfekcionist koji će uvijek dati prednost radu na račun užitaka. Ova osoba će teže donositi odluke kad se suoči sa strahom i te odluke će biti presavjesne i neelastične. Oni su ustvari zatočenici vlastite ličnosti i opsesivno-kompulzivnih problema koji će se manifestirati kao posljedica.
Osobe koje pate od ovog poremećaja osjećaju se bespomoćno i sram ih je da se neće moći kontrolirati, što ih ponekad godinama sprečava da zatraže pomoć. Kad je konačno pronađu, više ne mogu normalno funkcionirati, pa ih obitelj i prijatelji nagovaraju da se podvrgnu određenom obliku terapije kojom bi se ublažili simptomi.
Još o strahu
Evo što kaže jedna poznata hipnoterapeutica o strahu:
''Kada se u našim životima dogodi neki dramatičan događaj, on može u nama ostaviti emotivni ožiljak, koji se često očituje kao strah, fobija i panika. Neki se ljudi, ovisno o njihovom karakteru ili sklonostima, mogu suočavati sa fizičkim ili emotivnim traumama uspiješnije od drugih. Dok će jedna osoba odmahnuti rukom na nezgodu, druga će se s njome godinama mučiti. U pojedinim slučajevima taj traumatski događaj može rezultirati doživotnim strahom od situacija koje podsjećaju na izvorni događaj.
Postoji nekoliko faktora koji određuju trajnost straha koji se može razviti nakon traume. Jedan ovisi o karakteru osobe i njezinoj prirodnoj otpornosti na stres, a drugi faktor vezan je uz naš uobičajeni odnos prema problemima i poteškoćama. Taj stav rezultat je prošlih iskustava i vježbi koje smo razvili tijekom čitavog niza godina. Znakovitu ulogu igra psihičko stanje u kojem se pojedinac nalazi u trenutku kada se dogodila trauma, i o tome kako su drugi reagirali na taj slučaj.
Ponekad možemo patiti od straha ili fobije, a da se ne sijećamo izvorne traume – npr. znamo da mrzimo vodu, ali se ne sjećamo da smo kao dijete upali u ribnjak. Ili svijesni smo svoje vlastite odbojnosti ili straha prema sexu, ali smo zaboravili da smo bili žrtve sexualnog zlostavljanja u djetinstvu. Traumatska sjećanja mogu se svladati u dubinama podsvijesti kako bismo izbjegli nutarnje nemire, ali zatomljene uspomene uvijek ostavljaju vidljivi trag, koji se često manifestira kao strah.
Kada osoba ima 18 godina, sposobna je i zdrava, a ne može se sama kretati uokolo ako se ne drži za nečiju ruku ili ne pridžava za rukohvat u strahu da će se prevrnuti, ili ako uopće se ne može kretati van kuće, a da za taj strah ne postoji nikakav očit razlog, tada s pravom možemo osjećati da sa našom psihom nešto nije uredu.
Ovakve neugodne osjećaje bespomoćnosti i ranjivosti jedino mogu nadmašiti osjećaji koje proživljavamo u trenutku kad nas uhvati panični napad. Reakcije koje se zbivaju u tom trenutku mogu biti tako snažne da pokazuju identične fizičke simptome kao i infarkt.''
Toliko za danas, moji dragi paničari i paničarke.
Zahvaljujem svima na podacima (i paničarima i bivšim paničarima :-) ), šaljite mi svoje podatke i dalje, jer svaki taj podatak je dragocjen i možda jednom nekome bude od koristi.... Eh, da, još bih vas zamolila da mi napišete uz podatke o rođenju i mjesec i godinu kada ste počeli paničariti, a bivše paničare bih molila da mi napišu i mjesec i godinu kada su prestali paničariti.
Hajde, recite mi (mailom ili komentarom) što je za vas, svakog ponaosob, najgore u vašem problemu? Što vas najviše boli i ljuti?
Šaljem vam svoju podršku iz daljine....
PANIČNI NAPAD
Panični napad jest iznenadan i intenzivan osjećaj straha i snažne tjeskobe, koji ne traje duže od par minuta. Možemo ga podjeliti u 3 tipa:
1. Spontani panični napad – dolazi bez ikakvog upozorenja, kao ''grom iz vedra neba'', bez obzira na mjesto ili situaciju gdje se nalazite. U pitanju su kratki napadi, koji ne trebaju poseban povod izvana (znači, ne morate ući u lift ili se naći u gužvi, odnosno naći se na mjestu ili u situaciji koja izaziva napad) da bi počeli. Oni se znaju često događati tijekom sna, probude vas i mislite da doživljavate srčani udar ili nešto slično. Kako se iznenadna senzacija pojavi u glavi (što je često kod anksioznosti – anksioznost za razliku od fobija je jedno trajno stanje straha koje nije usmjereno na konkretnu stvar, mjesto, situaciju, događaj) osoba odmah reagira paničnim napadom. Um takve osobe je već isprogramiran da reagira na takav način i tako se osoba sve više vrti u svom krugu, koji postaje sve manji i manji, naporniji i naporniji. Što je više takvih senzacija više je paničnih napada, što je više paničnih napada više je takvih senzacija. Stupnjevi anksioznosti rastu i padaju tijekom dana, ali anksioznosti je STALNO prisutna u umu osobe oboljele od nje. Podnošenje ovih neprekidnih unutarnjih nemira vrlo je naporno i za duh i za tijelo. Osoba se nikada ne odmara (čak ni tijekom sna) i organizam se iscrpljuje i preopterećuje, pa se često znaju javiti i ozbiljni zdravstveni problemi. Što više osoba troši snagu na obranu od vlastite tjeskobe, sve manje ima snage koja bi joj pomogla da se prilagodi promjenama. Takvim osobama se često čini da su postale alergične na život. Podnošenje kronične anksioznosti jednako je bolno kao i ono koje se odnosi na tjelesnu invalidnost. No, iako je riječ o naoko bezrazložnom i nemotiviranom strahu, ipak uvijek postoji razlog za strah, koji je skriven duboko... On je uglavnom probuđen kroz jedan ili više stvarnih događaja koji su pokrenuli lanac negativnih misli, koje su na kraju stvorile stanje trajne anksioznosti.
2. Specifični panični napad – se događa kada se osoba nađe u specifičnoj situaciji ili na specifičnom mjestu koje izaziva paniku. Takvi napadi su uglavnom reakcija na agorafobiju ili post traumatski stresni sindrom, gdje npr. posjet mjestu silovanja može uzrokovati napad.
3. Situacijski panični napad – baš poput specifičnog paničnog napada, se događa u određenim situacijama, ali za razliku od specifičnog paničnog napada, te situacije NISU uzrok napada. Npr., osoba povremeno doživi panični napad vozeći se busom, ali nema strah od autobusa.
Razvoj paničnog napada:
1. okolnost (unutarnja ili vanjska) koja uzrokuje strah --->
2. pojačavanje senzacija, osjećaja (poput ubrzavanja pulsa, znojenja, vrtoglavice, zadržavanje daha i ''kratko'' disanje) --->
3. povlačenje unutra i fokusiranje na senzacije, osjećaje gore nabrojane, i pridavanje im pažnje (koju ne zaslužuju!!!) --->
4. katastrofalna interpretacija doživljaja, ''govorenje'' samom sebi da ste u opasnosti, da ćete umrijeti ili doživjeti infarkt --->
5. PANIKA, upomoć!!! Bježi, bježi, bježi..., ali kuda? Upomoć! Gubljenje kontrole i zdravog razuma.
Simptomi paničnog napada:
• Ubrzani rad srca,
• Znojenje,
• Podrhtavanje,
• Gušenje (ili barem osjećaj gušenja), ponekad i astmatični npad,
• Zadržavanje daha i ''kratko'' disanje,
• Bol u prsima,
• Povraćanje ili barem mučnina na povraćanje,
• Vrtoglavica, često sa niskim tlakom,
• Osjećaj kao da ''izađete iz tijela'',
• Osjećaj kao da je sve nestvarno,
• Osjećaj ''odvojenosti od sebe'',
• Strah od gubitka kontrole,
• Osjećaj kao da ćete poludjeti,
• Osjećaj omamljenosti,
• Osjećaj ukočenosti,
• Nesvjestica,
• Menstruacija (u nekim slučajevima žene/djevojke dobiju menstruaciju od straha koja se ponekad i po mjesec dana ne može zaustaviti)
• I drugi simptomi.
Ne morate imati sve nabrojane simptome. Svako reagira na svoj način. Ovo su najčešći simptomi u gotovo 99% slučajeva.
U nekim slučajevima, tjeskobni osjećaji mogu se javiti čak i kada predmet straha nije pred vama, već samo očekujete susret s onim čega se bojite. Primjerice, osoba koja se boji pasa oklijevat će s izlaskom u šetnju, jer bi mogla putem naići na nekog psa. Takva osoba može osjetiti paniku i njene popratne simptome, poput znojenja, brzog rada srca, želju za izbjegavanjem, poteškoće s disanjem i izraženu tjeskobu samo od pomisli na psa.
Eto, toliko od mene za danas. Čitamo se i dalje....
Eh, da, spomenula sam jučer u komentaru, ali sada ponavljam za one koji ne čitaju komentare. Pomalo proučavam astrologiju (indijsku) i pokušavam otkriti što je zajedničko svima koji imaju poremećaj straha i panike. Već imam određene ideje, ali treba mi još podataka. Tako da molim sve dobrovoljce Paničare da mi na e-mail carobnica@email.t-com.hr pošalju svoje podatke o rođenju (mjesto, datum i TOČNO vrijeme – ovo zadnje je vrlo bitno!). Ne morate napisati ime. Unapried vam zahvaljujem i nadam se da ću u bliskoj budućnosti rezultate svojeg proučavanja moći podjeliti i sa vama.
Ako nekog nešto muči, a neugodno mu je govoriti o tome preko bloga, slobodno s povjerenjem mi pošaljite mail...
AGORAFOBIJA
Odmah na početku bih rekla da se sa strahom ne treba puno baviti, jer ono sa čim se čovjek bavi to i postaje. No, u slučajevima poput vašeg kao prvi korak važno je razumijeti što se to točno vama događa i naravno dati svemu tome neko ime.
Krenimo prvo od agorafobije.
Osnovno značenje termina agorafobija jest strah od otvorenih prostora. No, ovaj termin uključuje poduži niz simptoma, od kojih nabrojimo za početak glavne:
obuzetost paničnim strahom kada se nađete:
• izvan sigurnosti vlastitog doma,
• u gužvi gdje ima mnogo ljudi (tržnica, trgovina, kino, kazalište, crkva, škola i sl.),
• na izloliranom mjestu sa kojeg ne možete pobjeći ili nema nikoga tko bi vam pružio pomoć (udaljeno mjesto u prirodi, most i dr.).
Za razliku od običnih fobija gdje je u pitanju strah od određenog predmeta ili situacije, agorafobija se manifestira paničnim napadima kada se osoba nađe u nekoj od gore navedenih situacija bez nekog posebnog povoda ili razloga za strah.
Zbog toga agorafobičari izbjegavaju situacije koje bi im mogle izazvati panični napad. No, nažalost takvo izbjegavanje samo pojačava žestinu i učestalost paničnog napada, a i radijus pokretljivosti osobe se sve više smanjuje.
Agorafobičari postavljaju mentalni radijus oko svojeg doma, unutar kojeg se nastoje kretati i kojeg se ne usuđuju prijeći. U mnogim slučajevima taj radijus je toliko malen da osoba se ne usuđuje izaći iz sigurnosti svojeg doma, a vrlo često osoba ne može ni ostati sama kod kuće.
I tako se osoba počne vrtiti u začaranom krugu, gdje izbjegava situacije koje joj uzrokuju strah, što rezultira sa još većim strahom, zatim sa još snažnijim izbjegavanjem, itd, itd, itd, i na kraju ima strah od straha, paniku od panike i postane u potpunosti rob vlastitog straha.
Puno agorafobičara pati i od snažne klaustrofobije (strah od zatvorenih prostora).Zbog toga se boje prelaziti most, biti u liftu, tunelu, avionu ili bilo kojem zatorenom prostoru, ili bilo kojoj situaciji koja izaziva osjećaj zatvorenosti, poput stajanja u automobilskom redu na cesti, ili sjedenja u sredini reda u kinu i sl.
Također, agorafobičare često prati i strah od visina zbog impulsa da ne skoče.
Naravno, simptoma i raznih varijacija ovog problema ima mnogo. Ne morate imati sve simptome, a treba imati i na umu da postoje različiti stupnjevi manifestiranja agorafobije, lakši i teži slučajevi.
U sljedećem postu pisat ću isključivo o paničnim napadima, o tome što je to panični napad, kako se manifestira i kako dolazi do njega.
Zatim, u drugom postu pisat ću samo o strahu, i nakon toga možemo polako krenuti na rješenja.
STRAH, PANIKA, AGORAFOBIJA
Dragi moji Paničari!
Već duže vremena se bavim mišlju da pišem na tu temu. Sad, kada vidim koliko vas je samo na blogu, i koliko očajnički tražite bilo kakvo rješenje za vaš problem, postala sam inspirirana da nekoliko postova posvetim samo vama.
To je jedan ozbiljan i vrlo raširen problem o kojemu većina ljudi ne zna mnogo, ili čak ne zna ništa, a nažalost ne postoje kod nas ni prikladne institucije koje bi bile specjalizirane za takvu vrstu problema.
Samo onaj tko je to doživio na svojoj ''vlastitoj koži'' može da ima istinsko razumijevanje kroz što vi uistinu prolazite, i koliko vam je teško živjeti sa tim iz dana u dan, iz sata u sat, pa čak i iz minute u minutu. To je poput života u zatvoru, jer je vaša sloboda kretanja i bivanja ograničena strahom.
Ne mogu vam obećati čudotvorna izlječenja, niti vam otkriti čudotvorni lijek od kojeg će vaš problem nestati. Mogu vam samo pružiti nadu, razumijevanje i podijeliti sa vama svoje znanje i iskustvo prikupljeno iz zadnjih 15 godina mog života.
Samo si vi SAMI možete pomoći, i nitko drugi. Drugi ljudi, bilo stručni ili nestručni (prijatelji, roditelji, oni kojima je stalo do vas) mogu vam biti podrška, mogu vam ukazivati kojim smjerom bi trebali ići, ali pravo iscjeljenje leži u vama samima.
Pišem ovo sa nadom, da ako ništa drugo, barem ću biti ovdje za vas kao sićušna krijesnica koja će vam osvjetliti barem mali dio vašeg puta obavijenog tamom straha, panike, užasa, neshvaćenosti i usamljenosti.
Želim vam puno Svjetla i Ljubavi u razdobljima koja nadolaze.
Prvo ću vam objasniti anatomiju straha, a zatim ću vam post po post, korak po korak, ponuditi vježbe i načine na koji da si olakšate problem i ''pobjedite'' ga...
I za kraj vam želim reći – ne samo da je moguće izaći iz takvog stanja, već i vi to možete!
Iskakanje iz Torte!!!
Gašenje svjetla prekida žamor muškaraca. Mrak je. Uzbuđenjem i nestrpljivošću nabijen je ''zrak''. S kraja prostorije nazire se svjetlost svijeća. S glazbom očekivanja raste uzbuđenje. Svi se preznojavaju. Dva konobara pale preostale svijeće i prskalice na ogromnoj torti. Glazba se pojačava. Ritmovi bubnjeva uzburkavaju krv. Napokon, dovoze veliku tortu na sredinu prostorije. Iščekivanje još više raste. Bubnjanje je sve brže i glasnije... Bum!!! U samom vrhuncu zvuka polunaga trbušna plesačica, zamamnih oblina, iskače iz torte.
I tu završava muško poimanje trbušnog plesa.
Nažalost, moram razočarati muški rod, ali trbušni ples je namjenjen prvenstveno ženama. Još prije par tisuća godina žene su ovaj ples razvile kao oblik obožavanja Božanske Majke i kao pripremu za porođaj.
Kroz ples žene slave život i svojim tijelima (bez riječi) pričaju svoje priče, izražavaju svoje osjećaje. Povezanost uma i tijela razvijaju u plesačici potpunu svijest o svojem tijelu. Koncentracija u donjem dijelu trbuha i u zdjelici pojačava dotok krvi ženskim organima i opskrbljava ih kisikom, te na taj način potiče zdravlje i emocionalno blaženstvo.
Trbušni ples sadrži u sebi duhovne elemente koji su povezani sa stvaranjem i rađanjem, bilo da se radi o rađanju djeteta ili ideje.
Nije svaka od nas rođena profesionalna plesačica, ali zato svaka može plesati s užitkom i radošću. Oslobodite se kompleksa i znajte da anoreksično nije isto što i lijepo, vulgarno nije isto što i erotično. Privlačnost dolazi iznutra, a ne izvana!
U ovom postu stavljam naglasak na terapijski ples. Dakle, nije važno ima li žena 5 godina ili 75. Ima li 45 kg ili 120 kg. Ima li talenta ili nema. Svako po svojoj prirodi ima osjećaj za ples u sebi, samo kod većine ljudi taj osjećaj je uspavan i treba mu poticaj.
Nije važan nastup, kako to izgleda izvana, važan je unutarnji doživljaj. Ples izaziva radost, izmamljuje osmjehe na lica i proljepšava čak i najumornija i najsmrknutija lica.
Ples čini život ljepšim!
Ples nije samo zabava, aerobik, sportsko natjecanje ili show nastup. Kada su Annu Pavlovu upitali što je to ples, rekla je: ''Kada bih vam mogla odgovoriti na to pitanje, ne bih morala plesati!''
Zato, uspavane plesačice, zaboravite na svoje brige, probleme, komplekse, izgovore, sumnje i počnite plesati. Izujte cipele, odjenite nešto u čemu se osjećate ugodno i privlačno, uzmite maramu i zalepršajte. Ako ste bolesne i primorane na krevet zalepršajte u svojoj duši i rasplešite se u srcu, a tijelo kada bude moglo će da prati ritam srca.
Mirisno-dodirna čarolija
Miris i dodir najvažnije su komponente umijeća nježnog iscjeljivanja, poznatijeg pod nazivom aromaterapija.
Dodir je prekrasan oblik komunikacije naše ljubavi i suosjećanja za druge na vrlo direktan način. Sva živa bića odazivaju se dodiru i zato dodir prepun nježnosti i ljubavi u aromaterapeutskoj masaži pomaže u ispunjenju tih potreba.
Dodir može biti vrlo različite kvalitete, od agresivnog, uvredljivog i mehaničkog, do nježnog, pažljivog i opažajnog. Pažljivi dodir pomaže kao obarač u procesu samoiscjeljenja.
Osjet mirisa danas u modernom svijetu, nažalost, sveden je na ''primitivnu'' životinjsku razinu. Zbog toga je taj osjet najmanje istražen. No, u aromaterapiji on igra vrlo važnu ulogu.
Miris je važan za pravilno disanje. Ako se u našoj blizini nalazi neki miris koji nam paše, npr. ruža ili bor, širimo nosnice i pokušavamo udahnuti ''punim plućima''. Dok suprotno, ako do nas dolazi neugodan miris automatski zadržavamo dah i trudimo se što manje disati.
Miris utječe na naše emocije, misli i stanje duha općenito.
Najfascinantniji mirisi od svih oduvijek su bili oni koji se upotrebljavaju za čarolije i ljubavne napitke. Mnoge mirisne biljke izlučuju supstancije sličnog kemijskog sastava kao što su i naše seksualne izlučevine. Takve lagane mirisne hormonske kemikalije nazivaju se feromonima.
Hormoni su naš unutarnji kurir koji se izlučuju u krvotok da bi utjecali na aktivnost ciljanih stanica, dok su feromoni vanjski kuriri koji zrače kroz kožu da bi izazvali reakciju u drugoj osobi.
Najuspješnije afrodizijačke mirisne mješavine eteričnih ulja sadrže vrlo male količine mirisa koje podsjećaju na tjelesne tekućine i izlučevine ljudskog tijela. No, količina ''divlje note'' mora biti mala, jer u suprotnom postaje neugodna. Zavodljivost cjeline je ono što mješavinu čini erotičnom. Zato se mora objediniti 4 vrste učinka koje ima miris: erogeni, anti-erogeni, narkotički i stimulirajući. Najveća tajna pri spravljanju mirisa jest da se miješaju u pravilnim omjerima. ;-) Prvi miris čarobne mješavine mora otkrivati svježinu i posjedovati antierogenu notu, koja blago pobuđuje zanimanje i čini čovjeka otvorenijim za skriveniji narkotički sastojak. Narkotični miris sam po sebi ne djeluje kao afrodizijak, ali pojačava prihvaćanje erotskih podražaja kao što su ugodno i romantično okruženje, zamamljiva glazba, društvo ljubavnika. Stimulirajuće note pripremaju osjet mirisa na skrivene i blage erogene (''animalne'') djeliće mirisa iz mješavine...
Aromaterapija vrlo često se koristi za erotske užitke. Kombinacija nježne masaže sa mirisom ulja, senzualnom glazbom, romantičnim okružjem, zavodljivim plesom, svjetlom svijeća i drugim detaljima iz vaše mašte, pobuđuje temeljne osjete – miris i dodir, koji su glavne komponente zavođenja. No, da bi se dvoje ljubavnika uzdigli iznad granica osjeta i doživjeli ekstazu, potrebna je ljubav. Ljubav je najveći afrodizijak koji postoji! ;-) Bez nje sve je drugo bezvrijedno...
Terapija trbušnim plesom
Vjerujem da trbušni ples donosi ženi mnogo holističke korisnosti.
Fizičko tijelo je često spremište emocionalne boli. Kada žena ima loš govor tijela, koji odaje signale žrtve, puno više je vjerojatno da će patiti od zlostavljanja. Trbušni ples podučava vrlo moćnim pozitivnim postavkama, koje rezultiraju pozitivnom promjenom. Efekt toga je promovacija pozitivne povratne sprege od drugih. Ljudi reagiraju na samopouzdan asertivan jezik tijela, neverbalno potvrđujući da je osoba snažna, moćna i vrijedna poštovanja. Ta povratna sprega može jedino za rezultat imati povećanje samopoštovanja. Mnoga istraživanja sugeriraju i govore nam o tome, da načinom na koji mi promatramo sebe utječemo na perspektivu drugih o nama.
Dominantnost muške kulture danas, u velikom broju utječe na to da se žene stide svoje seksualnosti. Žene koje osjećaju da nisu prilagođene patrijahalnoj definiciji ljepote, često se osjećaju nesretno glede svog osobnog identiteta. Čak i žene koje su konvencijalno lijepe često misle da nisu.
Stres može uzrokovati široku paletu problema, a trbušni ples je brilijantan otklanjač stresa, i potencijalni stimulator "hormona sreće". Ples je meditativan i zahtjeva povezanost uma i tijela, što daje plesačici odmor od zanovijetajućeg uma u istom smislu kao i Joga ili Tai chi. U tom stanju duhovna energija može slobodno strujati tijelom.
Trbušne plesačice često izgledaju puno mlađe nego što zapravo jesu i mogu izvoditi puno atletskog plesa kada većina ženskih tijela ukrućena s godinama. Trbušni ples ne samo da čini ženu zdravijom i ljepšom, već pomaže ženi da ostane duže mlađa.
Smisao trbušnog plesanja je u plesanju moćnih ženskih pokreta, koji čine plesačicu impresivnom, na način koji ona sama osjeća. To svakoj ženi daje osjećaj radosti i šalje vrlo pozitivne poruke tijelu.
Trbušni ples u prošlosti je bio korišten kao oblik obožavanja Boginje. Svaka žena se može spojiti sa tim originalnim iskustvom veze sa svojom osobnom moći.
Žene nisu samo tijela, one su duša, um i srce. Svi plesovi su kombinacija emocija, uma, duše i tijela.
Trbušni ples je oblik razvijen od žena za žene, prije više tisuća godina.
Žena koja se uspije spojiti sa tom energijom postaje ta energija. Žene koje se otvore prema gore postaju manifestacija Boginje.
U pradavnim kulturnim hramovima žene su bile svećenice. Bile su poznate kao kreatorice života, i stoga viđene kao esencije Boga poslane poslane sa Nebesa na Zemlju da budu svete i očaravajuće čuvarice Nebeskih svetosti. Te boginje su bile štovane kao prirodne iscjeliteljice i tražene zbog svojih moći i darova.
Možda zbog toga, čak i danas, muškarci su toliko očarani i sluđeni ljepotom žene. Osobito tim naoko besmrtnim ljepoticama koje su uspijele vratiti i utjeloviti energiju Boginje, koja je pravo svake žene stečeno rođenjem.
Primarni trbušni ples sadrži spiritualne i metafizičke procese povezane sa stvaranjem i rađanjem. Stari plesovi plodnosti uključuju trbuh - mjesto stvaranja nerođenog djeteta. Kroz ples žene ulaze u ritmove i pulseve Univerzuma. Takav ples izražava ljudsko nastojanje da se uzdigne iznad utjecaja ega i vlastitog tijela i da se spoji sa univerzalnim tijelom Velike Majke.
Danas je taj ples prerastao u umjetničku formu, iako i dalje njegov smisao ostaje u području čarolije, a ne samo tjelesne aktivnosti.
